S puno osnovane zebnje mora se postaviti pitanje: quo vadis (kamo ideš) Njemačka, quo vadis Evropa? Kviz pitanje za milijun dolara? Ne, to je pitanje o našoj budućnosti. I o tome jesmo li je već nepovratno proigrali.
O predsjedničkim izborima u Brazilu, o upravo završenim parlamentarnim izborima u Izraelu, o skorim izborima za dio američkog Kongresa, o ratu u Ukrajini? O čemu? Ni o čemu od navedenoga.
Zašto govoriti o rezultatu predsjedničkih izbora u Brazilu, kada je i površnom promatraču jasno što se dogodilo i što će se dogoditi. Tijesna pobjeda ljevičarskog kandidata potvrdila je duboku podijeljenost u toj najvećoj zemlji Latinske Amerike, ali i ne samo potencijalnu prijetnju unutarnjim nemira koji bi bili potpomognuti i izvana. Poznati scenarij, viđen ne jednom.
Čemu trošiti riječi na vrlo izgledni povratak notornog Netanyahua na položaj izraelskog premijera? Odustajanje od koncepta dviju država (što je jedini realni model rješavanja palestinskog pitanja), a što je zastupao dosadašnji premijer Lapid, samo nas vraća u Netanyhuove godine formiranja ‘jednog, velikog Izraela’. Već viđeno, poznato. A o konzekvencama potvrđene sve oštrije podjele unutar izraelskog biračkog tijela, nepotrebno je i nagađati. Mada svojedobno ubojstvo premijera Rabina jasno ukazuje na to, kako stvari stoje.
Zbog čega se baviti predviđanjima rezultata skorih izbora za dio američkog Kongresa? I više je nego jasno da bi očekivana pobjeda Republikanaca u Predstavničkom domu, čak i bez vjerojatne pobjeda u Senatu rezultirala situacijom u kojoj bi ‘poglavica’ u Bijeloj kući postao – i u političkom smislu – nemoćni starac. Što bi – ozbiljnije nego ikada – dovelo u pitanje ulogu Sjedinjenih Država kao vodeće sile Zapada. A očito je i to da Amerika jest i ostaje duboko i opasno podijeljena, čime se pretvara u prijetnju ne samo za sebe i svoju opstojnost, nego i za mir i stabilnost u svijetu. I tu je sve jasno, barem onima koji su sačuvali sposobnost realnog sagledavanja stvari.
Najmanje ima smisla bilo što reći o ratu u Ukrajini. Tzv. demokratski svijet do te je mjere sapet u nepopustljivi zagrljaj ratne propagande što je ne samo zamijenila, nego i trajno potisnula objektivno informiranje, da poznaje i želi znati samo jednu istinu, onu svoju (koliko god da to nije istina, nego laž). Ponavljanje argumenata i upozoravanje na činjenice što ih nitko ne može opovrgnuti, ali kojih se nitko ne želi (ne smije!) ni sjetiti, bilo bi jednako onom poslovičnom ‘bacanju bisera pred svinje’.
Pa o čemu onda, dakle?
O nečemu što je prošlo – da upotrijebimo danas omiljenu frazu – ispod radara. Riječ je o Njemačkoj, mada je problem daleko širi, ima li se u vidu utjecaj Njemačke na evropsku, ali i svjetsku scenu. O tome vrijedi prozboriti, pa i staviti stvari u širi i vremenski i povijesni kontekst. Teško je povjerovati, ali istina je. I treba znati.
Kada je riječ o borbi protiv oživljavanja naci-fašizma (a to postaje svjetski fenomen!) mnogi se analitičari, uključujući i ovoga autora, rado pozivaju – u pozitivnom smislu, naravno – upravo na današnju Njemačku, na njezinu i praksu i politiku.
No, dokumenti što su ih ovih dana objavili portal ‘FragDenStaat’ i satirički (!) magazin drugog programa javne televizije ZDF ‘Magazin Royale’ dovode takvu ocjenu suvremene Njemačke ozbiljno u pitanje. Pri čemu je nezaobilazno konstatirati da te hvalevrijedne njemačke politike, ali ni mainstream medija (u tzv. Zapadnoj Njemačkoj, a potom u ujedinjenoj Njemačkoj) ne bi bilo bez najprije prisile okupacionih Savezničkih sila, a potom bez ključnog utjecaja partnera s onu stranu Atlantika.
Poražena Njemačka bila je, naime, nakon 1945. sklona tome da ‘zaboravi’. Nitko nije ‘znao’ za nacističke zločine, nitko nije u njima sudjelovao, svi su samo ‘obavljali svoju dužnost’. Proces nacističkoj političkoj i vojnoj vrhušci u Nuernbergu prisilio je Nijemce da se suoče s istinom o prošlosti i istinom o sebi u toj prošlosti, mada je istodobno ‘dalo krila’ tezi kako pobjednici sude poraženima samo zato što su oni pobijedili. Bilo kako bilo, početak Hladnoga rata prekinuo je to njemačko suočavanje s prošlošću, jer je Zapad (SAD u prvome redu) u dojučerašnjim nacistima (ponekada čak i u onima koji su izravno sudjelovali u masovnim zločinima) vidio korisne saveznike u sučeljavanju sa Staljinovim Sovjetskim Savezom.
Trebala je stasati jedna posve nova generacija Nijemaca koji nisu prihvaćali ni tezu kako je suđenjem u Nernbergu sve riješeno, ali ni šutnju o prošlosti svojih roditelja i djedova i baka, generacija koja je počela postavljati ono danas već legendarno pitanje: ‘Što si radio u ratu, tata?’ I tražiti odgovor na to pitanje, razgovarajući, istražujući, prekopavajući arhive, ali i podrume i tavane s obiteljskim dokumentima i fotografijama. Sve to vrijeme, međutim, kao ‘zadana veličina’ kroz javni se izričaj u Njemačkoj (i na političkoj, i na medijskoj sceni) provlačila formula kako je najveća opasnost za demokraciju lijevi ekstremizam, da bi se tek uz njega (i nakon njega) naveo i onaj desni, mada on nikada nije sišao sa scene (i ne samo s njenih margina).
Ta formula o jednakoj opasnosti dvaju ekstremizama, pri čemu je onaj lijevi uvijek, ali baš uvijek bio na prvome mjestu, počela se mijenjati tek početkom ovog stoljeća, kada se više nije moglo zatvarati oči pred rastućim rasizmom (odnos prema izbjeglicama s drugih kontinenata), ali i antisemitizmom. To je pak neodoljivo podsjećalo na ‘zlatno doba’ nacizma i tisućugodišnjeg Reicha koji je potrajao tek dvanaest (!) godina, ali je uspio isprovocirati Drugi svjetski rat i sučeliti čovječanstvo s Holokaustom – do tada nezapamćenim zločinom planskog uništavanja cijeloga jednog naroda.
Pa je tek početkom 21. stoljeća njemačka politika napokon prihvatila (i od tada je dosljedno ponavlja) tezu kako je desni ekstremizam glavna opasnost za demokraciju i slobodu. I logično bi bilo pretpostaviti da je podloga takvoj ocjeni bila aktivnost institucija zaduženih da vode brigu o unutarnjoj stabilnosti, o miru i sigurnosti, dakle – kolokvijalno govoreći – policije, tajne policije, obavještajne službe, pravosuđa. U slučaju Njemačke – u prvome redu Službe za zaštitu ustavnog poretka, što postoji na saveznoj razini, ali i na razini pojedinih pokrajina. I tu počinje skandal. Ne samo da Služba za zaštitu ustavnog poretka nije izvršnu vlast upozorila na rastući desni ekstremizam, ne samo da je propustila istražiti desno-ekstremističku scenu, nego nije postupala ni na osnovi informacija što ih je o toj sceni imala.
Prije punih deset godina ministru unutarnjih poslova pokrajine Hessen, Borisu Rheinu, dozlogrdilo je i zatražio je izvještaj o tome kako se Služba za zaštitu ustavnog poretka nosi s desnim ekstremizmom, što je znala, što je poduzimala. Imao je dobar razlog da to učini. Do tada su naime, akti nasilja, pa i ubojstva mahom imigranata pripisivani obračunima unutar imigrantskih skupina. No, godine 2011. dvije su pripadnice nacističkog podzemlja u svojem skrovištu počinile samoubojstvo, ali su ostavile i oproštajno pismo – priznanje iz kojega je posve jasno proizlazilo da na ulicama njemačkih gradova strance, ‘obojene’, napadaju i ubijaju Nijemci, zadojeni idejama nacizma.
I sada dolazi ono što je, s obzirom na dugogodišnje jasno antifašističko držanje relevantnih njemačkih i stranaka i pojedinaca na javnoj sceni (koje je, valja naglasiti, nastavljeno i nakon toga), ne samo nevjerojatno, već i – doslovno – zvono za uzbunu.
Istoga dana, naime, kada je počelo istraživanje odnosa prema nacističkom podzemlju u središnjici Službe za zaštitu ustavnog poretka krenulo je masovno uništavanje dokumenata. To se događalo i u ‘pokrajinskim filijalama’, pri čemu je u Hessenu jedna suradnica Službe bila angažirana za rad i nedjeljom kako bi ‘sortirala’ tražene dokumente. Istraživanje je provedeno i – do dana današnjega ostalo je tajno. Pa i više od toga: dijelovi izvještaja – ponovimo: o tome kako se Služba za zaštitu ustavnog poretka nosila s nacističkim podzemljem – bili su označeni klauzulom koja ih je činila nedostupnima javnosti punih 120 godina. Da, dobro ste pročitali – više od jednoga stoljeća.
To, što je kasnije ta razdoblje ‘značajno’ smanjeno – na trideset godina, ne mijenja ništa na poraznoj činjenici pred kojom se ne smiju zatvarati oči. U Službi zaduženoj za zaštitu ustavnog poretka godinama su sakupljali podatke o nacističkom podzemlju (imaju i oni u tim krugovima svoje tzv. neslužbene informante, baš kao što su ih imale i tajne službe tzv. komunističkih zemalja), znali su tko je tu ‘potencijalno opasan’ (jedan od takvih ubit će poznatog socijaldemokratskog političara Waltera Luebckea na pragu njegove kuće) i poduzimali su – ništa!
A kada je došlo do toga da je počelo istraživanje njihovoga rada upravo na tome području, reagirali su najprije uništavanjem dokumenata, pa se tako danas više od dvije stotine ključnih dokumenata smatra nestalima. Potom su – uz nedvojbenu podršku politike (i Zelenih!), što baca ozbiljnu sumnju i na ono spomenuto antifašističko usmjerenje vodećih stranaka i ljudi u Njemačkoj – uspjeli izvještaj o svojem (ne)radu staviti pod dugogodišnju klauzulu tajnosti. Time su zaštitili ne samo protagoniste nacističkog podzemlja, uključujući i svoje neslužbene informante iz tog miljea, nego i sami sebe.
Izučavanje objavljenih tajnih dokumenata tek bi trebalo uslijediti (dostupni su na internetu). No, već i danas postoji puno opravdanje da se posumnja u istinsku privrženost barem nekih sve prije nego nevažnih segmenata njemačke države antifašističkoj, odnosno antinacističkoj orijentaciji. Pa kada se uzme u obzir da neonacistički sentimenti neskriveno jačaju u većem broju evropskih država, onda priča s njemačkom Službom za zaštitu ustavnog poretka postaje doslovno alarmantna.
Zašto se dogodilo to, što se dogodilo? Zašto je zakazao sustav osmišljen da bi državu sačuvao od svakog ekstremizma, a Berlin već dva desetljeća na prvo mjesto stavlja desni ekstremizam? Najmanje je vjerojatno da je Služba za zaštitu ustavnog poretka nešto previdjela. Dapače, to je isključeno, jer da je previdjela, onda ne bi bilo onih dokumenata što su tako ‘marljivo’ uništavani.
I više je nego vjerojatno kako je taj ‘čuvar njemačke države’ svjesno skrenuo pogled, pa i više od toga – godinama štitio neonaciste. Što govori uništavanje dokumenata i dugogodišnja klauzula tajnosti na izvještaju o (ne)postupanju Službe za zaštitu ustavnog poretka o kadrovima koji rade u toj službi, pogotovo njezinim čelnicima, to je pitanje na koje nije teško odgovoriti. Mada očito i tu ima onih koji su na ‘pravome mjestu’, jer objavljivanje tajnog izvještaja i dokumenata o nacističkom podzemlju ne bi bilo moguće bez ‘zviždača’ upravo u redovima Službe za zaštitu ustavnog poretka.
Što nameće i jedno samo naizgled usputno pitanje: zašto je taj cijeli skandal monumentalnih razmjera objavljen na internetskom portalu i u satiričkoj emisiji javne televizije? Zašto samo tamo – za sada barem?
Pa kada se sve to stavi u širi kontekst, pri čemu rat u Ukrajini nije moguće zaobići, kada se ima na umu golema svota što je vlada kancelara Scholtza ulaže u naoružanje, kada se prisjetimo javno objavljenoga cilja da Njemačka (upravo Njemačka!) postane vodeća vojna sila Evrope, na pitanje iz naslova ovoga teksta: o čemu ćemo, dakle?, kao nezaobilazni odgovor nameće se samo jedno: o rastućoj opasnosti fašizacije i Njemačke i cijele Evrope.
I s puno osnovane zebnje mora se postaviti pitanje: quo vadis (kamo ideš) Njemačka, quo vadis Evropa? Kviz pitanje za milijun dolara? Ne, to je pitanje o našoj budućnosti.
I o tome jesmo li je već nepovratno proigrali.
