Nije naodmet krenuti od jezika. Nije jer jezik nikada nije neutralan. A riječ “investicija” se baš kladi na taj status. Zvuči prilično sterilizirano. Kao naziv za nekakav visokotehnološki proces koji je neupućenima teže dokučiv. Kao nešto što jamči preciznost, modernost i neminovnost.
Kao nešto bez čega nema budućnosti. Samim tim posrijedi je izraz koji nije podložan političkoj diskusiji. Investicije se odvijaju u sferi iznad političkog trenja. U sferi u kojoj programer programira, radiologinja čita nalaz, Ivica Puljak razmišlja o svemiru, a Igor Zidić o meandrima Julija Knifera. Zamijenite samo “investiciju” sinonimom “ulaganje” i navedeno društvo više neće biti tako prirodno.
Investicija je, dakle, dio retoričkog arsenala kojim se ekonomija nastoji depolitizirati. Sama upotreba te riječi ekonomski proces približava onom tehnološkom. I samim tim neupitnim jer, kako narod kaže, tehnologija uvijek ide naprijed. Investicija služi i kao šifra ozbiljnosti: o njoj možete govoriti samo ako ste upućeni, ili barem odajete dojam, u kompleksne matematičke formule na kojima navodno počiva ekonomija ili imate dovoljno novca ili imovine da u investiciji kao procesu možete sudjelovati.
Svi ostali su ili nelegitimni ili naivni sudionici u raspravi. Ne čudi stoga ni što se koristi riječ “investitor” kao eufemizam za kapitalista, a ni pojava niza članaka kada se ti sudionici uključe u raspravu pod naslovom: zašto smo protiv investicija? Kao da smo protiv nekakvog zakona fizike.
Ovu je godinu u Hrvatskoj obilježila nešto žustrija rasprava o investicijama. Uglavnom se vodila oko najavljenih projekata mega-farme pilića nedaleko od Siska i velebnog podatkovnog centra kraj Topuskog. U prvom slučaju se žustrija rasprava odvijala i u formi protesta koji zasad realizaciju projekta čine upitnom. A nisu se libili uključiti ni samoimenovani glasnogovornici investicija kao takvih ni poduzetnički Fejsbuk-esejisti koji su prosvjednike optužili za licemjeran izostanak sluha za ekonomski realizam.
Prosvjednici žive u ekonomski zapuštenom kraju, a birali bi investicije kako im paše ili kako im se sviđa. Kao da je riječ o razmaženoj djeci koja ne žele jesti kupus za ručak, a roditelji im drugi sigurno neće skuhati.
Dakle, sluh za ekonomski realizam mogao bi se prevesti kao pristanak na ucjenu. Ili ih se optužuje za naivnost koju su im prodali “zeleni” iz Zagreba. Uzgajali bi industrijski piliće, a htjeli bi da slobodno šetaju po livadama. Svi znaju da to tako ne funkcionira. Previše ste, dakle, siromašni da imate pravo na luksuz kao što je razmišljanje o ekologiji i prirodi. To je za “Senfove udruge”. Investicija je investicija.
Drugi pak slučaj, onaj podatkovnog centra u Topuskom, nije još izazvao prosvjednu aktivaciju. A nije jer nije baš izvjesno je li riječ o reklami, geopolitičkoj kompenzaciji, investiciji koja se ozbiljno planira ili paravanu za značajno skromniju investiciju. Čim se pojavila vijest o toj “najvećoj investiciji u povijesti Hrvatske” brzo su se začuli kritički glasovi.
Pa su tako Lucijan Carić i Marko Rakar, ljudi koje se sigurno ne može optužiti za mržnju prema svemu investicijskom, tekstovima i intervjuima ukazali na niz upitnika koji stoje iznad predstavljenog projekta. Ti su upitnici energetske, infrastrukturne, logističke, tržišne i ekološke naravi, a o njima ste mogli čitati i na ovim stranicama.
Uključili su se i društveni znanstvenici poput Paška Bilića koji je u podkastima portala Ideje i Telegrama ukazao na neuvjerljivost najavljenih vremenskih rokova i ponudio primjere puno “slabijih” podatkovnih centara u Europi čija je izgradnja tekla značajno sporije.
Javili su se, međutim, i oni koji u opiranju investicijama kao takvima vide naš kronično zaostali mentalitet. Među prvima se javila saborska zastupnica Marijana Puljak, čija se politička ideologija svodi na znak jednakosti između znanosti, tehnologije, investicija, pravne države i antifašizma.
Ona je, kao što je navela Tena Erceg u članku o otporima podatkovnim centrima u svijetu, pozvala na bezostatnu podršku projektu i izrazila brigu zbog hrvatske birokracije i poduzetničke klime, blaženo nesvjesna da je samo u SAD-u u prva tri mjeseca ove godine zaustavljena izgradnja najmanje dvadeset podatkovnih centara zbog otpora lokalnog stanovništva. A kod njih je poduzetnička klima ipak nešto bolja.
Javili su se i drugi, poput poduzetnika Saše Cvetojevića koji tvrdi da ne zna je li projekt izvediv, ali da se ovdje ne radi o tome, nego o Hrvatskoj koja nikome ne da šansu. Dakle, po Cvetojeviću je dobro da smo ikako živi.
Izdvojimo još i komentar Roberta Bajrušija u Jutarnjem listu kojem nije baš jasno odakle stalno otpor novim idejama i investicijama. Ili kako kaže: “Sve se mijenja, ali ne stanje svijesti u Hrvatskoj. Svaka nova ideja nailazi na otpor.” On je povezao i spomenutu farmu pilića s podatkovnim centrom i za njeno kočenje optužio ekološke aktiviste. Što se tiče podatkovnog centra, krivce je pronašao u zatucanom lokalnom stanovništvu.
Citira tako mještanina Radu s kojim je njegov kolega Filip Pavić razgovarao u reportaži za Jutarnji početkom mjeseca. Rade je rekao da će ih tim centrom Trump ozračiti, a Bajruši usporedio takvo razmišljanje s onim o čipiranju za vrijeme pandemije i kao dokaz potpune dezorijentiranosti naveo da Rade čak nosi majicu s likom Donalda Trumpu.
Pritom nije naveo dio iz reportaže: “Kaže da je majicu kupio na buvljaku za 50 centi i nosi je jer je sirotinja. Za Trumpa misli da je kriminalac i najveći zlikovac u povijesti svijeta.” I ne uzima u obzir da izraz “ozračiti” ovdje predstavlja šifru za zagađenje bilo kakve vrste jer je normalno da stariji siromah iz Topuskog ne zna kako točno nepovoljno takvi centri djeluju na okoliš, kao što je i normalno da ne vjeruje “investicijama” s obzirom na životno iskustvo. Ne znači da je u pravu, samo da je njegova skepsa jednako legitimna kao i bezuvjetna podrška zagrebačkog novinara.
A da je skepsa prema investicijama sasvim racionalna reakcija takozvanog običnog puka potvrdili su i ekonomisti u razgovoru za Lider prije koji mjesec. Gordana Gelenčer je razgovarala s Marinkom Škarom s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma, Nebojšom Stojčićem, rektorom Sveučilišta u Dubrovniku i Marijanom Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Svi su oni s različitim naglascima upozorili na nepovoljnu strukturu stranih investicija u Hrvatskoj koje nam ne donose rast produktivnosti i znanja. Istaknuli su i da se investicije moraju planirati shodno ciljevima ekonomske i industrijske politike i da moramo razraditi kriteriji po kojima će se one odobravati ili poticati.
I upravo su ti kriteriji ono demokratsko trenje koje će desakralizirati investicije kao takve i omogućiti da se rasprava vodi na nivou politike, a ne tržišne teologije. Ne radi se ovdje o otporu kao takvom, nego o tome da se ne pristaje na ucjenu. Kad god se raspravlja o prednostima i manama neke investicije, ne događa se smak svijeta nego najobičnija demokracija.
