Zašto sam prestao posjećivati promocije knjiga, naročito one u brodskoj Gradskoj knjižnici? Zato što su dosadne, iako same knjige koje se promoviraju mogu biti izuzetno atraktivne i provokantne. Ne dolazim na te najavljivane predstavljačke događaje, jer su lokalne promocije neinventivne, poput ištancanih potvrda, sve nalik jedna na drugu, o pravilima, koja se strogo slijede za obaviti svečani ceremonijal - red običaja potvrđivanja i uzdizanja vrijednosti knjige i autora, ali i onih koji ih uglavnom benevolentno predstavljaju.

Po jednoj od definicija dosada je subjektivno stanje koje se može opisati kao osjećaj nezadovoljstva, frustracije ili nezainteresiranosti zbog nedostatka stimulacije ili interesa. To je često rezultat monotonih, repetitivnih ili nedovoljno izazovnih aktivnosti. Priznajem, dosadno mi je (bilo) na promocijama, jer znam da neće biti izazova niti povoda za pamćenje događaja. A Brođani, oni s potrebom da čitaju, da saznaju i spoznaju, Brođani, određeni nezaustavljivom znatiželjom i širinom svog intelektualnog horizonta, odavno su to shvatili i, poput mene, više ne dolaze tratiti svoje vrijeme na slušanje panegiričkih interpretacija i dojmova odabranih promotora. Doduše, dosada je vrlo individualna i može varirati ovisno o osobnim interesima, strpljenju i raspoloženju.

Koji je povod da o promocijima pišem isto kao i o čekanju u dugim redovima bez ikakve distrakcije? To je  prikaz promocije knjige „Vjerovanje u znanje“ autorice dr.sc. Ivane Seletković. Prema prikazu, promocija je bila izuzetno posjećena (oko 40 prisutnih!!!), a strukturirana je upravo onako kako sam opisao tipična nemaštovita, nedomišljata, neinvenciozna predstavljnja knjiga. Ivana Seletković, autorica koja dokazano zna misliti, koja svoja razmišljanja zna uredno oblikovati, koja ima vlastite sudove o kulturnim, sociološkim i filozofskim kategorijama i vrijednostima, o umjetnosti i medijima, koja posjeduje rijetku moć kompariranja, popustila je nezanimljivom promocijskom shematizmu, načinu ex chatedra izlaganja i ego trip dociranjima predstavljačica, i pored njihove, treba priznati, mjestimične kompetentnosti. Promocija je, koliko sam uspio shvatiti  pozadinske postupke nevidljivog režisera predstave, bila prepuna općih mjesta, s ponekom solidnom definicijom Seletkovićkinog rada, s nakalemljenim živim snobovskim glazbenim umecima. Umjesto da je autorica vrijeme i prostor, i razloge za njihovo ispunjavanje, iskoristila i za polemiku s ideologiziranom hrvatskom i brodskom stvarnosti, progovorila o uzrocima općedruštvenih, pa i mjesnih političkih i kulturnih poremećaja, o nepodnošljivoj lakoći manipuliranja javnim mijenjem i eksploataciji građana, o jalovosti brodskih medija, za obrazlaganje motiva zašto piše, što time želi, ima li uspjeha u tome, koji su joj planovi itd., ona se zadovoljila odljevkom poznatog, jednostavnog kalupa.

Predstavljanje njene knjige trebao je biti medijski događaj prvog reda, a sveo se bogatu kolekciju uvlakačkih komplimenata, među kojima se ističe onaj Ružice Bobovečki, ravnateljice Gradske knjižnice, a koji glasi: ovim putem zahvaljujem autorici Ivani Seletković na doprinosu u izgradnji fonda naše knjižnice upravo ovim jedinstvenim i posebnim štivom. Naravno, treba istaknuti da Seletkovićka nije u cijelosti odgovorna za iznešenu hrpu takvih banalnosti, pogotovo izrečenih od osobe koja mi, uz pomoć sudskih vlasti, već dvije godine ovrhom sjeda na mirovinu zbog jednog teksta koji sam objavio, ne i napisao, na ovom portalu. Najednom je relevantno mišljenje i osobe koja, ne uz pomoć argumenata i polemičkih nastojanja, kao ravnateljica hrama knjige, nego SLAPP tužbom, gradi svoj autoritet i dolazi do pravosudne i „presuđujuće istine“.

Što je trebala napraviti vrsna autorica Ivana Seletković, ako je već, pretpostavljam, bila potpomognuta promičbenim sredstvima, s obzirom da je ugledna kolumnistica plusportala, a što drugi autori, iz razloga financijske osujećenosti, ne mogu? Plusportal je, inače, prepoznat i kao izdašan pomagač svojih autora.

Trebala je u sklopu promocije, organizirati raspravu o temama iz knjige. To je moglo potaknuti dijalog i interakciju s publikom koja spram teza u knjizi može imati i kritički pristup. Bilo bi dobro da je pozvala stručnjake iz područja sociologije da govore o temama koje se obrađuju u knjizi. To je moglo privući širu publiku i dodati kredibilitet promociji. (Is)koristi društvene medije za promociju knjige. Oganizirati online rasprave, Q&A sesije s autorom, ili čak pokrenuti hashtag kampanju vezanu za teme iz knjige. Prethodno potaknuti čitatelje da ostave recenzije knjige na online platformama. Sve ove taktike mogu pomoći u stvaranju zanimanja za knjigu i poticanju promocije za ciljanu publiku.

Uobičajenim načinom na koji je obavljena, promocija knjige Ivana Seletković, doprinjela je nadograđivanju informacija i svijesti o autorici i knjizi, ali ipak nije potaknula publiku na reagiranje, pa čak i javno suprotstavljanje, što bi bilo poželjno iskakanje iz očekivanog, pomalo akademskog, stimulativno i suprotno otrcanom obliku predstavljanja. Izostalo je iznenđenje, nije se dogodio kulturni spektakl iliti spektakularna kultura u provinciji. I zato nisam došao. A njenu knjigu ću svakako pročitati, ali daleko od razuzdane promocije, pardon, dosadne promocije. 

P.S. Prikaz promocije izvjestitelji su objavili pod naslovom Jedinstvena brodska autorica nagnala nas je da vjerujemo u znanje. Prije da je autorica čitatelje potaknula, navela, pobudila im  volju, obodrila, nego što ih je nagnala tj natjerala odnosno prisilila.