No, kako kaže naš narod „kolko para, tolko muzike“ . Uzevši to u obzir, pozdravljam uloženi trud i rezultat tog truda koji če ipak ostati upamćen po nekoliko dobrih scena. Riječ je o talentiranom filmašu koji je u cjelini napravio dobar komad filma, a kojeg bi neka odriješena producentska kesa i bolji produkcijski uvjeti discipliniali i izvukli maksimum.
U tim trenucima, dok su ljudi čučali po podovima, a roditelji s malom djecom nisu mogli normalno proći do WC-a (istaknimo da je premijera/promocija trajala više od dva sata), mnogi su se pitali zbog čega nije u funkciji dvorana „Hrvatskog doma“? Zbog čega ta zgrada u najužem centru grada leži kao mrtav kapital umjesto da se uredi i da na korištenje ne samo filmašim poput Muževića, nego prvenstveno raznim video-sekcijama osnovnih i srednjih škola našeg grada koje također svoje premijere održavaju u potpuno neprikladnim prostorima, pred publikom koja se najčešće sastoji isključivo od njihovih roditelja i tu i tamo kojeg kolege?
Prije nekoliko dana u dvorani Gradske knjižnice Slavonski Brod održana je premijera povijesnog megaspektakla na temu staroslavenske mitologije „Bjesomareva kći“. Točnije, riječ je o amaterskom, „bezbudžetnom“ filmu, autora Hrvoja Muževića, snimanom na području Požeško-slavonske i Brodsko-posavske županije Olympusovim fotoaparatom.
Film je snimljen u boji, no naknadno je prebačen u crno-bijelu tehniku, te je takav i prikazan. Sniman je na lokacijama Tvrđave Brod, Ružica grada, dvorca Kaptol, Pljuskare, Jankovca, Sovskog jezera, Mirne rijeke i traje 95 minuta. Uz domaće glumce amatere i samog redatelja, u filmu su glumili i njemačka scenaristica domaćih korijena Martina Bothorn, te srpski glumac Dragiša Radovanović. Čast biti naratorom dobio je redateljev otac Željko.
Radnja filma obrađuje drevnu mitološku povijest prema kojoj su Hrvati potomci Sunčevog naroda odnosno Sunčevih ratnika. Radnjom se pokušava dočarati stalna borba svjetlosti i tame, dobra i zla. Po mom skromnom mišljenju film je, ipak predug i nedostaje mu duhovitih gegova i filmskih "poštapalica" koje bi zadržale pažnju onih koji nisu rodbina i/ili prijatelji redatelja i glumaca. No kako kaže naš narod „kolko para, tolko muzike“ . Uzevši to u obzir, pozdravljam uloženi trud i rezultat tog truda koji će ipak ostati upamćen po nekoliko dobrih scena. Riječ je o talentiranom filmašu koji je u cjelini napravio dobar komad filma, a kojeg bi neka odriješena producentska kesa i bolji produkcijski uvjeti disciplinirali i izvukli maksimum.
Inače Mužević se i prije ovoga uratka okušao u sedmoj umjetnosti. Reklamom „Seljačka kobasica“ osvojio je drugo mjesto na 20. danima hrvatskog filma, a također je snimio i kratki film „Napuštena keruša“ o hrvatskom narodnom običaju - napuštanju pasa (i ostalih kućnih ljubimaca) prije godišnjih odmora. Iskreno me zanima što bi hrvatski preci, Sunčevi ratnici, rekli na taj, sad već u narodu duboko ukorjenjen, bezdušni običaj. Mužević je osim rečenih reklama i kratkih filmova snimio i akcijski film „The Wild“, s kojim se natjecao na Trash Film Festivalu. Isprovociran dobrim rezultatima na istom, snimio je i nastavak, „Vrijeme mutanata“, kojim je osvojio Zlatnu motorku - glavnu nagradu po izboru publike. I to u konkurenciji od 50 filmova, moramo naglasiti.
Još jedna stvar koja se mora naglasiti je to da se premijera „Bjesomarove kći“ održala u prepunoj dvorani knjižnice. Ravnatelj ustanove Ivan Stipić iznenadio se, pa je u svom govoru izjavio da još nikada, od kako je on ravnatelj, nije vidio tako punu dvoranu. Drugim rječima,nedostajalo je sjedala, bilo je zagušljivo, nije se moglo normalno izaći. Po svemu viđenom dvorana se pokazala potpuno neprikladna kao prostor za bilo kakvu veću zainteresiranost od uobičajene. U tim trenucima, dok su ljudi čučali po podovima, a roditelji s malom djecom nisu mogli normalno proći do WC-a (istaknimo da je premijera/promocija trajala više od dva sata), mnogi su se pitali zbog čega nije u funkciji dvorana „Hrvatskog doma“ ? Zbog čega ta zgrada u najužem centru grada leži kao mrtav kapital umjesto da se uredi i da na korištenje ne samo filmašim poput Muževića, nego prvenstveno raznim video-sekcijama osnovnih i srednjih škola našeg grada koje također svoje premijere održavaju u potpuno neprikladnim prostorima, pred publikom koja se najčešće sastoji isključivo od njihovih roditelja i tu i tamo kojeg kolege? Kada bi takav prostor zajedno s minimalnom investicijom u opremu dobili naši video-amateri, možda bi za koju godinu imali i kakvog profesionalca.
A nije da sam te upite čuo samo na premijeri filma. U Državnom arhivu na puštanju pronađenih snimaka grupe The Eggs, vrlo otvoreno, preko mikrofona, postavilo se pitanje korištenja prostora kina „Brod“ odnosno zašto tamo nije pokrenut toliko obećavani Omladinski centar. I to ne samo da nije pokrenut, nego je prizemlje iznajmljeno najobičnijoj birtiji kakvih ima na desetke po gradu.
Naravno, na ta i slična pitanja nadležni uvijek imaju spremne odgovore. A odgovori se svode na novce kojih, naravno, nema. No kada po gradskim kuloarima čujem koliko koštaju razni „festivali vatrometa“, koliko koštaju vatrometi za Nove godine, a koji se zbog magle čak niti ne vide, koliko novaca se potrošilo na one „hepeninge“ (čitaj kičeraj do bola) u Tvrđavi, jednostavno u te odgovore ne vjerujem. A ,uostalom, Mužević nam je pokazao da se i bez novaca može puno toga napraviti. Ako klinci iz Obrtničke i Industrijske škole mogu besplatno raditi po raznim praksama, što im praksa ne bi bila i rad na uređenju Hrvatskog doma ili Omladinskog centra? Potrebna je samo volja nadležnih.
Za kraj bi istaknuo čuđenje mlađih posjetitelja na četvrtoj rock večeri kada su čuli da je u Slavonskom Brodu 60-ih i 70-ih bilo sasvim uobičajeno da se subotom na čagi skupi tisuću ljudi. I to ne na koncertu nekih mega zvijezdi bivše države, nego svirci najobičnije lokalne ekipe. Danas, u gradu sa dvostruko više stanovnika, šestom po veličini u našoj državi, toliki broj publike može skupiti samo Halid Bešlić. Uobičajeno opravdanje je da su za to krivi „došljaci“ (čitaj Bosanci). No to opravdanje je u istoj kategoriji sa onim da „novaca nema“. Znači, najobičnije sra...
Fotografije: Krešo Mijakovac
