O prikrivenom barbarstvu današnjice

„Danas smo svi barbari“, dakako ne „barbari primitivne izvornosti“, nego „veoma moderni prosvjećeni barbari, barbari 20. stoljeća“. Ovim riječima sažeta je osnovna teza prodornih i beskompromisnih fenomenologijsko-hermeneutičkih analiza današnjice što ih je Eugen Fink u razdoblju od 1947. do 1972. godine izložio u nizu predavanja na Sveučilištu u Freiburgu, postumno objavljenih u svesku urednički naslovljenom O kriznom stanju modernog čovjeka. Ovdje se, ne ulazeći u kritički dijalog, ograničavam na sažet interpretativni prikaz misaonog hoda tih predavanja za koja vjerujem da su danas jednako ili čak i više aktualna i poticajna.

Ne treba tajiti da nam je povezivanje suvremenosti s barbarstvom u prvi mah više nego začudno, štoviše neuvjerljivo i odbojno. Ne vezujemo li današnjicu gotovo instinktivno s naprednom i kultiviranom prosvjećenošću, koja posvuda vrijedi kao opreka neukom i sirovom barbarstvu? Zar nije posred današnjeg visoko kultiviranog društva, s njegovim sveučilištima, znanstvenim institutima, koncertnim dvoranama, muzejima i galerijama svih vrsta, više nego neumjesno govoriti da je svemu tomu u temelju barbarstvo? Zadržimo se načas u poticajnom čuđenju i ne žurimo s prosudbom, već strpljivo pitajmo što je tu zapravo mišljeno pod tako začudnom sintagmom „današnjeg barbarstva“. Što bi trebala biti njegova bit?

Čovjek duhom više nije određen

Odgovor se možda najprije stječe usporedbom današnjice s načinom opstanka izvorne ljudske zajednice koju običavamo zvati primitivnom. Znamo da je ona „zatvoreno društvo, da je zatvorena u krvno srodstvo, zatvorena u jezik, običaj, predaju, zatvorena u mit kojim tumači svijet, znamo da je sklop života sa čvrsto rangiranim poretkom staleža, hijerarhija koja svoju svime vladajuću sredinu, središte svojega opstanka ima u onom hieron, u svetome“. Protivno našim samouvjerenim i pomalo oholim predrasudama, primitivni čovjek ranog, u stanovitu smislu još pretpovijesnog vremena „u svojem prirodno danom i prirodom ovladanom načinu života nipošto nije niža vrsta čovječanstva; on posjeduje izvornost, dubinu, djetinju nevinost i jutarnju svježinu života“. On raspolaže pouzdanim znanjem o svojem položaju u cjelini svijeta i „posve je oblikovan magičnom sviješću koja ga najprisnije povezuje sa svime što živi“.

Doduše, ta uklopljenost arhajskog čovjeka u cjelinu prirode osigurana je time da on duhu koji drijema u njegovoj biti i slobodi kao mjerodavnoj objavi tog duha ne dopušta da se probude i postanu djelatnima. Zabljesnu li ga na trenutak, on u strahu uzmiče i hitro se utječe sigurnom skrovištu prirodne religije. On duh osjeća kao moć koja ga nadmašuje i nadvladava. Boji ga se i štuje ga kao nešto demonsko. Upravo to duboko ukorijenjeno strahopoštovanju spram duha svjedočanstvo je barbarstva u kojem čovjek „još nije određen duhom“.

Tomu nasuprot, bit je današnjeg barbarstva u tomu da čovjek duhom više nije određen. Jer i mi današnji ništa manje no naši davni predci potiskujemo i otklanjamo duh, ali činimo to tako da ga smatramo nečim već prevladanim, nečim što bitno pripada prošlosti. U našem ubrzano rastućem tehničkom znanju, našoj sve oštrijoj inteligenciji, našoj moći nad svim stvarima i zbivanjima, koja se nezaustavljivo širi, jedva još zamjećujemo da se iz našeg života postupno povlači i na koncu posve iščezava duh kao slobodno zasnivanje životnoga smisla, koje našem opstanku jedini može dati cilj i svrhu.

Tu se, štoviše, ne radi samo o iščeznuću duha kao čovjekove najdublje srži i središta, nego o tomu da s njim zajedno uzmiče i nestaje njime vođeni i u jedinstvenom sklopu održavani čovjekov svijet. U duhu utemeljene i iz duha izviruće osnovne vrijednosti, koje su unatoč svim povijesnim mijenama stoljećima ostajale u osnovi nepokolebane, ubrzano gube na uvjerljivosti, povlače se i nestaju, a da ih pritom ne nadomještaju druge i nove. Gotovo bi se moglo reći da čovjek gubi vlastitu smislenu udomljenost i zavičajnost u svijetu upravo u onoj mjeri u kojoj raste njegova bezuvjetna moć vladanja i upravljanja svijetom i svime u njemu. Neizrecivu pustoš života posve lišena duha tek počinjemo osjećati, zasad još uvijek samo rijetki i samo ponegdje. Jer današnje je barbarstvo prosvijećeno, kultivirano i brižljivo prikriveno velom moći i svakovrsne ugode, mišlju teško dokučivo i zato opasnije od negdašnjega.

Odlučujuća osebujnost
starih Grka

Da bi se pojmila začudnost tog suvremenog barbarstva potrebno je prije svega osvijestiti se o njegovu podrijetlu. Sve upućuje na to da se ono dade naći u čovjekovoj zloporabi slobode. Zapadnjačka povijest u pravom i navlastitom smislu počela je upravo „buđenjem slobode u čovjeku, njegovim suprotstavljanjem prirodi koja ga je dotad sklanjala“. To čovjekovo oslobađanje sebe za bezuvjetnu uspravljenost posred sveg bića odlučujuća je crta grčke, a time i zapadnjačke povijesti, koja se više nikad nije vratila izvornom, s prirodom usklađenom životu vođenom neupitnim autoritetom bogova.

Od jednom probuđene slobode čovjek očito ne želi odustati. U početku se još brižljivo čuvao toga da joj se bezuvjetno i bez ostatka prepusti. Shvatio ju je kao sretno dobiven dar i prihvatio je smjerno kao konačnu slobodu udijeljenu mu kao smrtniku. Upravo u tom bitnom stavu treba prepoznati odlučujuću osebujnost starih Grka. Oni su prvi povijesni narod koji se uspio oduprijeti iskušenju da kaos prijeteće nepostojanosti i upitnosti svega koji se rastvara buđenjem slobodnog duha što hitrije ponovno zatvori i vrati se sigurnom utočištu prirode. Umjesto toga Grci su se odvažili na čudesan pothvat da ustrajno i pod svaku cijenu „izdrže u upitnosti opstanka i preinače je u pitanje mišljenja“. Uvijek iznova treba isticati u tomu očitovanu jedinstvenost i nenadmašivost ranoga grčkog doba. Jedino tamo u cijeloj dosadašnjoj povijesti osnovne opreke i suprotnosti svijeta, oba noseća stupa sve svjetske povijesti, naime ono sudbinsko prirodne nužnosti i ono slobodno duha koji sve prevladava, bile su razboritom mudrošću čovjeka smrtnika držane u živoj, napetošću ispunjenoj ravnoteži stalnog prijepora, uzajamnog  poticanja, razilaženja i pomirenja.

Analiza nastanka novog vijeka, kojom se upravo njegov nastup razotkriva kao podrijetlo suvremenog barbarstva, svoju jasnoću i uvjerljivost stječe ponajprije usporedbom s ovako okarakteriziranom osebujnošću grčkog opstanka. Tom analizom dade se pokazati da se metafizički temeljni stav novog vijeka u mnogom pogledu može shvatiti i tumačiti kao preuzimanje i daljnje radikaliziranje bitnih zasada grčke sofistike, procvale u sutonu arhajskoga i klasičnoga grčkog života. Istrgnut iz svojega prirodnog i božanskog okoliša te postavljen jedino na sebe, s jednim svemoćnim Bogom povezan još samo pukom subjektivnom vjerom, novovjekovni je čovjek raskinuo svoju prirodnu povezanost sa stvarima i bićima svijeta. Učinio je to tako da je vlastitu, samo njoj svojstvenu bit svake stvari u svijetu metodički uklonio iz obzorja svojeg interesa, proglašavajući je načelno nespoznatljivom, što znači takvom da je se ne da ni mjeriti ni proračunati, da bi se onda na osnovi tog načelnog odustajanja posvetio samo još eksperimentalno priređenom i provođenom mjerenju i proračunavanju kvantitativnih odnosa među stvarima.

Osvit znanstvenog društva

U skladu s tim dotadašnja spekulativna znanost kao contemplatio, to znači teoretsko promatranje stvari zajedno s njihovim bitnim silama i kakvoćama, povukla se i ustupila mjesto novo uspostavljenoj univerzalnoj znanstvenoj metodi, koja cjelinu prirode „na osnovi prethodnog temeljnog nacrta“ konstruira kao mjerljivi sklop odnosa koji se dadu matematički proračunavati. Na osnovi toga čovjek će na predmetima prirode, sada preinačene u jedinstven i sveobuhvatan sklop čistih kvantiteta, provoditi sve intenzivnija i ekstenzivnija znanstvena istraživanja, koja su jednako toliko teoretska koliko i praktička, ali ništa manje i proizvodna. Oslonjen na njihovu svagda potvrđivanu moć i zbiljsku učinkovitost, ispunio se pouzdanjem u svoju moć da izradi baš sve što se dade izraditi, da napravi baš sve što se dade napraviti. Negdašnje bogatstvo njegovih mnogostrukih odnošenja spram stvarī i zbivanja u svijetu tako mu se sve više sužavalo, da bi se na koncu ograničilo samo još na monoton i jednoličan odnos „bezuvjetnog i bezostatnog pravljenja i spravljanja“.

Promjene koje su na početku novog vijeka dovele do „tehničke znanosti i znanstvene tehnike“ bitno određuju i našu sadašnjost i suvremeno barbarstvo koje joj leži u temelju. „Naše doba, određeno brzom, vrtložnom mijenom svih ljudskih odnosa“, postaje u svim područjima sve više ovladano tehnikom. Suvremeno društvo je „prije svega znanstveno društvo“. A jer je znanost, to djelo i čin „otkočene ljudske slobode“, konačno postala jedinim tlom na kojem počiva sav moderni život, nužno se pomiriti s tim „da svi ljudi svoju egzistenciju na Zemlji mogu održavati samo još posredstvom znanosti i njome spravljene tehnike“. Stoga je izlišno i besmisleno očekivati da bi se taj proces mogao zaustaviti ili čak opozvati, odnosno da bi se iz toga sveobuhvatnog pogona moglo kao nekim čudom iskoračiti. Naprotiv, sve govori u prilog tomu da se kao čovječanstvo nalazimo tek na početku tehnološkog razdoblja, koje se bezuvjetno i nezaustavljivo uspostavlja te iz temelja i u potpunosti određuje sav naš život, čak i ako su nam njegove osnovne crte i njegov pravi smisao još uvijek prijeporni i zagonetni.

Duboka upitnost današnjega tehnologijski određenog razdoblja znanstveno-tehničke organizacije života dodatno se zaoštrava obrati li se pozornost na njegovo ključno obilježje, na bitnu bezgraničnost i beskonačnost koja mu je svojstvena. Ne treba imati osobito oštar razum da bi se uvidjelo da veća i moćnija tehnička sredstva nužno otvaraju mogućnost većih i moćnijih projekata, odakle biva razvidno da se u tom procesu zapravo ne radi o zadovoljavanju određenih postojećih, već o proizvođenju uvijek novih ljudskih potreba. Tehničko rješavanje i otklanjanje izvanrednih stanja stvara samo nova izvanredna stanja, pri čemu cijela aparatura u tom procesu raste do gigantskih razmjera. Svrhe koje se u tom nezaustavljivom procesu hoće ostvariti i ciljevi koji se tu postavljaju postavljeni su samo tako i radi toga da bi iz njih mogle nastajati nove svrhe i novi ciljevi. Beskonačna pokretljivost znanstveno-tehnički vođenog života, taj stalno napredujući proces u kojem svaka svrha i svaki cilj svoju prividnu vrijednost imaju samo kao prolazno stanje koje upućuje nad sebe i preko sebe, razotkriva se na koncu kao bitna, a to znači jedino metafizički uvježbanom oku i umu zamjetljiva i pojmljiva „zbrka“ i „pomutnja“.

Sveobuhvatni i beskonačni tehnologijski pogon u svojem vrtložnom kruženju ostaje čvrsto u sebe zatvoren. Do modernog čovjeka koji u njemu prebiva više ne dopire ni najneznatnija slutnja iskonske tajne, „onoga što je oko nas, nad nama i pod nama“. Tako ostavljen samom sebi, čovjek ipak, a da toga ne biva svjestan, nejasno osjeća i mutno naslućuje „prazninu i besmislenost svojeg života, to da više nema zavičaja“. Upravo je taj nejasan osjećaj ono što u njemu izaziva neutaživu žudnju za bjesomučnim radom, ili pak za zaboravom sama sebe u varavoj praznini takozvane zabave. Teško je previdjeti da u današnjeg čovjeka i dani rada i dani odmora sve više pokazuju upadljivu crtu nagonske, gotovo patološke užurbanosti. Sveopće ubrzanje svih procesa života možda je najupadljivija prijeporna crta današnjice. U svojoj rastućoj, sve granice premašujućoj vladavini nad prirodom čovjek je konačno i sam dospio pod vlast nesavladiva poriva za moći i nadmoći te postao, a da ne shvaća što se s njime zbiva, slugom i robom tog poriva, upravo modernim barbarom.

Doba modernog nihilizma

Upućenijima će biti jasno da ovi i slični uvidi mogu, a vjerojatno i trebaju biti prošireni i uzdignuti do općenitog i posve načelnog stava da naše doba u svojoj biti nije drugo do „moderni nihilizam“. Ne bi bilo čudno da im se pritom u sjećanje vrati Nietzscheova dramatična opomena: „Sva naša europska kultura kao da se već odavno s torturom napetosti koja raste iz desetljeća u desetljeće kreće prema katastrofi: nemirno, silovito, užurbano: poput rijeke koja hoće svojem kraju, koja se o sebi više ne osvješćuje, koja strahuje pred osviještenjem.“ Ipak, možda ima razloga za suzdržanost spram zaoštravanja ishoda ovih promišljanja u tom krajnje radikalnom smjeru. Alarmantna upozorenja prema kojima je nadolazak nihilizma neizbježan, a mi ljudi već stojimo na rubu svoje i svake povijesti, svoju privlačnost zahvaljuju ponajprije patetičnom ugođaju naoko herojskog propadanja, kojem se ne da poreći stanovita „opasna zavodljivost“. Tom ugođaju se bez oklijevanja prepustiti značilo bi previdjeti mogućnost da se u njemu naše vrijeme svjesno ili nesvjesno odmjerava s pogledom na bitno prošlu i prevladanu sliku čovjeka, da ga se prosuđuje prema mjerilu koje je ostalo usidreno u prošlosti. Stoga bi tu prikladniji bio oprezno suzdržan temeljni stav koji otvorenima ostavlja izglede za novu, bitno drukčiju budućnost: „Živimo u vremenu prijelaza, koji se mnogima čini propadanjem.“

Ako u pogledu krajnje uznemiravajućeg problema suvremenog nihilizma doista nije mudro bez dugog i temeljitog promišljanja zauzeti konačan stav i stajalište, izvjesno je barem to da današnje barbarstvo mora pod svaku cijenu biti prokazano i prevladano, čak i ako se pritom nije moguće osloniti ni na što drugo do na možda varavu nadu u mogući izlaz. Ostaje nada da bi se u ljudima mogao ponovno probuditi smisao za pravu ljudsku veličinu, za čovjekovo istinsko stvaralaštvo. Uvjet toga bilo bi shvaćanje i prihvaćanje davno zaboravljene istine da je stvaralaštvo bitno različito od svakog činjenja, spravljanja, rađenja, vladanja i ovladavanja, jednom riječju od svake vrsti moći i nadmoći: „Sve stvaralaštvo je trpljenje i podnošenje, podnošenje neke unutarnje prisile, te baš nikad nije puko rađenje kojim se dade ovladati, takvo kojim onaj tko radi i izrađuje u svako doba vlada i gospodari.“

Čovjeka koji bi za sobom ostavio i tako reći u sebi pregorio bezuvjetni poriv za moći koja svime ovladava i sve sebi podređuje bilo bi najprikladnije nazvati „muzičkim čovjekom“. Takav čovjek, koji je po svemu sudeći „jedina nada našeg vremena“, bio bi „glasnogovornik i tumač duhovne sile koja nadilazi čovjeka“, onaj koji je u nedokučivoj dubini svoje nutrine ustrajno, premda tiho i neupadljivo „obuzet i nadahnut Muzama“.

Povratak antičkom početku?

Rijetki dovoljno prisebni i svjesni kritičnosti povijesnog časa u koji smo planetarno dospjeli tragaju u osami i tišini za mogućnostima buđenja istinskog stvaralaštva, najčešće dospijevajući samo do manje ili više izričitog zazivanja nečega bitno prošlog. Teško se oteti dojmu da na tom putu sve staze završavaju u bespuću. Čini se da ima samo jedan način da dostatno iskusimo i pojmimo što je pravo, bitno i doista slobodno stvaralaštvo, taj da se prisno zbližimo s čudesnom osebujnošću života i duha ranih Grka. Prvi znak da smo dospjeli u tu blizinu bila bi spoznaja da Grci zapravo uopće ne pripadaju prošlosti, da su nam još uvijek čudesno bliski, premda ujedno neizmjerno daleki i zagonetni.

Možda još nije mrtvo nekolebljivo uvjerenje svega europskog humanizma da „čovjekovo stvaralaštvo možda nikad prije i nikad kasnije nije na zemlji bilo zbiljsko u takvoj izvornoj moći kao u Grčkoj“. Kako je već rečeno, jedinstveno i ni s kojim drugim narodom usporedivo mjesto Grka u povijesnom hodu čovječanstva bitno je određeno time da su buđenjem i zamahom slobode napustili prirodnu sputanost, a da oslobođenom duhu pritom nisu dopustili potpunu i isključivu vladavinu nad sobom i nad stvarima svijeta. Sloboda je u njih bila živa i djelatna, ali ujedno konačna i smjerna, poslušna i podložna višim, nadljudskim moćima: „Grčki opstanak bio je prije svega drugog umjetničko-misaoni način da se bude tu“, na Zemlji; jednom riječju „bio je muzička egzistencija“. Ono „sveto kaotično“, ono „bezmjerno-strahovito“ bogova i Muza skrivenih u tajanstvenoj nutrini prirode i svih svjetskih bića tom se „muzičkom narodu preinačilo u mitsku sliku i pokazalo u obrisu i liku“.

Znači li to da onomu tko bi se osjećajem i mišlju uspio probiti do uvida u barbarstvo koje se prikriva pod zavodljivim prividom znanstveno-tehničke svemoći, jedinim putokazom prema mogućem izlazu ostaje neprolazna, vječno živa slika drevne Grčke? Odvažimo se na to pitanje odgovoriti potvrdno, uz punu svijest o opsegu, teškoći i opasnosti time zacrtane zadaće: „Antički početak možda se može ponoviti, ali nikad nadmašiti; a opasnost da se na njemu izgubimo tako je velika zato jer je on ono najveće u povijesti čovječanstva.“

matica