Preuzeto s portala www.jergovic.com
O, kada ćemo već jednom teme poput Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i događaja iz ljeta 1945. prepustiti povijesti i povjesničarima? Zavape narodni vođe, ministri i opozicionari, uglavnom lijevi liberali, gospodarski geniji i tehnokrati politike kada im se, najčešće pred ljeto, zahvaljujući HTV-u i šarenoj štampi, pred očima krenu u stroboskopskom ritmu izmjenjivati prizori masovnih grobnica, stvarnih i imaginarnih, punih nikada dotrunulih leševa u odorama Hrvatskih obrambenih snaga iz 1945, sa zdravom i uhranjenom hrvatskom mladeži, rođenom i pola stoljeća kasnije, u kopijama istih takvih odora, koja, barem tako se tvrdi, komemorira stradanja svojih prethodnika. I hajde da im onda već jednom pokušamo odgovoriti, svima, pa i zadnjem po redu, predsjedniku Republike Ivi Josipoviću, koji se i sam, pred televizijskim kamerama, zapitao: o, kada ćemo već jednom teme poput Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i događaja iz ljeta 1945. prepustiti povijesti i povjesničarima?
Dogodit će se to, kao i sa svakom drugom temom iz društvene ili obiteljske povijesti, kada se o njoj hrabro i otvoreno, bez straha od mogućih nesporazuma ili gubitka simpatija među bližnjima ili među moćnima, raspravi među svima koji temu Bleiburga, Križnoga puta, Drugoga svjetskog rata, doživljavaju kao važnu, bilo da im je važna na način Ive Josipovića i lijevih liberala, koji bi da pronađu način da je delegiraju nekome drugom, bilo da o njoj razmišljaju kao ljudi koji su u Drugome svjetskom ratu izgubili nešto svoje ili nekoga svog, bilo da ovu vrstu tema – što je, na žalost i najrjeđe – doživljavaju kao dio svoje društvene i osobne odgovornosti, ili pripadnosti zajednici, kulturi i jeziku. Drugim svjetskim ratom, Bleiburgom i događajima iz 1945. bavit će se samo povjesničari. Dogodit će se to tek nakon što Bleiburg i 1945. više ne budu ni važna i velika književna tema, jer će hrvatski Günter Grass napisati svoj kontroverzni blajburški roman, a hrvatski će Goran Babić, kao što je svojedobno napisao moćnu pjesmu o tuzi majke stradaloga ustaše, napisati i svoj veličanstveni spjev, posvećen majci četnika, koji je skupa s hrvatskom i muslimanskom braćom ustašama i domobranima stradao na Križnom putu, spjev koji će potom biti nagrađen Krležinom nagradom, što će je pjesniku dodijeliti glavom predsjednik Republike, uz nazočnost zagrebačkog nadbiskupa, a Tonko će mu Maroević uzdrhtalim glasom pročitati laudaciju, u kojoj će još jednom naglasiti kako su Babić i hrvatski Grass budućim hrvatskim pokoljenjima učinili mogućim razgovor o temama o kojima se prethodno debatiralo samo preko zrna u šupljoj metalnoj cijevi. Tada će, gospodo draga, ove teme biti ostavljene povjesničarima. Ali tada to neće biti imperativ, ispaljen iz demagoških prangija, iz oportunizma i neodgovornosti, s lijevo liberalnih pozicija ili samo onako, iz kukavičluka i iz endemične i nepopravljive hrvatske gluposti, nego će se tada povjesničari baviti Bleiburgom po prirodi svoje profesije, kao ratari krumpirovom zlaticom, a proktolozi ljudskom stražnjicom. E, samo što rasprava o Drugome svjetskom ratu, Bleiburgu i 1945. nikada nije ni započela i što hrvatska književnost ne samo da nema svoga Güntera Grassa, nego u progonstvu drži i svoga Gorana Babića.
Godine 2001, da se umili “beračima kestena”, umirovljenim generalima, desnoj opoziciji i hrvatskome narodu, ne shvativši da je Trećega siječnja većina tog naroda birala zvijezdu petokraku, vlast Ivice Račana je, unatoč ideološki problematičnom profilu manifestacije, odlučila ustanoviti saborsko pokroviteljstvo nad tradicionalnim blajburškim ceremonijalom. Učinili su nešto od čega je zazirao i Franjo Tuđman. To će se našim liberalima i socijaldemokratima do danas često događati: protiv mraka su se borili sve novim zamračenjima! I naravno, protivno očekivanjima tadašnje naše vlasti, neoustaše nisu bile pridobivene ni visokim pokroviteljstvom, ni službenim ozvaničenjem blajburške manifestacije.
Jedanaest godina kasnije, na sličan način, pa i iz sličnih razloga, novi je lijevo-liberalni saziv većine u Hrvatskome saboru donio odluku kojom se derogira ona prethodna odluka, kao glupa, nekorisna, protivna povijesnoj istini, jer da Sabor ne smije financirati nešto što već desetljećima traje kao svakoproljetni “ustaški dernek”. Među onima koji su digli ruke za ukidanje pokroviteljstva našao bi se, možda, i poneki saborski zastupnik koji je dizao ruku za njegovo uvođenje. Možda Marin Jurjević? Damir Kajin? Postoji li još koji? Ima li Jurjević razloga da danas osjeti neku nelagodu? Nema, jer ako je prije jedanaest godina digao ruku za jedno, a neki dan za drugo, on je, kao i njegova stranka, ustvari bio konzistentan. Oba puta su učinili nešto glupo.
Pitanje Križnog puta je pitanje većeg dijela Europe 1945. Jesu li ratni neprijatelji, zločinci i oni koji to nisu, smjeli biti likvidirani bez suda, groba i javne obavijesti, tako da ih njihove obitelji čekaju sve dok i same ne poumiru? To je ono o čemu se treba razgovarati i što se treba komemorirati, bez previše rasprave o krivim i nevinim među onima koji su likvidirani bez suda i groba, bez telegrama koji će preživjelima stići. Do ozbiljnog razgovora, do katarze, neće se doći putujućim cirkusom koji bi se selio od Bleiburga do Teznog, i od Teznog do Zagreba, kad god nekim lijevim hrvatskim vlastima usfali moralne imaginacije i ljudske hrabrosti.
