Kako se prostor slobode obično definira tuđom slobodom, tako je i vaša uvjetna sloboda ograničena tek slobodom Tomislava Horvatinčića: vi ste, u najkraćemu, slobodan čovjek sve dok se ne nađete na putu njegova kombija, terenca ili jahte. To je jedini uvjet. Zato se, najzad, i zove uvjetna sloboda
Tomislav Horvatinčić, čini se, u Italiji kupuje novu jahtu, i to je velika priča za hrvatske klajnburške cajtunge. Ne kažem, nije neuobičajeno da bulevarska štampa šalje svoje reportere kad bogati skorojevići i zvijezde društvenih kronika kupuju nove jahte, automobile ili mlažnjake, ali kad hrvatski cajtunzi objave da Horvatinčić kupuje novo motorno prijevozno sredstvo – teško je možda shvatiti neupućenu strancu – to je više javno upozorenje građanstvu: to pak što takva obavijest izlazi u privatnim, umjesto u Narodnim novinama, znači samo da hrvatska država i policija ne rade svoj posao.
Ni u bolje uređenim državama, istina, takva jedna obavijest – da tajkun koji je prije šest godina divlje jureći svojim gliserom usmrtio dvoje ljudi upravo kupuje novu jahtu, te se moli građanstvo da izbjegava Jadransko more i ne koristi morsku površinu bez prijeke potrebe – ne bi izašla u Narodnim novinama, ili na internetskim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pomorstva. Razlika između uređene države i Republike Hrvatske je u tome što je takva obavijest u uređenoj državi nezamisliva jer bi utjecajnom tajkunu-ubojici, sve i ako ne bi bio u zatvoru, bila barem ritualno oduzeta dozvola za upravljanje motornim brodovima. Dočim je u Hrvatskoj nezamislivo samo to da tajkun-ubojica kupuje novu jahtu, a da pučanstvo to mora doznati iz novina.
Od trenutka, naime, kad je objavljeno da vlasnik Hoto Grupe u talijanskom Rapallu kupuje dvadesetpetmetarski San Lorenzo 82, nosač manekenki i privatni razarač od četiri hiljade konjskih snaga, potpuno je izvjesno da će razmjerno uskoro netko umrijeti. Pitanje je samo tko. Može vam ovako napisano zvučati odveć izravno i surovo – ako išta u vezi Tome Horvatinčića može zvučati odveć izravno i surovo – ali sva je vaša šansa samo u tome da biologija bude brža. Doduše, šansa vam i nije bog zna kako osobita. Vremešni Tomislav Horvatinčić možda i ima gotovo sedamdeset godina, ali moćni San Lorenzo 82 siječe more dvadeset pet čvorova na sat.
Tomislav Horvatinčić, naime, u posljednjih je četrdesetak godina – što automobilom, što brodom – ubio četvero ljudi, što znači da ubija u prosjeku svakih desetak godina. Na ovom mjestu pisci lošeg stila obično postave ono uznemirujuće pitanje: tko je sljedeći?
Sedamdesetpetogodišnja Manda Vučković, recimo, bila je prva. Prije trideset sedam godina na tu je staricu u Zagorskoj ulici u Zagrebu, dok je s kćerkom hodala obilježenim pješačkim prijelazom, Horvatinčić naletio divlje jureći svojim kombijem. Starica je podlegla ozljedama, kći je teško ozlijeđena, Horvatinčić je hladno napustio mjesto nesreće, otkriven je tek nakon kriminalističke istrage, na sudu se branio kako je pobjegao jer se boji krvi – pa ipak je iz svega izašao tek sa šest mjeseci uvjetne kazne. I to nakon privatne tužbe Mandine obitelji, jer je tadašnje Općinsko državno tužilaštvo obustavilo postupak protiv njega.
Zagrepčanka Nada Petrović bila je druga. Horvatinčić ju je u divljoj vožnji pokosio i ubio na zagrebačkoj Aveniji Bologne 1989., desetak godina nakon prve žrtve. Cijeli slučaj zaboravljen je u vihoru Domovinskog rata, i o njemu se danas ne zna gotovo ništa. Osim, jasno, da Horvatinčić ni zbog toga nikada nije bio ni jednog jedinog dana u zatvoru.
Sljedeće žrtve čekale su punih dvadeset godina. Prosjek od jedne žrtve svakih deset godina opasno je ugrožen pa se Horvatinčić 2009. u Bregani u divljoj vožnji svojim moćnim Range-Roverom zalijeće u raskršće i zabija u Opel Astru s četveročlanom obitelji. Otac, majka i dvoje djece prošli su, međutim, samo s lakšim ozljedama, pa naš junak odustaje od automobila i asfalta, te prelazi na more.
Konačno, dvije godine kasnije – u ljeto 2011. – svojim se gliserom zalijeće u jedrilicu talijanskog bračnog para Francesca i Marinelle Salpietro, treće i četvrte žrtve njegovog sad već ozbiljnog pohoda na građanstvo. O pravosudnom skeču koji je uslijedio sve se zna. Beskrupulozni tajkun-ubojica čak je tužio obitelj poginulog bračnog para tražeći odštetu za uništeni gliser, a šibenska sutkinja koja je vodila postupak tužila je i dobila pedeset hiljada kuna od primoštenskog gradonačelnika Stipe Petrine, zbog toga što je neki anonimni komentator na njegovu Facebooku napisao kako svi znaju da će Horvatinčić sa suđenja odšetati na slobodu. Svega nekoliko dana kasnije – dosadno očekivano – časna je sutkinja Horvatinčića svirepo osudila na osamnaest mjeseci zatvora, tri godine uvjetno, i tajkun-ubojica zaista je odšetao na slobodu.
Naravno da mu nakon svega nije oduzeta ni dozvola za ubijanje motornim brodovima. Dobro, upravljanje, ista stvar. Kad to ne bilo naravno, bila bi mu valjda dosad oduzeta i vozačka dozvola: osim četvero mrtvih, Horvatinčić je, recimo, prikupio i najmanje tridesetak saobraćajnih prekršaja.
Tomislav Horvatinčić, zaključimo, dosad je za upravljačem svojih motornih strojeva ubio četvero ljudi, i ubija u prosjeku svakih desetak godina. Od posljednjeg je prošlo šest, pa vi vidite. U međuvremenu, samo da vas podsjetim, u Italiji kupuje novi brod.
Pravosudni nesporazum, zbog kojega ste bijesni u svojoj bespomoći, proizlazi iz pogrešnog, laičkog tumačenja ‘uvjetne slobode’. Kad neki općinski ili županijski sud Tomislavu Horvatinčiću presudi dvije-tri godine uvjetne slobode, to nije njegova kazna, već – vaša. Ne znam kako bih vam drugačije to objasnio, ali vi živite u Horvatinčićevoj uvjetnoj slobodi. Kako se prostor slobode obično definira tuđom slobodom, tako je i vaša uvjetna sloboda ograničena tek slobodom Tomislava Horvatinčića: vi ste, u najkraćemu, slobodan čovjek sve dok se ne nađete na putu Horvatinčićeva kombija, terenca ili jahte. To je jedini uvjet. Zato se, najzad, i zove uvjetna sloboda.
I što je najbolje, za tu ste se uvjetnu slobodu i borili.
Beskrupulozni bogataš i nepodnošljivi malograđanski kicoš Tomislav Horvatinčić – karikatura buržuja iz stare komunističke štampe – za ovaj je ogled izabran samo da biste to lakše shvatili. Nije važan Horvatinčić: onome kome bi trebao biti važan, dakle sljedećoj njegovoj žrtvi, bit će, uostalom, sasvim svejedno. U ovom trenutku, vi živite u uvjetnoj slobodi cijele jedne udružene oslobodilačke zločinačke organizacije, koja u svih dvadeset sedam godina hrvatske države nije vidjela ni dana zatvora, bez razlike jesu li pljačkali državne rezerve, zauzimali socijalističke kombinate, švercali oružje, cigarete i heroin ili gradili trgovačke palače na javnom dobru, jesu li ubijali ratne zarobljenike, nenaoružane civile ili ljude na pješačkim prijelazima, jesu li stare bračne parove ubijali kalašnjikovom u Oluji ili gliserom po bonaci.
Uopće stoga nije pitanje hoćete li im pasti žrtvom, već kad: kad ćete dakle od nekog beskrupuloznog, uvjetno osuđenog horvatinčića dobiti otkaz na poslu, kad će vam pred prozorom niknuti zid njegove vile, kad će vas deložirati iz stana, izbaciti sa svoje plaže ili, štajaznam, presjeći propelerima svog privatnog razarača.
Istog, baš istog dana kad je objavljeno kako Mad Max Horvatinčić, jedva šest godina nakon što je gliserom nekažnjeno ubio dvoje ljudi, hladno kupuje novu jahtu, novine su, recimo – evo zgodnog primjera – objavile i kako je Branko Šegon, nekadašnji pomoćnik ministra financija Slavka Linića, jedva četiri godine nakon afere s poreznim nadzorom i državnim kreditom HBOR-a – i samo dva tjedna nakon što je na brzinu osnovao firmu – hladno od Dubrovačko-neretvanske županije dobio pedeset milijuna kuna vrijedan posao uređenja marine u Veloj Luci.
Od svih tih pedeset milijuna vaših kuna, i cijele te lijepe, suvremene marine, vi ćete, međutim, vidjeti samo onaj dvadesetpetmetarski San Lorenzo 82. I pitati se – parafrazirajmo velikog Branka Miljkovića – da li će uslovna sloboda umeti da peva kao što su advokati pevali o njoj.
Tomislav Horvatinčić, čini se, u Italiji kupuje novu jahtu, i to je velika priča za hrvatske klajnburške cajtunge. Ne kažem, nije neuobičajeno da bulevarska štampa šalje svoje reportere kad bogati skorojevići i zvijezde društvenih kronika kupuju nove jahte, automobile ili mlažnjake, ali kad hrvatski cajtunzi objave da Horvatinčić kupuje novo motorno prijevozno sredstvo – teško je možda shvatiti neupućenu strancu – to je više javno upozorenje građanstvu: to pak što takva obavijest izlazi u privatnim, umjesto u Narodnim novinama, znači samo da hrvatska država i policija ne rade svoj posao.
Ni u bolje uređenim državama, istina, takva jedna obavijest – da tajkun koji je prije šest godina divlje jureći svojim gliserom usmrtio dvoje ljudi upravo kupuje novu jahtu, te se moli građanstvo da izbjegava Jadransko more i ne koristi morsku površinu bez prijeke potrebe – ne bi izašla u Narodnim novinama, ili na internetskim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pomorstva. Razlika između uređene države i Republike Hrvatske je u tome što je takva obavijest u uređenoj državi nezamisliva jer bi utjecajnom tajkunu-ubojici, sve i ako ne bi bio u zatvoru, bila barem ritualno oduzeta dozvola za upravljanje motornim brodovima. Dočim je u Hrvatskoj nezamislivo samo to da tajkun-ubojica kupuje novu jahtu, a da pučanstvo to mora doznati iz novina.
Od trenutka, naime, kad je objavljeno da vlasnik Hoto Grupe u talijanskom Rapallu kupuje dvadesetpetmetarski San Lorenzo 82, nosač manekenki i privatni razarač od četiri hiljade konjskih snaga, potpuno je izvjesno da će razmjerno uskoro netko umrijeti. Pitanje je samo tko. Može vam ovako napisano zvučati odveć izravno i surovo – ako išta u vezi Tome Horvatinčića može zvučati odveć izravno i surovo – ali sva je vaša šansa samo u tome da biologija bude brža. Doduše, šansa vam i nije bog zna kako osobita. Vremešni Tomislav Horvatinčić možda i ima gotovo sedamdeset godina, ali moćni San Lorenzo 82 siječe more dvadeset pet čvorova na sat.
Tomislav Horvatinčić, naime, u posljednjih je četrdesetak godina – što automobilom, što brodom – ubio četvero ljudi, što znači da ubija u prosjeku svakih desetak godina. Na ovom mjestu pisci lošeg stila obično postave ono uznemirujuće pitanje: tko je sljedeći?
Sedamdesetpetogodišnja Manda Vučković, recimo, bila je prva. Prije trideset sedam godina na tu je staricu u Zagorskoj ulici u Zagrebu, dok je s kćerkom hodala obilježenim pješačkim prijelazom, Horvatinčić naletio divlje jureći svojim kombijem. Starica je podlegla ozljedama, kći je teško ozlijeđena, Horvatinčić je hladno napustio mjesto nesreće, otkriven je tek nakon kriminalističke istrage, na sudu se branio kako je pobjegao jer se boji krvi – pa ipak je iz svega izašao tek sa šest mjeseci uvjetne kazne. I to nakon privatne tužbe Mandine obitelji, jer je tadašnje Općinsko državno tužilaštvo obustavilo postupak protiv njega.
Zagrepčanka Nada Petrović bila je druga. Horvatinčić ju je u divljoj vožnji pokosio i ubio na zagrebačkoj Aveniji Bologne 1989., desetak godina nakon prve žrtve. Cijeli slučaj zaboravljen je u vihoru Domovinskog rata, i o njemu se danas ne zna gotovo ništa. Osim, jasno, da Horvatinčić ni zbog toga nikada nije bio ni jednog jedinog dana u zatvoru.
Sljedeće žrtve čekale su punih dvadeset godina. Prosjek od jedne žrtve svakih deset godina opasno je ugrožen pa se Horvatinčić 2009. u Bregani u divljoj vožnji svojim moćnim Range-Roverom zalijeće u raskršće i zabija u Opel Astru s četveročlanom obitelji. Otac, majka i dvoje djece prošli su, međutim, samo s lakšim ozljedama, pa naš junak odustaje od automobila i asfalta, te prelazi na more.
Konačno, dvije godine kasnije – u ljeto 2011. – svojim se gliserom zalijeće u jedrilicu talijanskog bračnog para Francesca i Marinelle Salpietro, treće i četvrte žrtve njegovog sad već ozbiljnog pohoda na građanstvo. O pravosudnom skeču koji je uslijedio sve se zna. Beskrupulozni tajkun-ubojica čak je tužio obitelj poginulog bračnog para tražeći odštetu za uništeni gliser, a šibenska sutkinja koja je vodila postupak tužila je i dobila pedeset hiljada kuna od primoštenskog gradonačelnika Stipe Petrine, zbog toga što je neki anonimni komentator na njegovu Facebooku napisao kako svi znaju da će Horvatinčić sa suđenja odšetati na slobodu. Svega nekoliko dana kasnije – dosadno očekivano – časna je sutkinja Horvatinčića svirepo osudila na osamnaest mjeseci zatvora, tri godine uvjetno, i tajkun-ubojica zaista je odšetao na slobodu.
Naravno da mu nakon svega nije oduzeta ni dozvola za ubijanje motornim brodovima. Dobro, upravljanje, ista stvar. Kad to ne bilo naravno, bila bi mu valjda dosad oduzeta i vozačka dozvola: osim četvero mrtvih, Horvatinčić je, recimo, prikupio i najmanje tridesetak saobraćajnih prekršaja.
Tomislav Horvatinčić, zaključimo, dosad je za upravljačem svojih motornih strojeva ubio četvero ljudi, i ubija u prosjeku svakih desetak godina. Od posljednjeg je prošlo šest, pa vi vidite. U međuvremenu, samo da vas podsjetim, u Italiji kupuje novi brod.
Pravosudni nesporazum, zbog kojega ste bijesni u svojoj bespomoći, proizlazi iz pogrešnog, laičkog tumačenja ‘uvjetne slobode’. Kad neki općinski ili županijski sud Tomislavu Horvatinčiću presudi dvije-tri godine uvjetne slobode, to nije njegova kazna, već – vaša. Ne znam kako bih vam drugačije to objasnio, ali vi živite u Horvatinčićevoj uvjetnoj slobodi. Kako se prostor slobode obično definira tuđom slobodom, tako je i vaša uvjetna sloboda ograničena tek slobodom Tomislava Horvatinčića: vi ste, u najkraćemu, slobodan čovjek sve dok se ne nađete na putu Horvatinčićeva kombija, terenca ili jahte. To je jedini uvjet. Zato se, najzad, i zove uvjetna sloboda.
I što je najbolje, za tu ste se uvjetnu slobodu i borili.
Beskrupulozni bogataš i nepodnošljivi malograđanski kicoš Tomislav Horvatinčić – karikatura buržuja iz stare komunističke štampe – za ovaj je ogled izabran samo da biste to lakše shvatili. Nije važan Horvatinčić: onome kome bi trebao biti važan, dakle sljedećoj njegovoj žrtvi, bit će, uostalom, sasvim svejedno. U ovom trenutku, vi živite u uvjetnoj slobodi cijele jedne udružene oslobodilačke zločinačke organizacije, koja u svih dvadeset sedam godina hrvatske države nije vidjela ni dana zatvora, bez razlike jesu li pljačkali državne rezerve, zauzimali socijalističke kombinate, švercali oružje, cigarete i heroin ili gradili trgovačke palače na javnom dobru, jesu li ubijali ratne zarobljenike, nenaoružane civile ili ljude na pješačkim prijelazima, jesu li stare bračne parove ubijali kalašnjikovom u Oluji ili gliserom po bonaci.
Uopće stoga nije pitanje hoćete li im pasti žrtvom, već kad: kad ćete dakle od nekog beskrupuloznog, uvjetno osuđenog horvatinčića dobiti otkaz na poslu, kad će vam pred prozorom niknuti zid njegove vile, kad će vas deložirati iz stana, izbaciti sa svoje plaže ili, štajaznam, presjeći propelerima svog privatnog razarača.
Istog, baš istog dana kad je objavljeno kako Mad Max Horvatinčić, jedva šest godina nakon što je gliserom nekažnjeno ubio dvoje ljudi, hladno kupuje novu jahtu, novine su, recimo – evo zgodnog primjera – objavile i kako je Branko Šegon, nekadašnji pomoćnik ministra financija Slavka Linića, jedva četiri godine nakon afere s poreznim nadzorom i državnim kreditom HBOR-a – i samo dva tjedna nakon što je na brzinu osnovao firmu – hladno od Dubrovačko-neretvanske županije dobio pedeset milijuna kuna vrijedan posao uređenja marine u Veloj Luci.
Od svih tih pedeset milijuna vaših kuna, i cijele te lijepe, suvremene marine, vi ćete, međutim, vidjeti samo onaj dvadesetpetmetarski San Lorenzo 82. I pitati se – parafrazirajmo velikog Branka Miljkovića – da li će uslovna sloboda umeti da peva kao što su advokati pevali o njoj.
