Civilne žrtve Domovinskog rata i dalje su jedna od deprivilegiranijih i poniženijih skupina državljana Republike Hrvatske, koja i dalje, sedamnaest godina nakon okončanja rata, neuspješno traga za materijalnom, a ponajprije moralnom satisfakcijom. Istraživački izvještaj "Civilne žrtve rata u Hrvatskoj" apel je institucijama da isprave jednu od većih nepravdi koju država uporno upražnjava nad građanstvom tijekom zadnja dva desetljeća.
Ja sam bez svega materijalnog, ja nemam ni fotografije. Moja djeca nemaju fotografija. Baš sve je uništeno! Kompletno. Ne samo što im je otac ubijen. Jer je apsurdno u ovome svijetu, u ovoj našoj zemlji, u ovom našem gradu da žrtva mora tužiti, onda bude ponižavana, kaže: " Nemaš pravo, kriva si, opet si kriva, opet si kriva!" I još izgubiš, koji to sud sudi, ne znam kakav sud, jer moj suprug je bio sudac pa znam da mu je bilo geslo budi pravedan. Ali ove presude, oprostite vi koji sudite i vi koji ste na sudu, ako je netko ubijen, a civilne žrtve su najnevinije žrtve, one nisu imale oružje, one se nisu mogle braniti, ni starci, ni djece ni žene, već su došli neki, zapalili, ubili, i sad sud kaže nemate pravo. I onda opet trebaš vratiti to našoj državi, te troškove, ti koji su sudili izgubili su vrijeme, odvjetnici, a o nama žrtvama se uopće ne vodi računa. Mi ostajemo ne jedanput žrtve, nego tri puta, sto puta, uvijek žrtva.
Tonka Pezelj, Petrinja, 4. srpnja 2012.
Uglavnom, ja sam sahranila svog supruga u Novskoj. I od '92. počinje moja priča i traženje istine i pravde. Hodanje u Sisku od Državnog odvjetništva do sudova svih mogućih. Niste ništa tu mogli postići. Prošlo je pet godina od ubojstva i otišlo je u zastaru, da bih otišla onda na Županijski sud u Sisku. Županijski sud u Sisku također potvrđuje tu presudu i meni dolazi već sa Županijskog suda u Sisku da plaćam troškove. To nisu svi sudski troškovi, to je trošak za Državno odvjetništvo koje zastupa Republiku Hrvatsku u tom slučaju i ja nisam odmah platila, i oni meni dolaze na ovrhu na moju mirovinu, koju sam onda imala 1.600 kuna. Oni su mi osamnaest mjeseci uzimali po 500 kuna. Možete si misliti kako se osjeća osoba koja prvo ima tako malo primanje kad znate zbog čega vam to uzimaju.
Marica Šeatović, Novska, 11. srpnja 2012.
Ja sam jedan od stradalnika. Prošao sam Bučje i Pakračku Poljanu. Imao sam sreću da sam iz jedne i iz druge prilike izašao živ. Podnio sam tužbu za kuću koja mi je spaljena u Pakracu. Taj dio Pakraca nijednog trenutka nije bio okupiran, to je dokazano na sudu pa u žalbenom postupku dosuđen trošak od 96.000 kuna za parnični postupak. Podnio sam reviziju, što će biti, nemam pojma.
Đorđe Gunjević, Pakrac, 11. srpnja 2012.
Tonki Pezelj, Marici Šeatović i Đorđu Gunjeviću zajedničko je institucionalno nasilje koje nad njima zadnja dva desetljeća sustavno i minuciozno upražnjava Republika Hrvatska. Kafkijanska narav njihovih sudbina gotovo idealno sublimira odnos države prema grupi ljudi koje obilježava osobna patnja nastala uslijed svega što se na ovim prostorima dešavalo u prvoj polovici 90-ih godina.
Oni su civilne žrtve Domovinskog rata, jedna od deprivilegiranijih i poniženijih skupina državljana Republike Hrvatske, koja i dalje, sedamnaest godina nakon okončanja rata, neuspješno traga za imovinskom, a ponajprije moralnom satisfakcijom. Štoviše, kako vidimo, ovdje nije riječ samo o propustu ili nečinjenju politike naspram određenog dijela građanstva, već o nečemu znatno mračnijem. Riječ je naime o državi koja se promaknula u ključnog suučesnika u jednoj svinjariji, o ciničnom institucionalnom mastodontu koji kroz zakonske legislative i odgovorne pojedince temeljito radi na multipliciranju nesreće kod unesrećenih.
Jer, kako drugačije okarakterizirati neminovnost prema kojoj će Đorđe Gunjević, koji je "prošao Bučje i Pakračku Poljanu", temeljem odluke suda morati platiti državi gotovo 100 tisuća kuna parničnih troškova, što znači da će samim time plaćati i obranu Tomislavu Merčepu, čovjeku osumnjičenom za masovni pokolj u Pakračkoj Poljani, budući da je dotičnom ta ista država zadnje dvije godine za obranu na sudu isplatila gotovo 700 tisuća kuna? Naime, najsvježiji podaci, jučer potvrđeni iz Ministarstva unutarnjih poslova, kazuju kako je 2011. godine Merčepu iz proračuna - istog onog u kojeg će njegove žrtve uplaćivati parnične troškove - isplaćeno 350.670,00 kuna, a 2012. godine, do 17. srpnja, dodatnih 322.166,00 kuna!
Tri navedena slučaja, samo su, dakako mali ali izrazito sugestivni prikaz onoga s čime se svakodnevno, i tako već godinama, suočavaju civilne žrtve u Hrvatskoj. Specifičnost ove tri priče u tome je što su se protagonisti usudili tužiti Republiku Hrvatsku, tražeći naknadu štete za pogibelj nevinih članova obitelji i(li) spaljenu imovinu. Zauzvat su dobili odbijenicu od nadležnog suda i račun za troškove dotadašnjeg procesa. No, njihove priče oslikavaju samo jedan dio problema: u civilne žrtve rata ubrajaju se žrtve usmrćenja, ranjavanja, teroritičkih i diverzantskih djela, seksualnog zločina i stradali od mina, kao i članovi obitelji žrtava zločina. Prema neslužbenim i nepotpunim podacima, takvih u Hrvatskoj trenutno živi između četiri i osam tisuća.
Zbog svega navedenog - ponajprije nepotpunih i netočnih podataka uzrokovanih dosadašnjim manjkom poštenog i analitičkog rada nadležnih tijela - istraživački izvještaj "Civilne žrtve rata u Hrvatskoj" izrazito je vrijedan i po mnogočemu bitan početak. Riječ je o publikaciji Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, nastaloj u suradnji s više nevladinih organizacija. Publikacija je na koncu pretočena u knjižicu od 124 stranica, u kojoj su predstavljeni i rezultati višemjesečnog terenskog istraživanja, tijekom kojeg je anketirano 105 civilnih žrtava rata iz raznih dijelova Hrvatske, bilo da je riječ o Hrvatima (dvije trećine ispitanika), Srbima (više od jedne trećine) ili Bošnjacima - roditeljima ranjene djece, civilnim invalidima rata, članovima obitelji nestalih i poginulih, stradalima od mina, žrtvama mučenja i žrtvama trerorističkog diverzantskog napada. Osim problema s kojima se suočavaju žrtve rata, u istraživanju su predočeni međunarodni i nacionalni zakonodavni mehanizmi za ostvarenje prava civilnih žrtava, kao i preporuke te primjeri dobre prakse u obeštećenju i ostvarenju prava na pravni lijek.
"Usprkos postojećim zakonskim rješenjima, ali i nedostatno učinkovitom, nezavisnom i transparentom radu pravosuđa i državnih institucija, mnogi su i danas, godinama nakon završetka rata obespravljeni, a puno ostvarenje mira, demokracije i vladavine prava daleko je ispred nas. Tek manji dio njih imaju status civilne žrtve rata i time ostvaruju pripadajuća socijalna prava (invalidnina, opskrbnina, tuđa njega i pomoć u kući i sl.), a ne postoje čak ni ozbiljniji pokušaji statističke analize i evidencije civilnih žrtava rata. Većina stradalnika nema informaciju o pravima i mogućnostima ostvarivanja socijalnih prava. Članovi obitelji ubijenih još uvijek čekaju na procesuiranje zločina počinjenih u ratu", navodi se u ovoj publikaciji, i potom potkrepljuje statističkim podacima:
- u 89 posto ukupno podnesenih zahtjeva za status civilne žrtve, odštetni zahtjev oštećenih je odbijen
- u 52 posto slučajeva građanskih ili upravnih odštetnih postupaka stradalnici plaćaju parnične troškove ili očekuju ovrhu
- u 19 posto slučajeva u postupku je ili se očekuje ovršni postupak radi naplaćivanja parničnih troškova.
- od ukupnog broja sudionika, tek 27 posto ostvaruje neko socijalno pravo, u vidu osobne ili obiteljske invalidnine, opskrbine ili uvećane obiteljske invalidnine. Većina njih (73 posto) nema status civilne žrtve rata te sukladno tome ne ostvaruje nikakva prava.
- u 61.4 posto prethodno analiziranih predmeta sudovi su, nakon odbijanja tužbenih zahtjeva, obvezali tužitelje na plaćanje troškova postupka u visini od 5.000,00 do 107.400 kuna
- U manje od pet posto slučajeva dosuđena je pravomoćna presuda za počinitelje
- Polovica stradalih od mina ne prima nikakav oblik pomoći, s obitelji poginulih od mina ne ostvaruju nikakva prava iako su gotovo svi tražili neki oblik obeštećenja
Pravne prepreke na koje su žrtve nailazile prilikom pokušaja ostvarenja prava na obeštećenje su neprocesuirani ratni zločin, zastara predmeta prema zakonskim rokovima i upozorenje na sudsku praksu i naplatu visokih parničnih troškova.
"Radi se o ogromnoj nepravdi koju treba otkloniti. Obitelji civilnih žrtava tužile su državu jer ona nije ispunila svoju zadaću - pronašla i kaznila počinitelje zločina. To je rezultiralo presudama protiv žrtava jer obitelji nisu mogle dokazati tko je počinio zločine, a na kraju su prisiljene plaćati i parnične troškove", kazao je predsjednik Ivo Josipović na konferenciji pod nazivom "Civilne žrtve rata u Hrvatskoj. Pravo na pravni lijek i reparaciju za žrtve kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom", gdje je predstavljeno istoimeno istraživanje. Josipović je još naplatu parničnih troškova žrtvama rata nazvao "trećom razinom viktimizacije žrtava" te upozorio kako su civilne žrtve rata među najugroženijim skupinama društva te da zaslužuju poštovanje društva. "Žrtve su zaslužile naše poštovanje i ako ga ne dobiju, naše društvo je izgubilo najvrjedniju komponentu uređenog društva, a to je solidarnost", poručio je Josipović, pozvavši Vladu da dopuni uredbu po kojoj država sudske troškove plaća samo obiteljima civilnih žrtava rata slabijeg imovinskog stanja.
"U financijskom smislu to za državu ne znači ništa, ali za državu i za naše građane je pitanje uređenja na pravedan način. Nema razloga da žrtve čekaju više ijedan dan", kazao je Josipović.
Predstavnici Documente ukazali su pak na činjenicu da se aktualna Vlada u svom Programu za tekući četverogodišnji mandat obvezala riješiti ovaj problem, preko definiranja pravnog okvira kojim će se omogućiti otpis potraživanja od strane države u postupcima naknade štete.
Iako takav okvir još uvijek nije definiran, on je djelomično započet usvajanjem Vladine uredbe o kriterijima, mjerilima i postupku za odgodu plaćanja, obročnu otplatu duga te prodaju, otpis ili djelomični otpis potraživanja. Međutim, radi se o manjkavom zakonskom rješenju, budući da se otpis troškova odnosi na socijalno najugroženije tužitelje, ne i za sve koji pokreću procese.
Postojeće zakonske odredbe koje se tiču rješavanja statusa civilne žrtve rata i inače su među ključnim problemima s kojima se tražitelji takvog statusa suočavaju.
Documentina monitorica suđenja za ratne zločine Milena Čalić Jelić ukazala je na porazni epilog Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, u kojem se, uz Zakon o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, uređuje pitanje odgovornosti Republike Hrvatske prema tražiteljima naknade štete. "Zakon je donesen 2003. i od tada je u potpunosti podbacio, dok validna analiza nikad nije ni napravljena", kazala je Milena Čalić Jelić, upozoravajući kako nadležna tijela, poput DORH-a i Ministarstva pravosuđa, uopće ne posjeduju podatke o broj presuda i zahtjeva za naknadu štete. Ipak, prema podacima koji su u Jutarnjem listu objavljeni 2004., podneseno je 360 zahtjeva za sklapanje vanjsudske nagodne za odštetu zbog terorističkih akata. Jedan od pravosudnih aspekta koji ukazuju na apsurdnost cjelokupne priče ogleda se u činjenici da su sudovi odbili 74,4 posto zahtjeva. Kao razlog u pravilu je navedena zastara, budući da je primijenjivana odredba o petogodišnjem roku od kojeg se razlog za podizanje zahtjeva dogodio.
Uz to, Vrhovni je sud u nekim procesima odbio zahtjeve pod obrazloženjem da nema osuđujuće presude za počinitelje tih nedjela: prema podacima objavljenima u Documentinom istraživanju, u čak 75 posto slučajeva neprocesuirani ratni zločin bio je glavna prepreka za ostvarenje prava na odštetu žrtava.
Ništa drugačije ponašanje nije ni sa Ustavnim sudom, koji, štoviše, kad je o ovakvim postupcima riječ, u rekordnim rokovima odbija zahtjeve za naknadu štete, pod obrazloženjem da se u zahtjevima ne navodi "ni jedno bitno ustavnopravno pitanje".
"Na taj su način građani dovedeni u nemoguću situaciju, u kojoj umjesto barem nekakve satisfakcije na kraju moraju plaćati od 5 do 107 tisuća kuna sudskih troškova", kazala je Milena Čalić Jelić.
Na nužnost specifičnih promjena koje su potrebne za poboljšanje statusa civilnih žrtava rata ukazala je programska koordinatorica Documente Emina Bužinkić. "Nužan je hitan otpis parničkih troškova obiteljima usmrćenih civila i oštećenih ratnim i terorističkim djelovanjima, utvrđivanje broja civilnih žrtava rata i izrada cjelovitog registra, izmjena postojećih i donošenje novih zakona koji će se odnositi na sve žrtve rata te Zakon i Nacionalni program za obeštećenje žrtava rata", kazala je Emina Bužinkić. Isto tako, državnim se tijelima preporuča osiguravanje izjednačavanja socijalnih prava vojnih i civilnih invalida rata kroz izjednačavanje osnovice.
Iako je u istraživanju i komplementarnim aktivnostima - osim desetak stručnjaka - sudjelovalo i oko dvadeset političara i predstavnika institucija, njihov je odaziv generalno bio vrlo nizak. To ujedno predstavlja jednu od tri poteškoće ovoga istraživačkog procesa. "Slab odaziv političara, osobito saborskih zastupnika dviju najvećih političkih stranaka te pojedinih ministara često je praćen usmenim porukama da je tema nezanimljiva ili da o njoj nemaju mišljenje", navodi se u publikaciji.
Na nezainteresiranost političke elite ukazala je i predsjednica Documente Vesna Teršelič, upitavši zašto Vlada ne priznaje patnje civilnih žrtava. "I kako to da su institucije nadležne za civilne žrtve godinama mijenjale nazive, a s druge strane nisu brinule za probleme žrtava?", kazala je Vesna Teršelič, neprimjerenim okarakteriziravši činjenicu da je Uprava za civilne žrtve rata pri Ministarstvu zdravstva pretvorena u službu, što je "najniži administracijski oblik". Jedino rješenje je, smatra predsjednica Documente, osnivanje Uprave pri Ministarstvu branitelja, po uzoru na Upravu za zatočene i nestale. Uz to, država bi trebala imenovati potpredsjednika Vlade zaduženog za koordiniranje pitanja civilnih žrtava među ministarstvima.
Upravo je to jedan od razloga zašto je nastala publikacija: njezin sadržaj je, kažu iz Documente, usmjeren prema nadležnim državnim službama kao poticaj za što hitnije nadopune manjkavih zakonskih rješenja.
Prema istom istraživanju, žrtve terorističkih i diverzantskih napada i članovi njihovih obitelji tražili su razne vidove obeštećenja, međutim nikada niti jedno pravo nisu ostvarili te nemaju status civilnih žrtava rata. Pravne prepreke na koje su nailazili prilikom postupka za naknadu štete tiču se nemogućnosti primjene postojećih zakona zbog nedostatka materijalnih dokaza te nedostatne definicije terorizma i ratne štete, upućivanja tužitelja glede uništene ili oštećene imovine na upravni postupak i Zakon o obnovi, uslijed čega su im i odbijeni tužbeni zahtjevi.
Jovica Brkić, član bjelovarske udruge Pravda podsjetio je kako je na području bivše općine Bjelovar od 1991. do 1995. srušeno 650 objekata, mahom u vlasništvu hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Šire područje Bjelovara, gdje su se događali teroristički i diverzantski napadi, bilo je izvan područja ratnih operacija. "U to vrijeme neki od ljudi čije su kuće letjele u zrak bili su na prvoj liniji obrane Republike Hrvatske", otkrio je Brkić, dodajući kako su u to vrijeme Srbi iz Bjelovara bili podvrgnuti raznim oblicima šikaniranja, poput prijetećih telefonskih poziva i pismenih poruka. "Bilo je to u skladu s tadašnjom politikom državnog vrha, a posljedica svega je da se broj Srba na tom području smanjio na 1863, dok nas je početkom 90-ih bilo između dvanaest i petnaest tisuća. Za sve to, prema našim saznanjima, nitko nije odgovarao, a kamoli da je protiv nekog pokrenuta istraga", kazao je Brkić. Kaže kako su se neki usudili i podnijeti tužbe zbog štete nastale u to vrijeme. No, na taj su način samo po drugi puta postali žrtve. "Nekima su na koncu primorani platiti i do 150 tisuća kuna sudskih troškova", upozorio je. Kao ključne probleme kod spomenuta dva zakona u istraživačkom izvještaju se navode stavke koje zahtijevaju definiciju ratne štete i problema njezinog dokazivanja, računanje zastarnih rokova za podizanje tužbi, definicija terora (dokazivanje političkih pobuna), i činjenica da Hrvatska ne odgovara za štetu počinjenu za vrijeme Domovinskog rata na području izvan kontrole tijela RH.
Prema podacima Službe za zaštitu žrtava i sudionika rata Ministarstva branitelja, na kraju 2011. godine bilo je 2.413 registriranih civilnih invalida rata te 336 korisnika obiteljske invalidnine. Njihova prava određena su Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, izglasanog 1992. godine. Od tada se ovaj Zakon mijenjao čak 11 puta, a sudionici ove rasprave ukazali su na niz njegovih manjkavosti. Uvjeti u zakonu izrazito otežavaju ostvarivanje prava civilnih invalida. Uz prepreke imovinskog cenzusa koji u nepovolji položaj stavlja neke tražitelje statusa žrtve, najspornija stavka se odnosi na "okolnosti stradanja". Želi li netko dokazati da je civilni invalid rata, to može učiniti izričito pisanim dokaznim sredstvima, do čega je ponekad jako teško doći. Zakon propisuje dokumentaciju ne stariju od tri mjeseca od dana stradanja, ali i pisane dokaze o okolnostima stradanja (djelomično se mogu tumačiti iz medicinske dokumentacije što upravni sud nekad priznaje, a nekad ne). "U općem ratnom i bliskom post-ratnom metežu i unatoč brojnim poteškoćama, veliki broj žrtava nije imao medicinsku dokumentaciju i vrijeme stradanja, nego su tek poslije utvrđivali stupnjeve invalidnosti. Analiza prakse upravnih tijela pokazala je da postoje slučajevi u kojima nije priznata medicinska dokumentacija iz druge zemlje", navodi se u istraživanju Documente.
Na skupu je ukazano na nužnost izmijene ovog zakona, jer je trenutačni njegov oblik izrazito arhaičan, postrožen i po uzoru na istovjetna zakonska rješenja u bivšoj Jugoslaviji. Čak 78 posto anketiranih civilnih invalida rata zalaže se za izjednačavanje u pravima s vojnim invalidima rata. Naime, u odnosu na hrvatske branitelje iz Domovinskog rata njihova su prava manja za petnaest posto: prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, korisnici imaju 25 prava, a korisnici iz Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, dakle ratni vojni i civilni invalidi, imaju četrnaest vrsta prava.
Isto tako zatražena je i promjena Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. U nove zakone predloženo je uvođenje kategorije civilnih žrtava, omogućavanje nekog vida reparacije žrtvama bez obzira na ekonomsko-imovinski cenzus, naknada za usmrćene članove obitelji, materijalnu štetu i nesprječavanje ratne štete od strane Hrvatske vojske. Nužno je, smatraju iz Documente, i ukidanje diskriminatorskih odredbi poput nepriznavanja psihičkih povreda i pretrpljene boli te isključivanja pojedinih kategorija civilnih žrtava rata poput žrtava silovanja.
Članovi obitelji ubijenih i nestalih sačinjavali su najveću skupinu (ukupno 75 posto) stradalnika koji su sudjelovali u istraživanju problema i potreba civilnih žrtava rata. 55 posto zatražilo je obeštećenje, a svega njih četrnaest posto ostvarilo je neka socijalna prava. Gotovo polovica sudionika nikada nije tražilo nikakvu vrstu obeštećenja. Među njima je i Nada Bodiroga, članica udruženja Suza iz Beograda. Njezina agonija traje zadnjih 17 godina, od dana kad su joj otac i majka odlučili ostati u selu Savsko Polje, ohrabreni pozivima Republike Hrvatske, koja im je jamčila sva "prava i slobode". "To sam tek kasnije saznala, nakon što sam pretražila gotovo svaku kolonu koja se '95 slijevala iz Hrvatske: jednog dana, na putu za posao, uzela sam beogradsku Politiku u ruke i tamo pročitala da su mi roditelji živi spaljeni, zajedno s obiteljskom kućom", ispričala je Nada Bodiroga. Od tog trenutka, kaže, uslijedili su teški zdravstveni problemi. Doktori su joj predvidjeli ostatak života u invalidskim kolicima. No, na koncu je prebrodila najgore i učlanila se u udrugu Suza. Zadnjih nekoliko godina provela je neuspješno tražeći posmrtne ostatke svojih roditelja. "2010. obavljena je ekskumacija. Obavještena sam da su pronađene kosti. Potom sam čekala još godinu i pol rezultate analize, da bi mi na koncu kazali kako su neki posmrtni ostaci, zbog izrazito lošeg stanja, nepodobni za identifikaciju. Među njima su bile i kosti mojih roditelja", prepričava Nada Bodiroga, dodajući kako joj je na riječ "nepodobni" osjetila nelagodu. "Znam da su mi roditelji bili nepodobni tadašnjoj vlasti u Hrvatskoj. Mogli su barem reći da je analiza bila neuspješna", veli Nada Bodiroga, dodajući kako su joj nakon svega kazali kako će trebati pričekati neka bolja vremena za identifikaciju ubijenih roditelja. Ističe kako je posebno boli činjenica da nigdje nije zabilježeno stradanje njezinih oca i majke i paljenje obiteljske kuće. "Ne tražim nikakvu odštetu. Samo želim pronaći krivce i ostatke svojih roditelja da ih sahranim. I da se ovo nikad ne ponovi", kazala je.
U raspravi su inicijalno trebali sudjelovati predstavnici isntitucija koji bi o civilnim žrtvama rata trebali odlučivati, poput ministarstva branitelja, ministarstva pravosuđa, Državnog odvjetništva te, što je možda još važnije, predstavnici Ustavnog suda. Njihova nazočnost je izostala s tim da su se potonji, prema riječima organizatora rasprave, ispričali zbog neodgodivih obaveza.
Presedani u sudskoj praksi
Dvije su pravomoćne sudske presude otvorile prostor novoj sudskoj praksi obeštećenja civilnih žrtava rata, kako u slučaju poznatih tako i u slučaju nepoznatih počinitelja. Po pravu regresa Republike Hrvatske, na ime isplaćenih odšteta civilnim žrtvama rata, Općinski sud u Splitu, temeljem presude kojom su bivši zapovjednik Lore Tomislav Duić, njegov zamjenik Tonči Vrkić i još šest vojnih policajaca osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, donio je odluku da su isti dužni vratiti državi ranije isplaćen iznos od 140.000 kuna odštete Mirku Šušku, žrtvi mučenja. Za zločin u Varivodama, počinjen 28. rujna 1995. godina, 50 dana nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, nad civilima Marijom i Radivojem Berićem, sin Jovan pokrenuo je parnicu protiv Republike Hrvatske za pretrpljenu duševnu bol, odnosno naknadu nematerijalne štete. Gubitkom parnice na naplatu je dobio 54.000 kuna parničnih troškova. Međutim, odlukom Vrhovnog suda po žalbi dano je mišljenje kojim je potvrđena odgovornost države za likvidacije u Varivodama te da je bez obzira što su počinitelji nepoznati i nisu kažnjeni, izvršen teroristički akt. Predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Izvot: H-alter
