Šteta koja nastaje u aktualnom valu potresa na Baniji još se zbraja, a profil oštećenih objekata otkriva da su među gorima prošle kuće renovirane u nedavnoj poslijeratnoj obnovi. Dok vladajući negiraju povezanost srušenih kuća s obnovom, javnost traži njezinu istragu i upravo je to od ključne važnosti za budućnost pogođenog područja.
Katrina je bila tragedija, ali, kako je ekonomist Milton Friedman u svom, sad već slavnom uvodniku za Wall Street Journal napisao u rujnu 2005. godine, samo tri tjedna nakon uragana Katrina koji je pogodio New Orleans, ona je “istovremeno i prilika”.
“Rat je prilika koju ne bismo smjeli propustiti”, navodno je na početku Domovinskog rata izgovorio Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora. Je li tada u toj izjavi, za koju neki drže da je apokrifna, ugledni hadezeovac mislio na rat kao priliku za brzopotezno održavljenje nacije ili samo kao biznis priliku, nije poznato. Moglo je biti i jedno i drugo, a ovo drugo zato jer je Domljan u to vrijeme bio šurjak Georga Đure Gavrilovića, privrednika koji je otprilike u to isto vrijeme privodio kraju sumnjivu privatizaciju “Gavrilovića”, čiji su pogoni predstavljali glavne industrijske kapacitete Banije. Da je kriza uvijek prilika za zaradu nekolicine i osiromašenje većine, stari je truizam koji u publicistici i novinarstvu egzistira već poodavno. Stoga i na obnovu nedavno u potresu stradale Banije valja gledati, u najmanju ruku, sa zdravom skepsom, s obzirom na to da znamo tko je kani provesti i kako su ti isti neke ranije prilike iskoristili i za što, te da isto tako vrlo dobro znamo da postkatastrofične situacije nekima daju ogroman manevarski prostor za makinacije, a drugi u svemu tome prolaze k’o bosi po trnju.
Naravno, odmah po katastrofalnom potresu pokazali smo svi skupa svoje najbolje lice. Val unutar-nacionalne i međunarodne širokogrudnosti i solidarnosti preplavio je Baniju, svima nam se odmah nakon katastrofe ogrijalo srce gledajući da su, barem na trenutak, pale sve barijere među ljudima, pa su tako kulinarski chefovi spremali bakalar na vlaški Badnjak, Erdoganova Turska je poslala “more” kontejnera, a potresom već istraumatizirani Zagrepčani samoinicijativno su i promptno priskočili u pomoć nesretnim Banijcima. Katastrofe i inače znaju predstavljati one rijetke intervale u povijesti nekih društava u kojima se ljudski odnosi izniveliraju, kad inače disperzirane i po brojnim linijama razjedinjene zajednice sve svoje podjele i razlike ostave po strani i kad, barem nakratko, svi zajedno prionu na ostvarenje istog cilja.
Dan poslije
Međutim, onaj dan poslije, obično je otrežnjujući. Upravo o tome “danu polije” svojedobno je napravio 15-minutni prilog novinar HTV-a Ivo Lončar, voditelj emisije “Plodovi zemlje”, koja je devedesetih godina svojim kritičkim prilozima nerijetko izazivala žgaravicu u vladajućih. Lončar se kasnije, kako što se zna, okušao i u politici, čak je dospio i u Sabor kao nezavisni zastupnik, ali je tamo vodio opskurantističku politiku à la Slaven Letica, koja nije nekog spomena vrijedna. Ali mu je zato novinarski rad pamtljiv.
Dakle, u prilogu iz 1998. godine, koji se ovih dana obilato dijeli po međumrežju, taj u to vrijeme novinarski enfant terrible anketira stanovnike Strašnika, banijskog sela koje je stradalo u ratu i koje je bilo epicentar ovog potresa i doznaje da je poslijeratna obnova kuća u tom selu, ali i u široj okolici napravljena, jednom riječju – katastrofalno. Dimnjaci se ruše pod prvim snijegom, serklaža nije napravljena, a izvođači vrlo često igraju i ulogu nadzora. Stanovnici su se na sve to požalili nadležnima, država je poslala inspektorat na teren i on je ustanovio propuste i predložio doradu i popravke, ali se na njihove nalaze nitko nije ni osvrnuo. I što se dogodilo? Ništa! Pojeo vuk magare, kako bi rekao naš svijet. Stanovnici su ostali živjeti u nedovršenim i neožbukanim prizemnicama, sve dok krajem ove godine po drugi puta u posljednjih stotinjak godina nije zaigrao novi “pokupski drmeš” od kojeg su se njihove kuće srušile kao kule od karata. Inače, onaj prvi banijski potres iz 1909. “pokupskim su drmešom” nazvale naše kolege u svojim ondašnjim izvještajima. Bio je to potres koji je postao poznat i po tome što je na temelju njegovog izučavanja Andrija Mohorovičić postavio svoju teoriju o diskontinuitetu u Zemljinoj kori.
Dakle, postavlja se pitanje zašto bismo sada svoje povjerenje opet poklonili onoj istoj političkoj stranci koja se na identičnom poslu – obnovi u katastrofi nastradalih područja – diskreditirala do krajnjih granica i koja se pokazala kao obična grabežna banda, rezultat čega je da je stanovništvo, ako ostanemo samo u Glini, s predratnih 23 tisuća stanovnika, koliko ih je bilo u gradu s okolnim naseljima, prema nekim procjenama, sada spalo na oko devet tisuća stanovnika, a sam grad na oko dvije tisuće. Kao da nam se događa svojevrsni déjà vu, riječ obnova i sve povezano s njom odavno je proskribirano i na zlu je glasu. Zašto, dakle, pomisliti da bi sada bilo drukčije i da ova katastrofa neće raseliti i ovo malo Banijaca što ih je preostalo i iza sebe ostaviti pustu zemlju. Ne treba u svemu tome misliti da će tu sada nastati nekakva mega-prevara, da će posrijedi biti neki unaprijed dobro smišljeni pakleni plan. Odgovorni su čak i za to slabo sposobni. Neće tu doći nikakav Halliburton (korporacija koja je se obogatila obnavljanjem New Orleansa), nego će vjerojatno sve završiti u nekakvom mutnom javno-privatnom kokošarenju koje može biti većih ili manjih dimenzija. Možda bi serklaže sada mogle biti napravljene kako treba, možda se doista kuće neće rušiti odmah na prvi potres, ali zašto bismo pomislili da ovoga puta neće biti korupcije i oportunističkog ponašanja, samo ovaj puta u novo-zadanim, ponešto strožim okvirima? Pa je pravo pitanje zašto bi ova nova obnova bila poštenija i zašto bi tamo nakon svega itko ostao? Jer, ako je poslijeratna obnova bila Eldorado za više stotina građevinskih tvrtki, zašto bismo morali povjerovati da će sada biti drukčije?
Nježna obnova
Nakon dva tjedna, država, navodno, polako, ali sigurno hvata konce, kako je to i najavio potpredsjednik Vlade Boris Milošević. Pa je u smislu hvatanja konaca već ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat najavio da su samoorganizirane kuhinje dnevno proizvodile previše obroka, te da će sada sve preuzeti MORH-ova tvrtka “Pleter-usluge”. Ne zna se je li to dobra vijest ili ne. Naime, sad kad je država od samoorganiziranih građana preuzela organizaciju života poslije katastrofe, veliko je pitanje hoće li, da ostanemo samo na problemu stanovanja, najavljivana privremena naselja kontejnera, gdje bi trebali biti “uskladišteni unesrećeni”, doista i biti samo kratkoročno rješenje i hoće li im ta provizorna naselja doista predstavljati samo prolazno obitavalište ili će postati stalne naseobine za osiromašene stradalnike.
Povjerenje ne ulijeva ni način na koji Vlada vlada. Istina je da smo još od Tuđmana navikli na politički decizionizam s imperijalnim karakteristikama, ali se ni danas nisu stvari bitnije promijenile, samo se skrenulo u neku verziju Plenkovićevog kancelarstva. Naime, i danas je Vlada krajnje nevoljka da u izvanrednim situacijama surađuje na širim temeljima s oporbom i cijelom civilnom scenom. Vlada radije osniva stožere, pa je tako osnovala jedan i za stradalu Baniju s potpredsjednikom Vlade Tomom Medvedom na čelu, koji bi trebao provoditi i nadgledati program i izvođenje obnove. Ovlasti se opet, baš kao i devet mjeseci ranije u slučaju zagrebačkog potresa ili u slučaju pandemije COVID-19, iz parlamentarnih ruku prebacuju u ad hoc formirane stožere, tijela, odnosno radne skupine nastale bez ikakve demokratske legitimacije, i osnovana bez demokratske procedure. Time premijer uspješno po tko zna koji puta zaobilazi parlament, također, s javnošću najčešće komunicira direktno, a svaku, pa i najmanju kritiku, shvaća kao pokušaj “demontiranja države”.
Naravno, vladi će u potpunom ovladavanju situacijom i preuzimanjem stvari u svoje ruke, smetati, kao i obično – narod. Njega će potrpati u kontejnere, a i na njegovom bi se hranjenju također moglo početi štedjeti. Dosadašnju pomoć u prehrani mogli bi zamijeniti racionirani obroci, što je, kako vidimo, resorni ministar Horvat na neki način već i najavio, pa bi se Banijci mogli pozdraviti s normalnim objedovanjem.
Na kraju smo upitali arhitekta Mladena Škreblina s iskustvom obnove urbanih jezgri, što uopće napraviti na Baniji i na koji način. On nam je za naš portal kazao: “Godinama sam pisao o obnovama i sanacijama evropskih gradova. Tamo je sve krenulo na poticaj tzv. civilnog društva. No, to su shvatile tamošnje gradske uprave. Evropske kolege to su zvale ‘carefull, behutsam‘ obnova, ja sam to isto u svojim programatskim tekstovima zvao ‘nježnom urbanom obnovom’. Metodologija je vrlo jednostavna. Organiziraju se predstavništva, radionice stručnjaka koji dokumentiraju i svakodnevno omogućuju stanovnicima da participiraju u planovima i akcijama obnove svojih stanova i kuća. Uprava ih odmah subvencionira, da mogu preživjeti, i stalno predlaže moguće modele obnove. Međutim, ukoliko politika ne shvati, a bojim se da neće, i ukoliko ozakonjuje Fond, umjesto principa i standarda obnove, ako ne organizira savjetovališta za stanovnike, i mreže urbanističko/graditeljskih ambulanti, sve će se ponoviti. Inače, cjelokupni taj prostor je u takvom zapuštenom stanju, da ga je još prije smrti Jugoslavije trebalo proglasiti područjem obnove i zaštite. Ali onda su došli nacionalisti, pa umjesto da se prihvate obnove i zaštite naselja i gradova, prihvatiše se oružja.”
bilten
