“Odbija se srušiti”, a sve se drugo davno srušilo
Piše: Hrvoje Hrvatina
U Jugoslaviji osamdesetih godina Vukovar je bio jedna od najpitomijih, najprosperitetnijih i najharmoničnijih sredina. Grad u kojem se više od 20 posto njegovih stanovnika izjasnilo Jugoslavenima, grad suživota brojnih nacija, zajedništva i mješanih brakova Hrvata i Srba, a ujedno i grad proizvodnje, “Borosanki” i “Vutkesa” i jedna od najbogatijih općina u Jugoslaviji. Na izborima 1990. u Vukovaru je pobjedio SDP, HDZ je potučen, a SDS (Srpska demokratska stranka) nije uspio čak ni osnovati svoj organak u Vukovaru. Iako je Tuđman taj svoj poraz komentirao riječima: “Zapamtit će me crveni Vukovar!”, malo je tko tada slutio što će se u Vukovaru dogoditi samo godinu dana od te izjave.
Događaji se se izmjenjivali kao na pokretnoj traci i ubrzo je Vukovar postao metafora propasti svega onog pozitivnog što je donjela druga Jugoslavija. Prvo su Merčepovic započeli likvidacije srpskih civila (preko 130), zatim je potpuno uništena vukovarska privreda, opljačkan novac iz SDK, JNA se urušila rušeći grad, lokalni srpski teritorijalci streljali su više od 200 hrvatskih vojnika, a oni koji su preživjeli proboj iz Vukovara pričali su da jedan metak u cijevi čuvaju za Tuđmana.
Iako je Tuđman mrzio Vukovar, to novim hrvatskim vlastima nije smetalo da od njega naprave svoj simbol. Simbol ludila, bratoubilaštva i mržnje devedesetih. Negdašnje središte jugoslavenstva, uz Mostar (koji je gle čuda drugi najrazrušeniji grad poslije Vukovara na području bivše Jugoslavije), sad je postao patetični simbol hrvatstva, područje od “posebne državne skrbi” koje baš zato što je “posebno” može razbijati ćirilične table i srpske glave, baš zato što je “posebno” onda jedan vukovarski gradonačelnik može srpske gimnazijalce usporediti sa svinjama i reći da Vukovarci mrze srpske gimnazijalce kao što muslimani mrze svinjetinu. Ta izjava dobro ilustrira stanje uma prosječnog konzumenta vukovarske simbolike ili bolje rečeno ludila.
Vukovar svako malo uz ogromne doze patetike potežu Hrvatski političari, posebno oni desne provenijencije, klerofašističke i filoustaške udruge, dignitetlije domovinskog rata i ostale nakaze za koje sam naivno vjerovao da će se pretvoriti u bundeve još kada je tuđmanovski HDZ početkom dvijetisućitih pao sa vlasti, ali oni se uvijek vraćaju još luđi. Njihova najnovija akcija je obnavaljanje vukovarskog vodotornja, kao simbola čega? Sam moto akcije “Odbija se srušiti” je ironija, u državi gdje se sve srušilo, gdje sve propada, a samo nezaposlenost, dug i iseljavanje mladih rastu, gdje se rasprodalo i srušilo sve što su naši roditelji i djedovi gradili desetljećima, oni obnavljaju nekakav vodotoranj. I to baš u Slavoniji koja prolazi kroz najgori egzodus mladih, gdje su sela opustjela, a djeca se uz suze opraštaju od svojih roditelja, cinično bi trebao stajati samo taj vukovarski vodotoranj, svježe obojan, da se bolje ruga svima taocima prošlosti, mržnje i sukoba i svima nama koji smo taoci tih taoca.
“Ja imam san!” govorio je Martin Luther King. I ja ga imam. Sanjam Vukovar u kojem se neće graditi ono što nas razdavja, nego ono što Hrvate, Srbe i sve ostale građane ove zemlje spaja. Sanjam dan kada će se mostovi u Vukovaru umjesto po radiklanim francuskim desničarima nazivati po Hrvatu koji je od Merčepovaca zaštitio svog susjeda Srbina ili nekom Srbinu koji je na Ovčari spasio Hrvata. Sanjam Vukovar koji je ponovno mjesto zajedništva, tolerancije, razumjevanja, Vukovar gdje će Hrvati inzistirati da sve piše i na ćirilici, a Srbi to pravo neće koristiti. Sanjam Vukovar u kojem nema odvojenih škola, kafića, proslava. Takav Vukovar bi trebalo izgraditi, a ne neki vodotoranj, simbol tuđmanovske bolesne ideologije i politike koja je bila utemeljena na prevari (lažnim izbornim obećanima o tome kako će Hrvatska samo bez JNA za 10 godina biti Švicarska), ubojstvu (neistomišljenika i na desnici i na ljevici, kao i sugrađana “pogrešne nacionalnosti”) i pljački (HDZ-ova privatizacija). Onaj bogati, multietnički, harmonični Vukovar pred 30 godina danas se čini kao da nikad nije ni postojao. Kao utopija. Je li tako? Jesam li lud što i dalje sanjam takav Vukovar?
tacno
Piše: Hrvoje Hrvatina
U Jugoslaviji osamdesetih godina Vukovar je bio jedna od najpitomijih, najprosperitetnijih i najharmoničnijih sredina. Grad u kojem se više od 20 posto njegovih stanovnika izjasnilo Jugoslavenima, grad suživota brojnih nacija, zajedništva i mješanih brakova Hrvata i Srba, a ujedno i grad proizvodnje, “Borosanki” i “Vutkesa” i jedna od najbogatijih općina u Jugoslaviji. Na izborima 1990. u Vukovaru je pobjedio SDP, HDZ je potučen, a SDS (Srpska demokratska stranka) nije uspio čak ni osnovati svoj organak u Vukovaru. Iako je Tuđman taj svoj poraz komentirao riječima: “Zapamtit će me crveni Vukovar!”, malo je tko tada slutio što će se u Vukovaru dogoditi samo godinu dana od te izjave.
Događaji se se izmjenjivali kao na pokretnoj traci i ubrzo je Vukovar postao metafora propasti svega onog pozitivnog što je donjela druga Jugoslavija. Prvo su Merčepovic započeli likvidacije srpskih civila (preko 130), zatim je potpuno uništena vukovarska privreda, opljačkan novac iz SDK, JNA se urušila rušeći grad, lokalni srpski teritorijalci streljali su više od 200 hrvatskih vojnika, a oni koji su preživjeli proboj iz Vukovara pričali su da jedan metak u cijevi čuvaju za Tuđmana.
Iako je Tuđman mrzio Vukovar, to novim hrvatskim vlastima nije smetalo da od njega naprave svoj simbol. Simbol ludila, bratoubilaštva i mržnje devedesetih. Negdašnje središte jugoslavenstva, uz Mostar (koji je gle čuda drugi najrazrušeniji grad poslije Vukovara na području bivše Jugoslavije), sad je postao patetični simbol hrvatstva, područje od “posebne državne skrbi” koje baš zato što je “posebno” može razbijati ćirilične table i srpske glave, baš zato što je “posebno” onda jedan vukovarski gradonačelnik može srpske gimnazijalce usporediti sa svinjama i reći da Vukovarci mrze srpske gimnazijalce kao što muslimani mrze svinjetinu. Ta izjava dobro ilustrira stanje uma prosječnog konzumenta vukovarske simbolike ili bolje rečeno ludila.
Vukovar svako malo uz ogromne doze patetike potežu Hrvatski političari, posebno oni desne provenijencije, klerofašističke i filoustaške udruge, dignitetlije domovinskog rata i ostale nakaze za koje sam naivno vjerovao da će se pretvoriti u bundeve još kada je tuđmanovski HDZ početkom dvijetisućitih pao sa vlasti, ali oni se uvijek vraćaju još luđi. Njihova najnovija akcija je obnavaljanje vukovarskog vodotornja, kao simbola čega? Sam moto akcije “Odbija se srušiti” je ironija, u državi gdje se sve srušilo, gdje sve propada, a samo nezaposlenost, dug i iseljavanje mladih rastu, gdje se rasprodalo i srušilo sve što su naši roditelji i djedovi gradili desetljećima, oni obnavljaju nekakav vodotoranj. I to baš u Slavoniji koja prolazi kroz najgori egzodus mladih, gdje su sela opustjela, a djeca se uz suze opraštaju od svojih roditelja, cinično bi trebao stajati samo taj vukovarski vodotoranj, svježe obojan, da se bolje ruga svima taocima prošlosti, mržnje i sukoba i svima nama koji smo taoci tih taoca.
“Ja imam san!” govorio je Martin Luther King. I ja ga imam. Sanjam Vukovar u kojem se neće graditi ono što nas razdavja, nego ono što Hrvate, Srbe i sve ostale građane ove zemlje spaja. Sanjam dan kada će se mostovi u Vukovaru umjesto po radiklanim francuskim desničarima nazivati po Hrvatu koji je od Merčepovaca zaštitio svog susjeda Srbina ili nekom Srbinu koji je na Ovčari spasio Hrvata. Sanjam Vukovar koji je ponovno mjesto zajedništva, tolerancije, razumjevanja, Vukovar gdje će Hrvati inzistirati da sve piše i na ćirilici, a Srbi to pravo neće koristiti. Sanjam Vukovar u kojem nema odvojenih škola, kafića, proslava. Takav Vukovar bi trebalo izgraditi, a ne neki vodotoranj, simbol tuđmanovske bolesne ideologije i politike koja je bila utemeljena na prevari (lažnim izbornim obećanima o tome kako će Hrvatska samo bez JNA za 10 godina biti Švicarska), ubojstvu (neistomišljenika i na desnici i na ljevici, kao i sugrađana “pogrešne nacionalnosti”) i pljački (HDZ-ova privatizacija). Onaj bogati, multietnički, harmonični Vukovar pred 30 godina danas se čini kao da nikad nije ni postojao. Kao utopija. Je li tako? Jesam li lud što i dalje sanjam takav Vukovar?
tacno
