Očaranost Tuđmanom

Prije pet godina, na desetu godišnjicu smrti Franje Tuđmana, Hrvatsku su preplavile oštre kritike na njegov račun, a sada, na petnaestu godišnjicu, sve se promijenilo, odasvud stižu pohvale i izrazi uvažavanja. Ovo je na HRT-u izjavio svojedobni predstojnik ureda prvog hrvatskog predsjednika Jure Radić, i to je bez sumnje najtočnije što se ovih dana o tome čulo. Dakako, Radić je jako zadovoljan što je mogao reći ovako nešto. Tuđman je, kaže, bio sasvim drukčiji nego što ga se u javnosti doživljavalo, topao, susretljiv i tolerantan, tako da je on, Radić, mogao s njim čak i polemizirati. Ne, doduše, u širem društvu, nego samo u četiri oka i ne baš o svim temama, nego samo o Dinamu i Hajduku (o pitanjima etničkog inženjeringa devedesetih kojim je cementiran egzodus srpskog stanovništva, za što će kasnije biti zadužen Radić, očito nije debatirano). Tako je bivši predstojnik predsjednikovog ureda otkrio još jedan aksiom na kojem počiva ova neobična, ali evidentna očaranost Tuđmanom u povodu petnaeste godišnjice smrti. Tko god odluči uzvisiti pokojnika, a to su čitave čete poklonika iz njegovog HDZ-a, ali jedva nešto manje i iz SDP-a i drugih stranaka, mora barem za mali klecaj, mali čučanj, sniziti, a vrlo često i poniziti sebe.

Tomislav Karamarko najavljuje da će, kada dođe na vlast, ugraditi Tuđmana i tuđmanizam u ustav, čega nema ni u jednoj današnjoj državi u svijetu ako je prošla makar i pačju školu demokratskog političkog uređenja. Ujedno, šef HDZ-a ovim spušta sebe i svoju stranku u rang politički retardirane sljedbe koja izuva cipele sa slavnog mrtvaca, jer još nije naučila kako se vlastitim nogama prave stope. Nije to, žalibože, još naučio ni Ivo Josipović, koji u sklopu predsjedničke kampanje odjednom otkriva u Tuđmanu velikog antifašista, čime je ozbiljno uvrijedio zbiljske antifašiste. Jest da su oni, posebno pred kraj, znali biti laki na metku, ali nisu, vala, nikada mogli biti stavljeni u istu rečenicu s onima koji su čistili ‘tuđe’ prostore da bi ih naselili ‘svojom’ etnijom, niti su započinjali etnocidne ratove da bi se proširili na susjedne države, ili se hvalili kako nisu oženili ‘ni Srpkinju ni Židovku’.

I tu imamo ozbiljan problem. Ako vjerojatni budući predsjednik i nešto manje vjerojatni budući premijer imaju ovako visoko mišljenje o Tuđmanu, onda to po logici stvari može značiti samo da imaju nisko mišljenje o zemlji koju vode ili će je voditi. Doduše, netko će reći da ona drugo i ne zaslužuje, i uz najbolju volju ne vidim kako mu se može proturječiti. Nakon Tuđmanove smrti podignuto mu je na stotine spomenika (prema nekim podacima oko 300), što je redovno bilo u režiji različitih, uglavnom lokalnih političkih struktura, ali bilo je tu i sasvim spontanih izljeva onoga što se naziva ‘narodnim genijem’. Istinabog, taj se ‘genij’ u najvećem broju slučajeva iskazao tako što je ostavio za sobom tone i tone bezvrijedne spomeničke plastike, koja u pravilu ne dostiže ni estetsku razinu bakrenog oluka.

Nasuprot tome, još se drže, ako u međuvremenu nisu srušeni, spomenici NOB-u, koji svojom estetskom superiornošću i, što je najvažnije, modernošću izgledaju kao krajputaši jednog uspješnog jugoslavenskog društvenog i državnog eksperimenta. Ne, naravno, toliko uspješnog da mu se ne bi imalo što zamjeriti sa stanovišta standarda koji danas vrijede, posebno u području političkih i ljudskih sloboda. Ali čak i sa stanovišta tih standarda, ono je bila uspješnija i funkcionalnija država od Hrvatske danas. Štoviše, tek na tamnoj pozadini ovoga danas vide se vrijednosti društva koje je vodilo uravnoteženu socijalnu politiku, bez ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih, bilo emancipirano od gadosti pogubnog kleronacionalizma, igralo samostalnu i vidljivu vanjskopolitičku ulogu… Sve se to u sadašnjoj hrvatskoj državi svelo na najnižu moguću mjeru ili se, još češće, srozalo u svoju suprotnost, i to ne zato, kako tvrdi Karamarko a djelomično čak i Josipović, što se iznevjerilo djelo Tuđmana i duh tuđmanizma. Nego, sasvim suprotno, što su to djelo i taj duh primijenjeni i poštovani najviše što je moguće, često i do najsitnijih detalja. U tom smislu, graditelji spomenika prvom predsjedniku mogu mirno objesiti kiparski alat o klin i otići na zasluženi odmor, jer Hrvatska onakva kakva je danas najbolji je, najvjerniji spomenik Tuđmanu koji se može zamisliti. Ništa tu ne manjka i ničega nije previše, to je naprosto to.

Ovdje leži i objašnjenje zašto se u ovoj zemlji jedva išta promijenilo nakon ulaska u Evropsku uniju, a ako i jeste, to je uglavnom bilo nagore (novo oživljavanje antisrpske histerije, zahlađenje odnosa prema regiji itd.). Uobičajeni odgovor je da je to zbog toga što više nema naredbodavnog nadzora i pritiska iz Bruxellesa (i Washingtona), što uvelike zaista stoji. Ipak, potpuno objašnjenje znatno je kompleksnije i traži da se dublje kopa po političkoj utrobi ove zemlje, a kada se to učini, evo do čega se dolazi. Da, ovakva Hrvatska zbilja je, kako rekoh, ostvarenje Tuđmanovog projekta, ali ona nije samo to, ona je i ostvarenje projekta u kojem su, što aktivno što pasivno, sudjelovali, oduzmi dlaku-dvije, i cijela opozicija i intelektualna, kulturna, sindikalna, ekonomska… elita ove zemlje. Ta se elita, istina, još za Tuđmanovog života delikatno izmaknula kako ne bi direktno sudjelovala u najbrutalnijim dijelovima njegovog projekta koji su izazivali najveći zazor u javnosti (privatizacijska pljačka) i u međunarodnoj zajednici (presizanje prema Bosni i Hercegovini). Ali ti detalji nisu vrijedni ozbiljnijeg spomena. Jer tek kada je hrvatska elita prešutno prihvatila formativni kostur Tuđmanovog projekta, Hrvatska se mogla postaviti na dva stupa na kojima i danas leži. S jedne strane, to je etnička lustracija koja je od nje učinila jednu od nacionalno najčišćih država u Evropi, s druge klasna lustracija koja ju je učinila poslušnom članicom neoliberalne internacionale u kojoj se, izgleda i eksperimentalno, primjenjuje jedan od najrabijatnijih oblika kapitalizma.

Eto, zato Tuđman sjajno, sve sjajnije, prolazi sa svakom novom godišnjicom smrti. Obično se smatra da je on znalački iskoristio povijesni trenutak u Hrvatskoj i međunarodnom okruženju koji je obilježio pad komunizma, i to sigurno stoji. Ali stoji i obratno. I Hrvatska i to međunarodno okruženje iskoristili su njega za ostvarivanje projekata koje su zamislile njihove elite, bez obzira na to koliko se pravile da s time nemaju veze. Zato doviđenja do sljedeće obljetnice smrti, na kojoj će pokojnik sigurno izgledati još živahnije, toliko živahno da je to, bogami, već usporedivo i s ustajanjem iz groba.

novosti