Odluka Međunarodnog kaznenog suda u Haagu da izda nalog za uhićenje Vladimira Putina teško da bi mogla poslužiti ičemu drugom osim tome da razdraži ruskog predsjednika. Manje je važno što Rusija, kao ni Sjedinjene Američke Države, faktički ni ne priznaje pravno postojanje tog suda. Mnogo je važnije što ne postoji baš nikakva šansa da nalog ovoga suda bude proveden. Pa čak i kada bi se Vladimir Putin u budućnosti zatekao na teritoriju neke države koja prihvaća uhidbene naloge Međunarodnog kaznenog suda, mnogo je vjerojatnije da bi ta država – koja god ona bila – u tom slučaju ignorirala i samo postojanje Međunarodnog kaznenog suda, nego što bi uhitila ruskog predsjednika. Tim prije što bi se na teritoriju rečene države on i mogao naći samo na poziv njezinih vlasti. Ako, pak, Vladimir Putin više ne bi bio ruski predsjednik, a ni ruski premijer, car ni direktor, nego tek obični građanin, Međunarodni kazneni sud u Haagu bio bi opet, valjda, posljednji po čijem bi nalogu rečeni građanin mogao biti uhićen, jer bi ga prethodno već uhitilo, lišilo slobode, a možda i još nečega, nekoliko važnijih, formalnih ili neformalnih institucija. Apsolutni vladari, očevi nacija, općenito gospodari neslobodnih i nedemokratskih zajednica nemaju taj privilegij da mogu postati slobodni građani. A to, zapravo, nema veze s time jesu li, onako usput, izazvali i neki rat u kojem je ubijen neizvjestan broj ljudi, jesu li proveli invaziju na neku zemlju, odrekli pravo na postojanje nekome narodu… I onda, kakav je smisao naloga za uhićenje Međunarodnog kaznenog suda u Haagu? Marketinški, propagandni, politički. Od jednake pomoći je obrani Ukrajine kao i, recimo, zabrana ruskoj sopranistici koja se nije ogradila od Putina da nastupa po Americi.
Čini se da je hrvatskog premijera Andreja Plenkovića neki dokon novinar upitao što bi naši organi učinili kada bi Putin posjetio Hrvatsku. Jedno je to od onih hipotetičkih pitanja kakva ozbiljni ljudi ne postavljaju, a na kakva se ne odgovara, jer je svaki odgovor pogrešan. Biva, što biste učinili kada biste usred noći naišli pustom ulicom, pa ugledali bivšeg boksačkog šampiona Mikea Tysona kako tuče ženu? Upozorio bih ga da to ne čini. A ako bi se Tyson oglušio na vaše upozorenje? Tada bih mu zveknuo pedagoški šamar… Međutim, Andrej Plenković odgovorio je anonimnom briselskom pitaču da bi Hrvatska uhitila Putina, tojest “Hrvatska bi pokrenula uhićenje”.
Nelagoda koju je na takav odgovor morao osjetiti svaki iole senzibilniji građanin ne tiče se, međutim, Plenkovićeva hipotetskog junačenja, kao ni njegova mlaćenja hrvatskim palcem po ruskim gloginjama. Ne tiče se čak ni toga da se Andrej Plenković – naravno, ne u svoje osobno ime – posve bespotrebno usudio šamarati Tysona, ne pomažući na taj način nikome i ne potvrđujući tako nikakve principe i načela. Nelagoda koju građanin, ponižen istupom premijera svoje zemlje, mora osjetiti tiče se činjenice da je Plenković svojim odgovorom naprosto pretjerao u lojalnosti. Izgovorio je, naime, nešto što još nije rekao ni njemački kancelar, ni francuski premijer, a bogme ni američki predsjednik. Oni to nisu rekli zato što se takve stvari ne govore ako si stvarno moćan i jak. Ali takvo što još nisu rekli ni premijeri Bugarske, Malte, Latvije, Cipra, Slovačke… Njihovi razlozi su, međutim, drukčiji: izgovore li ono što je izgovorio Andrej Plenković, pokazat će se nemoćnim i jadnim. Sluganski je prijetiti ako ne prijete veliki. Sluganski je govoriti ono o čemu veliki šute. Sluganski je trbuhozboriti iz Bruxellesa. Osim što je sluganski, sasvim je besperspektivno. I donosi nesreću.
Ruska agresija na Ukrajinu započela je, kao što znamo, 6. travnja 2014. godine, najprije oružanom pobunom rusofonog stanovništva u dijelovima Donbasa, potpomognutom ruskim oružjem, vojskom i logistikom, te se nastavila aneksijom Krima. Sam Krim je, teritorijem, skoro kao pola Hrvatske. Osam godina kasnije, 24. veljače 2022., ruska je vojska izvršila invaziju na Ukrajinu. Rat iz 2022. se od rata iz 2014. principijelno ne razlikuje, niti se promijenila uloga Vladimira Putina, uključujući i njegov odnos prema ratnim zločinima, premještaju stanovništva, žena i djece… Također, u kršenju ljudskih prava, progonu i ubijanju oporbenih političara, novinara i neovisnih intelektualaca, kršenju slobode govora u Rusiji, Putinova vlast se svijetu pokazala u godinama i desetljećima koja su prethodila agresiji na Ukrajinu.
Ovo je važno napominjati, ali ne zato što bi išta od toga zaboravio netko koga to doista zanima, ili netko tko ima principijelan odnos prema kršenju ljudskih prava, totalitarnim vladavinama, negiranju drugih naroda, agresiji na druge zemlje, ratnim zločinima… Ovo je važno ponavljati zbog onih koji hine načela, onih koji 2022. ili 2023. najednom glume principijelnost, i još govore kako Hrvatska najbolje razumije Ukrajinu, jer je i Hrvatska bila napadnuta. Mogle bi se prirediti novinske fotogalerije, čitave bi se izložbe mogle načiniti, s fotografijama najviših hrvatskih zvaničnika, pri intimnim, prijateljskim odnosima s Vladimirom Putinom i njegovih najbližim suradnicima. A sve to u danima, mjesecima i godinama što su protjecali između 6. travnja 2014. i 24. veljače 2022. U intimnosti s Putinom i Lavrovom najdalje su išli najbliži Plenkovićevi suradnici. Primjerice, predsjednica s kojom je dražesno kohabitirao, te kandidatkinja koju je podržao na proteklim predsjedničkim izborima Kolinda Grabar Kitarović, s Vladimirom Putinom ima u tom razdoblju fotografije koje sadržajem, atmosferom i sugeriranim emocionalnim ugođajem doista odstupaju od svega onog što je od početka dvadesetog stoljeća, barem u Europi, moglo biti predstavljeno kao formalna, neformalna ili makar izvanceremonijalna politička fotografija. Puna ushita i oduševljenja, pokislih kosa, u mokrom dresu nogometne reprezentacije, ispunjena istinskim ozarenjem, Kolinda Grabar Kitarović na slici s Putinom prikazala se posve izvan mogućnosti da ih se, oboje, opiše riječima dovoljno pristojnim i ljubaznim da bi mogle biti javno izrečene ili u novinama objavljene. Te fotografije, kao ni neke druge na kojima je Plenkovićeva mekana kohabitatkinja u društvu s Putinom, nemoguće je i vulgarno riječima opisivati i samome sebi. Svaka od tih slika snimljena je nakon ubojstva novinarke Ane Politkovskaje, svaka od tih slika snimljena je nakon trovanja političkih protivnika nuklearnim otpadom, svaka od tih slika snimljena je nakon ruske okupacije Krima, svaka od tih slika snimljena je nakon što je u ratu u Ukrajini već bilo više od deset tisuća mrtvih.
Građanin bi se pred tim fotografijama, možda, mogao osjećati posramljenim, jer ga je u tom trenutku predstavljala žena tako niske socijalno-estetske i intelektualne razine u ophođenju. Kao što bi se, u istom ovom razdoblju, iz sličnih socijalno-estetskih razloga, mogao osjećati posramljenim kada je Plenkovićev ministar vanjskih poslova Putinovom ministru vanjskih poslova na ruskom recitirao rusku poeziju. Ali, ipak, nije u to vrijeme građanin imao razloga pomišljati što ovakve slike znače u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu, ili u kontekstu Putinovog kršenja temeljnih ljudskih prava u Rusiji. Tješio se, naš građanin, da tu agresiju ignoriraju i Amerikanci, i Europska Unija, a samo je stvar kulture i civilizacije, samo je, na kraju krajeva, stvar pismenosti, samo je stvar Goethea i Schillera, samo je stvar Hegela i Kanta, što Angela Merkel pred ruskog svedršca ne izlazi mokra i polugola.
Sa 24. veljačom 2022. stvari su se promijenile, pa Americi i Europskoj Uniji nije više svejedno. I dobro je za sve nas što im više nije svejedno. Ali je iz perspektive pristojnoga hrvatskog građanina, koji ima minimum identifikacije s vlastitom putovnicom i s porezom koji uredno plaća, ako već nije u prigodi da se naspram hrvatskih vlasti identificira s nekom imaginarnom kulturom i tradicijom, s nekim ovdašnjim Goetheom i Schillerom, sramota pred onim što je neki dan u Bruxellesu izgovorio Andrej Plenković zapravo i mnogo gora nego pred mokrom predsjednicom u Putinovoj svečanoj loži. Naime, tada je mokra bila samo Kolinda, a sad smo nekako jadni svi.
