Koliko je već filmova zastupljeno u serijalu o Jamesu Bondu teško je pobrojati, no sasvim je sigurno da je posrijedi najdugovječniji filmski serijal, koji se uspješno održava na životu više od pola stoljeća. Tajni agent kojega je osmislio pisac Ian Fleming svoj je književni i filmski život započeo na valu hladnoratovskih anksioznosti, kada su špijunski narativi metastazirali popularnom kulturom, podcrtavajući svijet koji sve više oduška daje svojim paranojama. Kako su se hladnoratovska prepucavanja olinjala do kraja osamdesetih godina, kada se javljaju naznake velikih geopolitičkih promjena, tako je i James Bond pomalo postao anakroni špijun i lik, koji pripada nekom drugom vremenu. O tome su svjedočili i komercijalni neuspjesi dvaju filmova iz serijala, nastalih u drugoj polovici osamdesetih – The Living Daylights (1987) i Licence to Kill (1989) Johna Glena s Timothyjem Daltonom u glavnoj ulozi.
Bond je ponovno uskrsnuo sredinom devedesetih s filmom Golden Eye (1995) Martina Campbella, kada ga je počeo utjelovljivati Pierce Brosnan, koji će ostati prisutan i u trima narednim ostvarenjima – Tomorrow Never Dies (1997) Rogera Spottiswoodea, The World Is Not Enough (1999) Martina Apteda i Die Another Day (2002) Leeja Tamahorija. Britanski je tajni agent doživio uspješnu tranziciju u novo doba globalnih političkih i ekonomskih odnosa, no osim toga malo se što promijenilo. Osim bombastičnih budžeta u skladu s holivudskom megalomanijom devedesetih godina prošloga stoljeća, koji su trošeni na eksplozivne i pretjerane akcijske prizore, sve je manje-više ostalo isto. Fabula je redovito slijedila utabanu i monotonu šablonu: Bond – lijepe žene – karikirani i hiperbolizirani negativac koji teži pokoriti svijet. Pritom je radnja često bila apsurdna, smještena na atraktivne i/ili egzotične lokacije. Prema ustaljenom modelu serijala birani su redatelji rutineri ili na zalazu karijere, od kojih se nije očekivalo da stvore nešto originalno i inovativno nego da izvrše postavljene produkcijske zahtjeve. Više nego ikad, u eri Piercea Brosnana James Bond pretvorio se u reklamni poligon za brojne svjetske brendove, kojima je očito bila stvar prestiža da se pokažu u ovakvim produkcijama. Posrijedi su bili satovi, automobili, odjeća, obuća i ine druge stvari i naprave, a njihovo fetišiziranje išlo je do te mjere da su filmovi katkad ostavljali dojam kako je logika priče podređena tome da se skupocjeni brendovi što više pokažu u ključnim scenama.
Kada je Brosnana zamijenio u dvijetisućitima Daniel Craig, producenti su pomalo počeli shvaćati da dosadnu bondovsku formulu napokon treba mijenjati jer ne samo da postoji opasnost da će publici dosaditi, nego je anakrona s obzirom na sve društvene i kulturne promjene koje su se dogodile u posljednjih pola stoljeća. Nakon prvih dvaju djela s Craigom (Casino Royale (2006) Martina Cambella i Quantum of Solace (2008) Marca Forstera) odlučili su ubrizgati dozu svježine u projekt pa su napokon odlučili angažirati redatelje koji nisu na zalazu karijere ili koji su se specijalizirali za manje zahtjevne popcorn filmove. Tako su nastali Skyfall (2012) i Spectre (2015) koje potpisuje Sam Mendes (American Beauty, Jarhead), a na sličnom je tragu i Za smrt nema vremena (No Time To Die, 2021) Caryja Jojija Fukunage (Jane Eyre, Beasts of No Nation), koji je prošao turbulentnu predprodukciju i produkciju, nakon što je prvotni redatelj Danny Boyle (Trainspotting, 28 Days Later) naprasno napustio projekt, navodno zbog kreativnih nesuglasica.
Za smrt nema vremena navodno je posljednji film u kojem bi glavni lik trebao tumačiti Craig, pa ga jednim dijelom možemo shvatiti kao glumčev oproštaj s likom kojeg je utjelovljivao posljednjih petnaestak godina. Novija ostvarenja iz serijala nastojala su donekle umanjiti apsurdizam radnje i hiperbolizaciju negativaca (iako Rami Malek (Bohemian Rhapsody, Mr. Robot) nije osobito impresivan zlikovac, podjednako scenaristički i glumački) te se više okrenuti ponešto realističnijem pristupu, a na tom je tragu i Fukunaga.
Bond se ponovno susreće sa starim dijaboličnim protivnicima iz Spectrea, samo što ovoga puta netko pokušava preuzeti njihovu dominaciju u zakulisnim igrama visoke politike i globalnog terorizma. Pritom niti britanska tajna služba nije sasvim nevina, jer njezina nastojanja da igraju na kartu poboljšanja nacionalne sigurnosti sada mogu dovesti do neslućenih i pogubnih posljedica. Svijet je na rubu propasti, a Bond se umirovio na Kubi nakon što mu je srce slomila doktorica Madeleine Swann (Lea Seydoux) pa ga netko treba izvući iz tog verterovskog raspoloženja dok ne postane prekasno.
Fabularnoga materijala nema puno, osim nekoliko obrata u radnji koji liku i životu Bonda daju novu dimenziju, no cjelina traje sto i šezdeset minuta. Nije teško primijetiti da svaki naredni bondovski film traje sve dulje. Za smrt nema vremena neosporno je predugačko ostvarenje, iako nije dosadno, no temeljno postoji raskorak između vremena trajanja i opsega fabule te se stječe dojam kako autori misle da uradak djeluje ozbiljnije i spektakularnije ako ima maratonsko vrijeme trajanja. Stoga cjelina na trenutke ima praznoga hoda, napose u segmentima koji nastoje biti više dramski intonirani.
Produkcijski je projekt na visokoj razini, akcijski su prizori dobro orkestrirani, poslovično pretjerani, iako u manjem opsegu nego u ranijim izdancima serijala, a neki su čak izvrsno postavljeni, poput potjere u norveškoj šumi. Djelo se ujedno nastoji otvoriti recentnim kulturnim promjenama, pa je umanjen Bondov seksizam i zavodništvo, nauštrb ne osobito uvjerljive težnje prema ljubavi i obiteljskom smirenju, a primjetna je i težnja za diverzivnošću likova. Scenarij Neala Putvisa, Roberta Wadea, Fukunage i Phoebe Waller Bridge predstavlja veći problem. Primjerice, sporedni likovi rutinski su okarakterizirani, a dijalozi katkad odaju dojam kao da su preuzeti iz nekog Bondova filma iz šezdesetih godina prošloga stoljeća. Primjerice, kada Nomi (Lashana Lynch) skine periku u spavaćoj sobi, Bond joj dobacuje komentar da nije mislio da će to prvo skinuti. Takvih anakronih pošalica puno je ostvarenje, te se na dijalozima moglo dodatno poraditi.
Ako pokušamo Za smrt nema vremena sagledati u kontekstu bondovskog serijala, posrijedi je film na autopilotu koji suvereno nastavlja slijediti u posljednjih desetak godina zadane produkcijske obrasce, čineći usput sitne inovacije. U suštini predstavlja glomazan spektakl koji ispod raskošne površine nudi malo toga po čemu bismo ga mogli ili trebali dulje pamtiti.
