„Vjerujem da je sada vrijeme za raspravu o tomu kako u Ukrajini doći do mira iz ovoga ratnog stanja, i to bržim tempom“, kazao je njemački kancelar Olaf Scholz neki dan u intervjuu ZDF televiziji.
„Vjerujem da je sada vrijeme za raspravu o tomu kako u Ukrajini doći do mira iz ovoga ratnog stanja, i to bržim tempom“, kazao je njemački kancelar Olaf Scholz neki dan u intervjuu ZDF televiziji te dodao kako se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ložio s njim o potrebi nove mirovne konferencije na kojoj bi sudjelovala i Ruska Federacija. Prvi puta nakon početka ruske tzv. specijalne vojne operacije radi denacifikacije Ukrajine 24. veljače 2022. da je netko od uistinu moćnika proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada javno, urbi et orbi, pozvao na mirovne pregovore i okončanje toga strašnog rata „do posljednjeg Ukrajinca“ te priznao kako nema mira bez uključenja Rusije u takvo rješenje. I prvi puta da je netko od uistinu moćnika proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada, što Olaf Scholz nedvojbeno jest, javno, kazao da se Volodimir Zelenski – glavni krivac za prekoračenje tzv. crvene crte i time za SAD/EU/NATO-ove babe zdravlje survao Ukrajinu u masovnu pogibelj, ruševine i zatrovane njive – složio s njim, što Ukrajinac nije opovrgnuo, prigodno zagrizavši jezik usred ratne rečenice: „Zapadni prijatelji, šaljite nam oružje, još više oružja, još, još razornijega i dalekometnijeg oružja, pobijedit ćemo Ruse!“ Kako, to ni bog niti vrag ne znaju, jer stanje na bojištu, užas u dnevno razaranim ukrajinskim gradovima i rastuća javna nepopularnost korumpirane ukrajinske vlasti sugeriraju suprotno.
Zapadnjaci ne razumiju ruski mentalitet niti znaju pročitati što je Putin sve kadar učiniti stanu li mu uistinu bolno na kurije okoOlaf Scholz je priznao ZDF-u da je razgovarao sa Zelenskim o mirovnoj konferenciji u sasvim drukčijem formatu od promašenoga u Švicarskoj lipnja 2024. (izaslanstva iz 92 države; Kina je ignotirala poziv), gdje glavna zaraćena strana, Ruska Federacija, uopće nije bila pozvana, pa je Moskva glatko odbacila nacrt mirovnog sporazuma s tog summita. E sad, na stranu to ima li pravo vanjskopolitički stručnjak CDU-a Roderich Kiesewetter koji tvrdi kako se SPD-ov njemački kancelar Scholz „želi prikazati mirovni kancelar (do jučer je bio nakostriješeni jastreb, op. a.)“ i da time „zapravo slabi poziciju Ukrajine te ugrožava sigurnost Njemačke i Europe“, jer su međustranačka prepucavanja uobičajen politički folklor u (pred)izbornim okolnostima u njihovoj zemlji.
Puno je važnije nekoliko kolateralnih činjenica koje s razlogom izazivaju ozbiljnu nervozu i Scholzu i Zelenskom te neočekivani/bučan proplamsaj „mirotvorne“ svijesti valja uzeti s vrlo velikom rezervom. Na njemačkim su pokrajinskim izborima početkom rujna u Saskoj i Tiringiji doživjele težak poraz sve tri stranke Scholzove tzv. centrističko-lijeve koalicije, a više su no uvjerljivo trijumfirale „proputinovske“ krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) i krajnje lijevi Savez Sahra Wagenknecht (BSW). Obje političke opcije u snažnom usponu se protive tomu da Njemačka pomaže Ukrajini, da režimu u Kijevu šalje oružje i novac, odnosno da se njihova energetski gladna zemlja – po američkoj želji i u ekonomskom interesu SAD-a – odrekla jeftinijih ruskih energenata iz susjedstva eda bi kupovala puno skuplje s američkoga energetskog menua. AfD i BSW se zalažu za diplomatske kontakte i suradnju s Moskvom, jer rat nije donio Njemačkoj ništa dobro. Dapače, europska je razvojna lokomotiva zapala u recesiju.
Glede&unatoč, njemački je vicekancelar i ministar Robert Habeck kazao u jednom intervjuu kako „nam sada prijatelji zaračunavaju neprijateljske cijene“. Ekonomski je uvijek racionalnim Nijemcima, koji triput okrenu eursku kovanicu na dlanu prije no što ju potroše, došlo iz debelog mesa u glavu da im solidarnost s proameričkim tzv. kolektivnim Zapadom radi iscrpljivanja Rusije ukrajinskim ratom i bacanja na koljena kremaljskog režima Vladimira Vladimiroviča Putina ne ide po zamišljenoj SAD-ovoj špranci i da su unutarnjemačke gospodarske i političke štete puno veće od koristi. Nije u tom smislu bez vraga ni još jedna Scholzova morska ideja: inzistira na istrazi – od koje su u međuvremenu odustale Danska i Švedska, sic transit – o tomu tko je rujna 2022. godine teroristički razorio oba kraka rusko-njemačkog megaplinovoda Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora u blizini danskog otoka Bornholma, kojim je Rusija opskrbljivala plinom zapadnoeuropsko tržište.
Potreban je samo jedan mali, nesmotreni politički kiks dalekometnog predznaka, pa jamačno više neće biti potrebe testirati tzv. crvenu crtu na kojoj Putin – još „blefira“?Glavno je njemačko državno odvjetništvo u Karlsruheu, navodno na osnovi „spoznaja stranih obavještajnih službâ“, raspisalo tjeralicu za jednim Ukrajincem, specijalnim roniocem koji je, sumnja se, zajedno s dvoje sunarodnjaka, muškarcem i ženom, rujna 2022. godine unajmio jedrilicu u njemačkoj luci Rostocku radi prijevoza eksploziva te minirao Sjeverni tok 1 i 2. Njemačke vlasti ne žele komentirati te medijske objave, a osumnjičenom Ukrajincu, nastanjenom u Poljskoj, izgubio se svaki trag. Nije bez vraga ni činjenica da je američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. još veljače 2022. godine zločesto bio najavio „mogućnost“ uništenja Sjevernog toka 1 i 2, u čiju su gradnju Njemčka i Ruska Federacija uložile navodno više od 10 milijardâ eura.
Događaji u prošle dvije godine na energetskom tržištu u Europi, uključivo danski i švedski nemar prema istrazi katastrofalne sabotaže u području pod isključivo NATO-ovom kontrolom, aktiviranje LNG terminala na europskom sjeveru i u hrvatskom akvatoriju otoka Krka za, je li, američki ukapljeni prirodni plin (iz škriljevaca) nedvojbeno sugeriraju komu je odgovarala teroristička sabotaža na Sjevernom toku 1 i 2 cca 70 metara ispod površine Baltičkog mora. SAD-u, i njegovu ratnoukrajinskom alibiju u davno smišljenoj doktrini izbacivanja ruske energetske konkurencije s europskog tržišta. Recimo, sjeti li se sutra neka nova vlast u Njemačkoj ili inoj zapadnoeuropskoj zemlji jeftinijega, bližeg i pouzdanoga ruskog plina – a jednog će dana, ako ne i prije, završiti rat u Ukrajini kako će završiti – megaplinovod Sjeverni tok 1 i 2 neće biti u funkciji bez novih velikih ulaganja, političkih dogovora i pregovora, pa…
Koncem rujna predstoje izbori u saveznoj pokrajini Brandenburgu, pa neki analitičari vide u Scholzovu „mirotvornom“ vapaju politikantski pokušaj njegovog „iskoraka prema Moskvi ne bi li već na predstojećim izborima pridobio za svoj SPD glasove birača koji se protive vojnoj pomoći Ukrajini i zapadnoj izolaciji Rusije. I koji tradicionalno – obrčući triput eursku kovanicu na dlanu – zdravorazumski šalju energetsku poruku SAD-u: ako mi i jesmo zapadnodemokratska braća, kese nam nisu sestre. To što su SAD/EU/NATO i tzv. saveznici/partneri svojim, je li, brojnim „paketima“ tzv. sankcija energetski, itsl. uskratili Rusima na tržištu od cca pola milijuna europskih potrošača – inflatorno/recesijski ih gurnuvši u najveću krizu životnog standarda nakon Drugoga svjetskog rata – Putinova je Moskva vrlo brzo udeseterostručila prihodima s tržišta u Aziji, gdje samo Kina i Indija zapasuju cca tri milijarde potrošača. Da se ne ide dalje u svijet, npr. u Afriku i Latinsku Ameriku.
O miru u Ukrajini mogu odlučiti i odlučit će SAD i Rusija kada trenutak ocijene zrelim, a svi ostali iz jednoga i drugog tabora samo su statistiBumerang udarce katstrofalno loše politike svoje državne administracije itekako bolno osjete i sami Ameri, čija je država zbog enormnih izdataka zbog žandarenja svijetom (osobito sada i vojne pomoći Ukrajini i Izraelu) jednom nogom u recesiji, a tzv. obični/mali građani više ne uspijevaju sastaviti kraj s krajem ni obavljajući dva posla na dan. SAD je 2023. godine s 32 bilijuna dolara javnog duga samo kongresnom milošću pet prije dvanaest izbjegao povijesni bankrot, pa tzv. antagonizam s autokracijom (Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Koreja, Kuba, Venezuela, injsl.) ima svoju cijenu. A ta cijena, nepodnošljiva tzv. međunarodnom pravu i globalnoj sigurnosti, ne mari za čovjeka, za mir, za istinu, za povjerenje, za prirodni okoliš… Tko pod drugim jamu kopa…, je li!?
Naravno da neće dati ploda iznenadna, je li, „mirotvornost“ njemačkog kancelara i njegov nategnuti osmijeh prema Kremlju. Navodno odobreni u Kijevu, gdje se SAD/EU/NATO-ova marioneta Zelenski našao zadnjih mjeseci gadno zapetljan u iste konce kojima se izdaleka upravlja više njegovim udovima no sivim vijugama u glavi. U protivnom bi rat odavno već bio završen, a ovako – eskalira. Po onoj „do posljednjeg Ukrajinca“!? Osobito se očekuju kritičnima ova jesen i zima, koje će možda konačno odlučiti o sudbini i Volodimira Zelenskog (jer proamerički tzv. kolektivni Zapad gubi poverenje u njega) i Ukrajine. Koja dnevno gubi teritorije na istoku zemlje pod udarima ruske vojske, trpi dosad nezabilježene udare raketa i dronova na sve veće gradove i energetsku infrastrukturu, pati od manjka vojnika pred brojčano nadmoćnijim Rusima, ali i nema ozbiljnu strategiju o tomu kako vojno i politički kapitalizirati svoj vojni prodor u cca 30 četvornih kilometara teritorija ruske pokrajine Kursk.
Kremlj je to manje-više ignorirao, evakuirajući cca 120.000 svojih žitelja iz te opasne zone, a Kijevu i zapadnim suflerima nije jasno zašto Putin nije obustavio svoju vrlo uspješnu ofenzivu na strateški važno ukrajinsko prometno i logističko čvorište Pokrovsk i prebacio dio vojske u obranu Kurska, čime bi odustao od daljnjeg napredovanja i zauzimanja cijelog područja Donecka. Pristanak Zelenskog na Scholzov „mirovni“ iskorak pozivanjem Putina za pregovarački stol, pa baš u trenutku kada ruske balističke rakete 9K720 Iskander (neoborive PZO-u i neuhvatljive radaru) i tisuće dronova pojačano – zbog ukrajinskog prodora u Rusiju i napada na Moskvu – dnevno siju smrt od Lavova do Kijeva i ostavljaju ruševine, pouzdan je znak da se Zelenski našao pod snažnim pritiscima iznutra i izvana. Osobno nema petlje zatražiti mir budući da Putin, samo SAD drži relevantnim sugovornikom, a njega liderom bez izborna legitimiteta (u svibnju 2024. mu je istekao mandat; ne želi nove izbore).
O ozbiljnosti, uzrocima i posljedicama stiske u kojoj se našao ukrajinski predsjednik jamačno svjedoči njegov drastičan potez gotovo 50-postotne glavosječe u ukrajinskomu političkom i vojnom vrhu, što je kulminiralo i iznenađujućom, neopozivom ostavkom ministra vanjskih poslova Dmitra Kulebe. Bez objašnjenja se povukao najzaslužniji za opskrbu Ukrajine nevjerojatnim količinama čak i najsofisticiranijega zapadnog oružja, ali zajedno sa svojim šefom neuspješan u dobivanju američkog dopuštenja za dalekometne napade na ciljeve duboko na ruskom teritoriju. Zato što bi to istodobno izazvalo Treći (nuklearni) svjetski rat, jer bi Rusija dobila alibi – pravom na samoobranu kakvim SAD i proamerički tzv. kolektivni Zapad licemjerno brane izraelski genocid nad Palestincima u Pojasu Gaze – za još žešći odgovor po metama u zemljama koje su isporučile projektile, odobrile i obavještajno usmjerile te dalekometne napade.
Nakon što je Zelenski neki dan telefonski snubio kanadskog premijera Justina Trudeaua da mu pomogne osigurati zapadnu potporu za raketiranje „vojnih ciljeva“ (!?) duboko na teritoriju najveće zemlje na svijetu, ovaj ga je glatko odbio izgovorom da „ruski napadi na Ukrajinu dodatno jačaju globalno jedinstvo i odlučnost u podršci vašoj zemlji u idućim međunarodnim angažmanima“. Ma što to značilo. Untoč tomu što Kanada jest članica NATO-a, zemlja s jednom od najvećih ukrajinskih dijaspora u svijetu i otpočetka rata vrlo izdašna u vojnoj i financijskoj pomoći Kijevu, premijer Trudeau se nije dao navući na tanak led. Kao zasad ni SAD, objektivno gospodar života i smrti u Ukrajini i čuvar ključa nuklearnog armagedona na Plavom planetu.
Te dalekometne ukrajinske i igre proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada s (ne)mogućim raketiranjem ciljeva duboko na ruskom teritoriju također znače eskalaciju rata, što je Moskvu navelo na promjene u nuklearnoj doktrini što ju je Putin 2020. godine donio dekretom. Naime, predviđeno je da Rusija smije upotrijebiti nuklerno oružje u dva slučaja: ako je netko napadne nuklearnim oružjem te u slučaju konvencionalnog napada na ruski teritorij kojim je ugrožen opstanak države. Ukrajinski dalekometni napad zapadnim raketama na mete duboko na ruskom teritoriju smatrat će se ugrozom opstanku ruske države. Kremaljski glasnogovornik Dmitrij Sergejevič Peskov sada objašnjava opasan zaokret u ruskoj nuklearnoj doktrini „izazovima i prijetnjama zemalja tzv. kolektivnog Zapada“. Sudnji dan, dakle, može uslijediti čim Putin procijeni da je „ugrožen opstanak Ruske Federacije“: za pet minuta, sedam sati, sutra, za tjedan ili godinu dana…, ili nikad.
I tu, glede&unatoč, jamačno postoji tzv. crvena crta, prag izdržljivosti, pa bi bilo vrlo glupo/neodgovorno s bilo čije strane kockati se frazom „Putin blefira, ne smije i neće suicidno upotrijebiti nuklearnu bombu, jer to i Rusiju briše s lica zemlje“. Tko može jamčiti da je tomu tako? Nitko. A već je do sada ubijeno i teško ozlijeđeno blizu milijun ljudi s obiju strana ukrajinske bojišnice, 10 milijuna Ukrajinaca je manje-više nepovratno pobjeglo iz zemlje, koja je razorena i zatrovana bojnim otrovima… Ruska pogranična naselja također već neko vrijeme ne spavaju mirno, pa je i režim u Kremlju pod sve oštrijim povećalom vlastite javnosti. Stanje, je li, nikako ne sluti na dobro. Tim više, jer svi bjesomučno udaraju u ratne bubnjeve, a nitko ozbiljan i globalno relevantan ne poziva na mir. Zašto je mir – ta svetinja opstanka ljudskog roda – postao tako potrošna roba na izmaku prve četvrtine 21. stoljeća, baštinika tragičnih iskustava dvaju prethodnih svjetskih ratova što u zatrli cca 100 milijuna ljudi?
Dobrog papu Franju gospodari života i smrti na Kugli ne uzimaju ozbiljno iako nema toga na pozicijama globalne moći tko mu, je li, odriče aureolu moralnog autoriteta i poriče istinu za koju ne prestaje moliti Gluhoga. Ni prigodni „mirotvorni“ apeli s Manhattana se ne primaju svijesti i savjesti tih na pozicijama globalne moći, pa krv obilno natapa Čovjekovo jedino stanište, a jad, patnja i očaj milijuna nedužnih ostaju za kopitima četiriju jahača Apokalipse. Fotomaterijali iz Ukrajine i Pojasa Gaze što dnevno svjedoče o težini i razmjerima stradanja nedužnih ljudi svih dobi i obaju spolova više u no dramatični i šokantni i čini se da te sukobe više nitko ne može kontrolirati i da im je gotovo nemoguće predvidjeti ishod.
„Kako rat ide sve dalje, bit će sve teže i teže, i sve krvavije“, kazao je HTV-ovu „Studiju 4“ sigurnosni stručnjak Ante Letica o stanju u Ukrajini, kojoj je jezivoj procjeni upravo prisnažio odlazeći s dužnosti u Bijeloj kuće, dementni Joe Biden, porukom da „ozbiljno razmatramo dopuštenje Ukrajini za uporabu dalekometnih projektila za gađanje meta duboko na ruskom teritoriju“. Istodobno, u Kijev oristižu u paru dvojica proturuskih jastrebova: američki državni tajnik Antony John Blinken s novih cca 700 milijuna dolara poticaja proširenju rata i britanski ministar vanjskih poslova David Lindon Lammy. Znakovito? Itekako. Ne samo zbog te činjenice da kijevski režim ministarskom i glavosječom u vojnom vrhu – u najtežim okolnostima na bojišnicama, najžešćim razaranjima gradova i zahtjevu za eskaliranjem napada na cijelom području Ruske Federacije – pokušava resetirati svoju neuspješnu ratnu strategiju na udaru i domaće javnosti nego i zbog unutarnjih američkih dubioza što ih predizborno, je li, produbljuju preskupe vojne, materijalne i političke već dvoipolgodišnje intervencije u Ukrajini. A očekivanih rezultata nema.
„Pitanje je do kada će sve to biti moguće podržavati“, procjenjuje Letica. „Ukrajinu čekaju teška jesen i zima. Infrastruktura je razorena, gradovi i termoelektrane strušeni, a energetske komunikacije uništene… Nitko ne govori o miru, o žrtvama. Zelenski je trebao organizirati izbore, ali nije. U međuvremenu je došao u oštar sukob i s vojnim vrhom. On želi preuzeti kompletnu vlast u zemlji. To se može nazvati rekonstrukcijom vlade, čistkom, ali to je zapravo preuzimanje ingerencija predsjedničkog ureda nad cjelokupnom situacijom: i vojnom, i političkom, i gospodarskom i diplomatskom. Rusko preispitivanje svoje nuklearne doktrine je u tim okolnostima vrlo opasno. Mislim da je pomalo došlo do toga da se neke crvene crte više neće moći prelaziti.“
Budući da je i njemačkom kancelaru Olafu Scholzu odzvonilo na vlasti zbog pogrešne, na neki način i prepotentne unutarnje i vanjske politike njegove tzv. centrističko-lijeve koalicije („crveno-zelene“), koja je uvalila zemlju u recesiju i izazvala masovno nezadovoljstvo javnosti zbog pada životnog standarda, energetske i krize hrane te pristranog uplitanja u rat SAD-a i Rusije u Ukrajini, što je neoprostiv krimen kao i Zelenskoga u Ukrajini, njihova navodno dogovorena „mirotvorna“ inicijativa usmjerena prema Moskvi – ne drži vodu. Niti će Scholz izborno pridobiti nabrušene tzv. desne radikale i proputinovske simpatizere niti će Zelenski u njemu dobiti uspješnog odvjetnika.
Koliko ih god proamerički tzv. kolektivni Zapad srdačno tapšao po ramenima zbog proturuske „nepokolebljivosti“, njihova riječ i želja nemaju veću vrijednost u tzv. mainstream politici. Ako uopće imaju ikakvu. O miru u Ukrajini mogu odlučiti i odlučit će SAD i Rusija kada trenutak ocijene zrelim, a svi ostali iz jednoga i drugog tabora samo su statisti. Uključivo Kinu na ruskoj i zemlje EU-a na američkoj strani. Sada je očito kucnuo trenutak za odlučiti u Bijeloj kući hoće li dopustiti Kijevu – koji uvjerljivo gubi na bojišnicama i uništene infrastrukture ulazi u najkritičniju ratnu jesen/zimu od početka rata – da američkim dalekometnim projektilima razara samu utrobu Rusije. Ako da, time će potvrditi urbi et orbi Putinovu tvrdnju da je SAD/NATO izravno napao njegovu zemlju, koja ima pravo samoobrambeno postupiti kako će postupiti. I prema Ukrajini, i prema SAD/NATO-u i prema cijelom svijetu.
„Ne želimo nuklearni rat s Rusijom“, (samo)zavaravajuće do imbecilije „pedagogizira“ Blinken iz Kijeva. „Ako SAD dopusti Ukrajini dalekometno gađati meta duboko na ruskom teritoriju, i iza Moskve, namjera je osvijestiti ruski narod da im je Putinov režim doveo pogibelj na kućni prag i da je vojna agresija na Ukrajinu kobna pogreška zbog koje taj režim mora biti maknut iz Kremlja.“ Američki državni tajnik, igrajući se sa sudbinom svijeta, ne uvažava činjenicu da ruski narod već desetljećima većinski drži SAD svjetskim neprijateljem No. One svog opstanka (baš kao i američki Ruse) i da će ga američki dalekometni projektili prije mobilizacijski ujediniti u potpori najavljenomu Putinovom odgovoru sudnjeg dana, nego „osvijestiti“, demoralizirati, srušiti na koljena i takvog poslati u Kremlj skinuti glavu Vladimiru Vladimiroviču. Što se babi snilo, je li, to se babi zbilo!?
Zapadnjaci ne razumiju ruski mentalitet niti znaju pročitati što je Putin sve kadar učiniti stanu li mu uistinu bolno na kurije oko. „Mirotvorni“ Olaf Scholz i ukrajinska glavosječa sada, koliko god znakoviti, mlaka su voda prema onomu što se možebitno već približava iza horozonta. Potreban je samo jedan mali, nesmotreni politički kiks dalekometnog predznaka, pa jamačno više neće biti potrebe testirati tzv. crvenu crtu na kojoj Putin – još „blefira“?
