Kada se pogleda koliko truda hrvatski i srpski novinari što izvještavaju iz svojih nacionalnih rovova na imaginarnoj pravnoj bojišnici oko suda u Den Haagu, na kojem se vodi rasprava o tome jesu li u ratu devedesetih Srbi nad Hrvatima izvršili genocid ili su ga Hrvati izvršili nad Srbima, ulažu u puštanje nacionalističkih duhova koji su u posljednje vrijeme nekako ipak ugurani u slabo začepljene boce, dođe vam muka. Pogotovo ako ste odgajani da ne mrzite osobe druge nacionalnosti i ako ste među onima koji misle da bi ratne trube konačno trebale utihnuti i kako bi, eto, baš bilo lijepo da se Hrvatska i Srbija uskoro nađu zajedno u Evropskoj uniji i zajedno grade neko sretnije društvo u kojem će se poštivati prava svih manjina i živjeti bolje. Nažalost, međusobno tužakanje Hrvatske i Srbije vratilo je osmijeh na lice onima koji misle drugačije, koji misle da je 18 godina, koliko je od rata prošlo, premalo da bi se zakopale ratne sjekire i pružila ruka prijateljstva susjedu s druge obale Dunava. I tako, umjesto o kulturnoj i ekonomskoj suradnji, hrvatska i srpska javnost ponovno prekapaju ormare, vadeći iz njih kosti ubijenih i tražeći pravicu preko granice. Ovoga je puta tema, ni manje ni više nego – genocid, ta strašna riječ iskovana tijekom Drugoga svjetskog rata kako bi se njome pokušalo opisati istrebljenje jednog naroda, židovskoga, s lica zemlje.

Međunarodna politika donijela je 1948. Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, utvrdivši kako se njime ima smatrati pet djela koja netko čini s namjerom da se “potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa”, a to su: ubijanje pripadnika grupe ili nanošenje težih tjelesnih i mentalnih povreda, namjerno podvrgavanje životnim uvjetima koji dovode do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja, uspostavljanje mjera s namjerom da se spriječi rađanje u okviru grupe i prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.

Slavko Goldstein, autor knjige “1941., godina koja se vraća” i čovjek kojeg je odlazak u partizane spasio od genocida što su ga nad njegovom nacijom u vrijeme NDH provodili ustaše, smatra da tužbe nisu donijele puno toga dobroga.

- Primjećujem da se u javnosti i medijima obnavlja atmosfera devedesetih, a to nije dobro. Zbog toga je Vladi bilo teško odustati od tužbe protiv Srbije. Procijenjeno je, očito, da bi to bilo pogubno za njezin rejting, ionako uzdrman ekonomskom krizom. S druge strane, izražena je nada da treba lučiti napredovanje u političkim odnosima dviju zemalja od sudskog postupka – kaže Goldstein.

Smatra da bi poboljšanju odnosa, umjesto sudskih postupaka, više pridonijelo donošenje međusobnog sporazuma o događajima iz devedesetih. Nažalost, umjesto zajedničkog utvrđivanja činjenica, tužba će samo produbiti razlike.

To mišljenje dijele i u Documenti, Centru za suočavanje s prošlošću, čija predsjednica Vesna Teršelič kaže da se “jedna strana bori za jedne žrtve, a druga za druge, što se dodatno potencira pristranim medijskim izvještajima obiju strana, a trebalo je pronaći zajednički put”.

- Postupak nije trebalo razdvajati, jer sve su žrtve u ovim predmetima hrvatski državljani – napominje Vesna Teršelič.

Strahuje kako će upravo žrtve, koje imaju najveća očekivanja, podnijeti i najveći teret eventualno negativne presude. Prema njezinu mišljenju, jedno od rješenja svakako je dogovor Hrvatske i Srbije o obeštećenju žrtava rata. Većinu ratnih zločina u Hrvatskoj, oko 80 posto, počinile su srpske snage. Naša sugovornica smatra da pri razmatranju primjerenog načina priznanja patnje i obeštećenja glavna vodilja ne bi trebala biti krivnja za zločine.

- Zašto se u razmatranju obeštećenja ne bi krenulo od principa društvene solidarnosti sa svim žrtvama rata? No za to još nema političke volje ni na jednoj ni na drugoj strani – kaže.

Koliki je nedostatak volje da se priznaju patnje drugih, dokazuje stalno insistiranje Hrvatske da se Srbija suoči s problemom nestalih. Stalno se ponavljalo kako Hrvatska ne želi odustati od tužbe za genocid jer Srbija ne želi riješiti taj problem, a njegovo rješavanje, kako je više puta ponovila ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, bilo bi osnova za razmatranje povlačenja tužbe za genocid. Pritom su i hrvatski političari i mediji prešućivali činjenicu da je od 1.663 osobe, koliko ih je na hrvatskom popisu nestalih, 945 osoba hrvatske nacionalnosti za čiji se nestanak sumnjiče srpske pobunjeničke jedinice i JNA, a 718 osoba srpske nacionalnosti, koje su nestale uglavnom 1995. godine.

- Kada već Srbija, navodno, oteže s traženjem nestalih, bilo bi dobro da je Hrvatska riješila pitanje nestanka tih 718 građana srpske nacionalnosti sa svog popisa, pa tek onda zatražila od Srbije da se aktivnije uključi u rješavanje tog problema. Tada bi Hrvatska bila u moralno neupitnoj poziciji i njeni bi argumenti bili još jači – kaže predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić.

Čedo Prodanović, odvjetnik i branitelj generala Ivana Čermaka u Hagu, zbunjen je lakoćom kojom hrvatska i srpska strana barataju pojmom genocida, “pogotovo nakon što genocid nije dosuđen za zbivanja u Bosni i Hercegovini, nego je ograničen na Srebrenicu”.

- Čini mi se da se ovdje termin etničkog čišćenja zamijenio pojmom genocida. U slučaju Srebrenice, suci su se očito koncentrirali na drugi dio definicije genocida i dali prednost “djelomičnom uništenju nacionalne skupine”. I to mi je bilo malo čudno, jer je primjerice Auschwitz bio u Poljskoj, a ne u Njemačkoj, pa ipak nitko nije govorio o genocidu samo ondje. Očito je da su se mjerila promijenila – smatra Prodanović.

Međunarodna se zajednica od početka sukoba poigrava s ovim prostorom: najprije je svojim odugovlačenjem da se u njega uplete i da ratnim vođama ozbiljnije zaprijeti dovela do rasplamsavanja sukoba, potom je osnivanjem suda u Hagu podgrijala nadu da će barem zločinci biti kažnjeni. Nažalost, biologija je u slučaju nekih potencijalnih osumnjičenika s hrvatske strane (Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana) bila brža, glavni krivac Slobodan Milošević umro je neosuđen, a i drugi srpski ratni zločinci, pogotovo oni iz vrha JNA i politike, ostali su na slobodi ili su dobili male kazne. Isto tako, za zločine u “Oluji” nitko nije osuđen, što je – nakon činjenice da je zločin JNA u Vukovaru ostao više-manje nekažnjen – možda najveća pogreška Međunarodnoga kaznenoga suda za zemlje bivše Jugoslavije. Sud je podbacio i u namjeri da građani na ovim prostorima shvate da je krivnja uvijek individualna, da zločinci imaju svoje ime i prezime; upravo obratno, dijelovi hrvatske i srpske javnosti i danas slave osuđene ratne zločince kao heroje. Umjesto da se zločinci identificiraju i narodi oslobode kolektivne krivnje, tužbama za genocid i laičkim tumačenjem tog pojma, što forsiraju brojni političari i novinari, samo se produbljuju podjele i predrasude.  – Širom svijeta, pa i u svim postjugoslavenskim zemljama, riječ “genocid” vrlo često se politički zlorabi i koristi za zločine koji nisu imali obilježje tog najtežeg zločina – smatra Vesna Teršelič, koja tvrdi i da se time ostala kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom, primjerice ratni zločini nad civilnim stanovništvom, nepravedno umanjuju.

- Mislim da je to slučaj i u predmetu tužbi za genocid Hrvatske i Srbije – dodaje.

Svim sugovornicima “Novosti” potpuno je jasno da su hrvatska i srpska tužba ponajprije politički, a tek potom pravni projekti i da će jedinu korist od njih imati članovi pravnih timova koji će se pridružiti armiji svojih kolega koji su se obogatili u Haagu. Najmanju korist imat će žrtve, čijom se patnjom u političke svrhe manipulira od početka rata. Hrvatska tužbu doživljava kao kompenzaciju za izostanak zaslužene odštete za sva razaranja koja su pripadnici JNA počinili tijekom rata i za nedovoljno kažnjavanje krivaca za ratne zločine. Međutim, počesto se zaboravlja koliko se i ovdje puno toga propuštalo učiniti: primjerice, dokazivanje genocida nad Hrvatima ilustrirano je i zločinom u selu Bogdanovcima kraj Vukovara, gdje je nakon okupacije pobijeno 50-ak vojnika i civila uglavnom hrvatske nacionalnosti, no pravni stručnjaci nisu napomenuli da DORH nije učinio ništa da se taj zločin rasvijetli. Tko je kriv hrvatskom pravosuđu što nije pokušalo kazniti srpske ratne zločince i zašto to nije napravljeno ni u slučaju Bogdanovaca ni u slučaju brojnih drugih sela?

Odgovora nema, kao što nema ni onih na pitanje zašto su pobijeni toliki starci koji su poslušali laž Franje Tuđmana da im se ništa neće dogoditi i nakon “Oluje” ostali u svojim domovima, poput onih u Gruborima koji su stradali od ruke Markačevih specijalaca, dok je Čermak taj i slične zločine proglašavao “osvajanjem jakog četničkog uporišta”… Nakon ulaska u Europsku uniju, Hrvatska nije optužila nijednog pripadnika MUP-a ili HV-a za zločine u “Bljesku” i “Oluji”. O Srbiji, koja je suđenje za Ovčaru i Lovas vratila na početak, a tužbu logoraša odbacila zbog zastare, ne treba ni govoriti.

Umjesto istraga pravih ratnih zločina, imenovanja ubojica, njihovih nalogodavaca i zaštitnika iz vrhova politike, JNA i HV-a, tako smo dobili iritantno ispolitizirano suđenje za nešto što se nije dogodilo, ali i povratak u nacionalističku moru iz koje možda još dugo nećemo izaći.

  •  


Genocid u NDH bilo bi puno lakše dokazati

Slavko Goldstein i Čedo Prodanović odbacuju tezu pravnih zastupnika Srbije koji su korijen genocida što je, prema njihovu mišljenju, Hrvatska počinila u “Oluji”, potražili u NDH. S druge strane, prema Prodanoviću, pravno bi bilo puno lakše dokazati genocid u NDH nego u ratu 1990-ih. S tim se mišljenjem slaže i Hrvoje Klasić, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

- Za razliku od prošlog rata, o kojem ima vrlo malo dokumenata, pogotovu u Hrvatskom državnom arhivu, Drugi svjetski rat i NDH dobro su dokumentirani. Postoji gomila dokumenata, svjedočenja, zapovijedi i drugih dokaza koji nepobitno dokazuju da su ustaše počinili genocid nad Židovima, Srbima i Romima. Tu su ponajprije rasni zakoni i brojni drugi kojima se ograničava kretanje, isključuje ljude iz javnog života, oduzima imovina, brani stanovanje u određenim područjima i propisuju različite mjere koje dokazuju genocidne namjere ustaških vlasti. S druge strane, koliko god bili grozni zločini počinjeni u ratu u Hrvatskoj, činjenica je da se nije išlo na potpuno istrebljenje i da je teško govoriti o genocidnoj namjeri – kaže Klasić.

Izvor: novosti