Naramak verbalnih bukvi, za medijsku lomaču na kojoj Hrvatska ovih dana pokušava spaliti novi kontingent ideoloških vještica, prošli je tjedan dopremio riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić. Da se radi o uobičajenim crkvenim aktivnostima, kojima se griju glupost mase i vlastiti interesi, jasno je i bez pretjeranog zagledanja u prošlost ove institucije u kojoj se zdušno oplamenjivalo bezbožnike. Međutim, i u tu praksu će gospodin Devčić uvesti neka distinktivna obilježja koja zaslužuju da se malo pozornije promotre.
A vještice je ovaj hrabri pastir, na temelju anonimne dojave jedne vjernice, našao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci. Količina bluda i razvrata u ovoj institiciji, da se zaključiti iz onoga što ova smjerna ovčica piše svom duhovnom ocu, opasno se približava postignućima papinstva na tom polju u periodu što ga povijest pamti pod smjernim nazivom Saeculum obscurum. Pornokracija je u riječkom HNK, čini se, uzela toliko maha da je monsinjor Devčić odlučio, bez prethodne konzultacije sa zdravim razumom, povjerovati riječima vjernice N.N..
Rečenoj gospođi, navodnoj zaposlenici tog istog HNK, su se, o čemu je podrobno izvjestila nadbiskupa, ukazali novi načini seksualne uporabe muškog spolnog organa (“… glumci spolno opće na različite načine, a svi u rukama imaju križeve koje koriste za samozadovoljavnje gurajući križeve u spolovila te potom u stražnjice…”). Kako to križ uspijeva ući u ud, vjernica se nije potrudila objasniti, ali već i šture informacije bile su dovoljne riječkom nadbiskupu da se inkvizitorski predano pozabavi ovim čudom koje prkosi ljudskoj anatomiji i prirodnim zakonima. Stoga je, urbi et orbi, uzviknuo: “…na predstavi ‘Hrvatsko glumište’ bezočno su profanirani i obeščašćeni najsvetiji kršćanski simboli: Euharistija, Križ i Gospa.”
Umjesto da si uštedi verbalne eskapade i najprije pogleda ono o čemu bi popovao, on se, kao i većina onih koji ovih dana anatemiziraju riječku predstavu, odlučio govoriti na neviđeno. Međutim, ne zaustavljajući se samo na njezinoj verbalnoj osudi, monsinjor će, “ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode”, pozvati na ukidanje istih: “Stoga, u ime svih povrijeđenih katoličkih vjernika, ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode, apeliram da se takva skrnavljenja i vrijeđanja više ne ponove, pogotovo ne iz Kuće koja je po svom poslanju pozvana promicati sve ono što uzdiže i oplemenjuje.” A ono što ne oplemenjuje treba oplameniti.
Logična konkluzija nadbiskupova skolastičkog filozofema bila bi reaktivacija zloglasnog Indexa Libroruma Prohibitoruma koji je 14. lipnja 1966. ukinuo papa Pavao VI, a koji monsinjoru Devčići, po svemu sudeći, jako nedostaje. Riječ je o popisu nećudorednih knjiga na kojem su se, između ostalih, našli i radovi Kopernika, Galilea i Giordana Bruna, a posljednji je imao čast i osobno se naći na lomači koju je potpalila Katolička Crkva.
Ali ostavimo po strani sve one koje je Crkva u prošlosti spaljivala, mučila, nasilno pokrštavala ili slala u križarske vojne i vratimo se crkvenom aktualitetu koji progovara na usta nadbiskupa Devčića. Prema dojavi vjernice-konfidentice, on će zaključiti da je “potrebna neizmjerna doza drskosti da se Euharistija i križ povežu, vjerojatno i identificiraju s ustaštvom”. Na temelju čega je preuzvišeni zaključio iz galimatijasa svoje anonimne vjernice da se u “Hrvatskom glumištu” euharistija i križ “identificiraju s ustaštvom”, neće naći za shodno objasniti. Možemo samo nagađati da mu je dojavljeno pred zbunjeni pogled dovelo jedan drugi pokušaje na planu rečene identifikacije: duboku penetraciju Katoličke Crkve u Nezavisnu Državu Hrvatsku, iz čega su se rodile i takve moralne nakaze kao što je bio notorni ustaški kapelan i krvnik Miroslav Filipović, od milja zvani fra Sotona.
Pošto ilustrissimus Devčić tako rado opći s N.N.-ovkama i N.N.-ovima, iznenađuje da nije imao potrebu javno se obratiti i N.N.-u koji je na zgradi riječkog HNK iscrtao slova U s križem. Prepostavljam da u ovom kontekstu monsinjor nije vidio nikakvo skrnavljenje kršćanskog simbola, kao što ga nije vidio ni njegov brat u vjeri, blaženik Alojzije Stepinac. Isti je, kao što riječki nadbiskup vjerojatno zna, već 12. travnja 1941. posjetio Slavka Kvaternika i čestitao mu na uspostavi nove države. Ne časeći časa, 16. travnja je pohodio i samog poglavnika Antu Pavelića. Da stvar ne bi ostala isključivo na individualnim ulizničkim gestama prema koljačkoj državi, Stepinac je 28. travnja poslao kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje da se 4. svibnja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske: “Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu.”
Možda je gospodin Devčić, per analogiam, i u nedavnom ispisivanju ustaških grafita isto tako vidio ruku Božju. Jer čudni su putevi Gospodnji. Naročito ako se uzme u obzir krvava bilanca države čijim je simbolima 2014. bio urešen HNK u Rijeci, a što je Crkva u Hrvata – i s pozicije proklamiranog humanizma i u kontekstu “bezočne profanacije i obeščašćivanja najsvetijih kršćanskih simbola” – hrabro prešutjela.
A kad su u pitanju ustaški simboli, način na koji im je pridružen križ, te blaženik Alojzije Stepinac, na ovom je mjestu potrebno gospodina Devčića podsjetiti na to kako je jedna druga mlada država požurila, upravo kroz lik blagopočivajućeg kardinala, amnestirati Endehaziju i relativizirati njezine zločine. Riječ je o “Deklaraciji o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu”, koju je 14. veljače 1992. donio Hrvatski sabor. “Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, hrvatski Sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu.”
Vrag bi ga znao zašto se hrvatski Sabor, između tisuća i tisuća hrvatskih ljudi, odlučio deklarirati upravo o onome koji je pozdravio uspostavu države koja je uvela rasne zakone i odrekla se značajnog dijela svog teritorija upravo u trenutku “u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom”
Iako bih na ovom mjestu trebao zašutjeti i pokajnički zakoračiti na spremljenu mi lomaču, Nečastivi mi nekako ne da mira, pa ću se na kraju još jednom vratiti na Nomen nescio s početka teksta, (aka N.N.), potaknut čijim pismom je nadbiskup Devčić pozvao na modifikaciju riječke predstave u skladu s katoličkim licemjerjem. Naime, zanimljivo je da monsinjor uzima kao meritum za pitanja ćudoređa i kazališta pisanje jedne vjernice koja se svoju vjeru ne usuđuje svjedočiti pod punim imenom i prezimenom. Čega se ova katolkinja boji u zemlji s 86,28% katolika? Vlastite hipokrizije? Ili pak one kolektivne?
tacno
A vještice je ovaj hrabri pastir, na temelju anonimne dojave jedne vjernice, našao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci. Količina bluda i razvrata u ovoj institiciji, da se zaključiti iz onoga što ova smjerna ovčica piše svom duhovnom ocu, opasno se približava postignućima papinstva na tom polju u periodu što ga povijest pamti pod smjernim nazivom Saeculum obscurum. Pornokracija je u riječkom HNK, čini se, uzela toliko maha da je monsinjor Devčić odlučio, bez prethodne konzultacije sa zdravim razumom, povjerovati riječima vjernice N.N..
Rečenoj gospođi, navodnoj zaposlenici tog istog HNK, su se, o čemu je podrobno izvjestila nadbiskupa, ukazali novi načini seksualne uporabe muškog spolnog organa (“… glumci spolno opće na različite načine, a svi u rukama imaju križeve koje koriste za samozadovoljavnje gurajući križeve u spolovila te potom u stražnjice…”). Kako to križ uspijeva ući u ud, vjernica se nije potrudila objasniti, ali već i šture informacije bile su dovoljne riječkom nadbiskupu da se inkvizitorski predano pozabavi ovim čudom koje prkosi ljudskoj anatomiji i prirodnim zakonima. Stoga je, urbi et orbi, uzviknuo: “…na predstavi ‘Hrvatsko glumište’ bezočno su profanirani i obeščašćeni najsvetiji kršćanski simboli: Euharistija, Križ i Gospa.”
Umjesto da si uštedi verbalne eskapade i najprije pogleda ono o čemu bi popovao, on se, kao i većina onih koji ovih dana anatemiziraju riječku predstavu, odlučio govoriti na neviđeno. Međutim, ne zaustavljajući se samo na njezinoj verbalnoj osudi, monsinjor će, “ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode”, pozvati na ukidanje istih: “Stoga, u ime svih povrijeđenih katoličkih vjernika, ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode, apeliram da se takva skrnavljenja i vrijeđanja više ne ponove, pogotovo ne iz Kuće koja je po svom poslanju pozvana promicati sve ono što uzdiže i oplemenjuje.” A ono što ne oplemenjuje treba oplameniti.
Logična konkluzija nadbiskupova skolastičkog filozofema bila bi reaktivacija zloglasnog Indexa Libroruma Prohibitoruma koji je 14. lipnja 1966. ukinuo papa Pavao VI, a koji monsinjoru Devčići, po svemu sudeći, jako nedostaje. Riječ je o popisu nećudorednih knjiga na kojem su se, između ostalih, našli i radovi Kopernika, Galilea i Giordana Bruna, a posljednji je imao čast i osobno se naći na lomači koju je potpalila Katolička Crkva.
Ali ostavimo po strani sve one koje je Crkva u prošlosti spaljivala, mučila, nasilno pokrštavala ili slala u križarske vojne i vratimo se crkvenom aktualitetu koji progovara na usta nadbiskupa Devčića. Prema dojavi vjernice-konfidentice, on će zaključiti da je “potrebna neizmjerna doza drskosti da se Euharistija i križ povežu, vjerojatno i identificiraju s ustaštvom”. Na temelju čega je preuzvišeni zaključio iz galimatijasa svoje anonimne vjernice da se u “Hrvatskom glumištu” euharistija i križ “identificiraju s ustaštvom”, neće naći za shodno objasniti. Možemo samo nagađati da mu je dojavljeno pred zbunjeni pogled dovelo jedan drugi pokušaje na planu rečene identifikacije: duboku penetraciju Katoličke Crkve u Nezavisnu Državu Hrvatsku, iz čega su se rodile i takve moralne nakaze kao što je bio notorni ustaški kapelan i krvnik Miroslav Filipović, od milja zvani fra Sotona.
Pošto ilustrissimus Devčić tako rado opći s N.N.-ovkama i N.N.-ovima, iznenađuje da nije imao potrebu javno se obratiti i N.N.-u koji je na zgradi riječkog HNK iscrtao slova U s križem. Prepostavljam da u ovom kontekstu monsinjor nije vidio nikakvo skrnavljenje kršćanskog simbola, kao što ga nije vidio ni njegov brat u vjeri, blaženik Alojzije Stepinac. Isti je, kao što riječki nadbiskup vjerojatno zna, već 12. travnja 1941. posjetio Slavka Kvaternika i čestitao mu na uspostavi nove države. Ne časeći časa, 16. travnja je pohodio i samog poglavnika Antu Pavelića. Da stvar ne bi ostala isključivo na individualnim ulizničkim gestama prema koljačkoj državi, Stepinac je 28. travnja poslao kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje da se 4. svibnja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske: “Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu.”
Možda je gospodin Devčić, per analogiam, i u nedavnom ispisivanju ustaških grafita isto tako vidio ruku Božju. Jer čudni su putevi Gospodnji. Naročito ako se uzme u obzir krvava bilanca države čijim je simbolima 2014. bio urešen HNK u Rijeci, a što je Crkva u Hrvata – i s pozicije proklamiranog humanizma i u kontekstu “bezočne profanacije i obeščašćivanja najsvetijih kršćanskih simbola” – hrabro prešutjela.
A kad su u pitanju ustaški simboli, način na koji im je pridružen križ, te blaženik Alojzije Stepinac, na ovom je mjestu potrebno gospodina Devčića podsjetiti na to kako je jedna druga mlada država požurila, upravo kroz lik blagopočivajućeg kardinala, amnestirati Endehaziju i relativizirati njezine zločine. Riječ je o “Deklaraciji o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu”, koju je 14. veljače 1992. donio Hrvatski sabor. “Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, hrvatski Sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu.”
Vrag bi ga znao zašto se hrvatski Sabor, između tisuća i tisuća hrvatskih ljudi, odlučio deklarirati upravo o onome koji je pozdravio uspostavu države koja je uvela rasne zakone i odrekla se značajnog dijela svog teritorija upravo u trenutku “u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom”
Iako bih na ovom mjestu trebao zašutjeti i pokajnički zakoračiti na spremljenu mi lomaču, Nečastivi mi nekako ne da mira, pa ću se na kraju još jednom vratiti na Nomen nescio s početka teksta, (aka N.N.), potaknut čijim pismom je nadbiskup Devčić pozvao na modifikaciju riječke predstave u skladu s katoličkim licemjerjem. Naime, zanimljivo je da monsinjor uzima kao meritum za pitanja ćudoređa i kazališta pisanje jedne vjernice koja se svoju vjeru ne usuđuje svjedočiti pod punim imenom i prezimenom. Čega se ova katolkinja boji u zemlji s 86,28% katolika? Vlastite hipokrizije? Ili pak one kolektivne?
tacno
