Reditelj Oliver Frljić kaže da optužbe kako su njegove predstave „pamfletske“ potiče od društveno privilegovanih kritičara, jer ne dele probleme o kojima on govori, pošto njega zanimaju oni koji su u tranzicionim procesima razvlašćeni i oni koje su skorašnji ratovi i politike ovih prostora sveli na goli život.
U intervjuu za poslednji broj časopisa „Scena“, koji izdaje novosadsko Sterijino pozorje, Frljić je rekao da je ono što ga interesuje – način na koji pozorište može iskoristiti savremene medije kao sredstvo za pokretanje šire društvene zajednice. SEEbiz prenosi deo intervjua:
Nesporno je da si svojim pozorišnim radom više puta uspeo da pokreneš širu socijalnu debatu. Ipak, konzervativnija struja ljubitelja pozorišta sve češće ti prebacuje da to što radiš nije umetnost, već pamfletiranje. Kako odgovaraš na ove prozivke i šta misliš: odakle one dolaze? Da li su posledica konzervativizma, političke nepismenosti koju često pominješ ili nečeg trećeg?
– U osnovi ovakvog tipa „kritike” leži nekoliko stvari. Najprije, jedna vrsta neosviještenosti vlastitih ideoloških pozicija koja se predstavlja kao estetska i ideološka neutralnost. Međutim, ta neutralnost vrlo često, manje ili više nesvjesno, ponavlja dominantne društvenoideološke matrice. Pjer Burdije kaže da je sukob različitih estetika na tržištu - transformirani klasni sukob. Moje kazalište ne krije svoje ideološke premise i u ime koje društvene klase nastupa. Njega zanimaju, tematski ili recepcijski, svi oni koji su u tranzicijskim procesima bili razvlašteni, koje su različiti recentni ratovi i aktualne biopolitke ovih prostora svele na goli život, svi oni koji su postali proizvodi ili poluproizvodi različitih etnocentričkih politika u proteklom vremenu. Naravno da je onima koji su socijalno privilegirani, koji iz ugode svojih akademskih karijera ili dnevnih listova za koje pišu, ne dijele ili osjećaju probleme o kojima govorim, najlakše ono što radim proglasiti pamfletskim. To je ono, što sam, primajući nagradu „Biljana Kovačević-Vučo” označio, a neću propustiti priliku da to opet napravim, građanskim kukavičlukom. Pogledajte što je današnji estetski program onih koji su u Ateljeu 212 rukama i nogama radili da se predstava Zoran Đinđić ne dogodi – povratak komediji.
Prošle godine navršile su se tri decenije od kako je Dejan Mijač postavio predstavu „Golubnjača”. Tim povodom, pisac ovog komada dao je nekoliko intervjua, a da ni jednom nije propustio da kaže kako smatra da bi ovaj komad danas trebalo da režiraš ti i to u nekom od zagrebačkih kazališta. Da li si već bio u prilici da to pročitaš i imaš li predstavu zašto je izabrao baš tebe?
– Nisam čitao komad gospodina Radulovića, tako da ne znam zašto opetovano mene apostrofira kao nekoga tko bi ga trebao postaviti. Ali ovdje moram napomenuti da moj kazališni rad nikada nije polazio od dramskog predloška, već od problema koji me je zanimao, a onda bih, ponekad, ukoliko se taj problem mogao artikulirati kroz određeni dramski tekst, posezao za istim. Znam da ovo nije pretjerano popularno reći u kazališnoj kulturi u kojoj dramski tekst i dalje ostaje centralna točka kazališne produkcije, emanator i kontrolor svih scenskih značenja, ali mene ta vrsta literature interesira u onoj mjeri u kojoj uspijeva razviti jednu vrstu performativnog otpora prema potencijalnoj inscenaciji. Takvi autori i tekstovi bili su mi najzanimljiviji, iako sam ih relativno rijetko radio. Druga situacija u kojoj se bavim tekstom je kada me zanima njegov specifični kulturološki status. Takav je bio primjer s Euripidovim „Bakhama“ – na koji je način njihov kulturološki status učinkovit u današnjem kontekstu. Na isti način zanimala me je Nušićeva „Gospođa ministarka“ koju sam prošle godine postavio u Zagrebu.
Nekoliko puta istakao si da pozorište vidiš kao sredstvo klasne borbe. Koliko je to sredstvo efikasno i kojoj klasi pripadaju oni s kojima pozorište danas komunicira?
– Kazalište je postalo elitistička umjetnost koja najmanje komunicira sa onima čije interese bi, po meni, trebala zastupati. Ukoliko pogledate sastav kazališne publike, vidjet ćete da u njoj gotovo i nema najnižih društvenih slojeva. Oni se u kazalištu pojavljuju gotovo isključivo kad je riječ o zabavi najvulgarnijeg tipa. Njih kazalište ne zanima kao prostor artikulacije njihovih realnih interesa ili ga ne prepoznaju kao takvo. Koji su razlozi ovome? Najprije, kazališni jezik koji ovakva publika u većini slučajeva ne razumije, a zatim i nekonkurentnost kazališta u promijenjenom medijskom prostoru. Tu i dolazimo do, po meni, dva ključna pitanja svake kazališne prakse koja ima pretenzije da generira određene učinke i u širem socijalnom kontekstu: pitanje kazališnog jezika i pitanje odnosa ovog medija sa novim medijima. Za razliku od kazališnih praksi osamdesetih i devedesetih, gdje su se novi mediji pokušavali inkorporirati u kazališnu izvedbu i na kojima se pokušavalo iščitavati postojanje ili nepostojanje ontološke razlike između žive i medijatizirane izvedbe, mene zanima na koji način kazalište danas medije može koristiti strateški, kao sredstvo mobilizacije šire društvene zajednice, zaključuje Frljić.
Izvor: SEEbiz
