(foto Igor Pauska)
Premijera predstave "Proces" po motivima romana Franza Kafke odigrana je prošli tjedan u berlinskom Maxim Gorki Theateru u izvedbi ansambla tog kazališta i režiji Olivera Frljića. "Gorki" je već neko vrijeme Frljićev matični teatar, a ova nova repertoarna predstava konceptualni je nastavak njegovog interesa za Kafkine teme iz predstave "Ein Bericht für eine Akademie" ("Izvještaj jednoj akademiji"), nastale po motivima Kafkine kratke pripovijetke, postavljene u tom kazalištu 2019. Godina je stote obljetnice Kafkine smrti, o Kafki se razgovara mnogo i svakako. Frljić postavlja "K- pitanje" u horizontu političkog realizma, u nadi da će ostati u našem humanom sistemu.
Kažete da su vam javni razgovori nakon predstave važni kao i izvedba. Pitanje nakon "Procesa" oblikujete kišobranskim, višeznačnim naslovom "K-Frage". Što je najzanimljivije "K-pitanje"? Na koji način možemo govoriti o fenomenima suvremenosti, postoji li suvremenost kao univerzalizam bez jakih, političkih "lokalizama"?
Kafkom sam se bavio i u svojoj prošlogodišnjoj produkciji u Vilniusu, nastaloj prema njegovom "Preobražaju", a predstava "Rekvijem za Europu", koju sam 2017. postavio u Dresdenu, uključivala je njegovu priču "Šakali i Arapi", koja dobiva potpuno novi interpretativni kontekst u okviru aktualnog sukoba na Bliskom Istoku. Što se "K-pitanja" tiče, učinilo mi se zanimljivim otvoriti seriju razgovora o mogućim interpretacijama "Procesa" u širem političkom polju. Kako, naprimjer, čitati Kafku u kontekstu rata u Gazi i krajnje ciničkog pristupa njemačkog društva tom sukobu, gdje je njemačka službena državna empatija rezervirana isključivo za jednu stranu? Također me zanimalo i pitanje Kafkinog kompleksnog identiteta koje se, kao kod svakog dobrog pisca, ne uklapa u standardne identitarne kalupe, ponajmanje one nacionalne ili religijske. Htio sam dovesti i Judith Butler, čiji tekst "Who Owns Kafka?" predstavlja važan doprinos u demistifikaciji različitih prisvajanja Kafke, ali mi je bilo rečeno da nju, budući je potpisala podršku BDS-u, ne možemo imati jer bi to značilo da će kazalište ostati bez financiranja. Upravo taj izostanak glasa koji odbija fiksirati svoj identitet u od Njemačke propisane okvire onoga što je jednoj židovskoj autorici dozvoljeno da javno kaže, a što ne, možda i najglasnije govori što je ovo društvo danas.
Kafka i klasa
Umorni od prevladavajućih, vječito žrtvoslovnih ili moralizatorskih interpretacija "Procesa" gdje je sudbina (oklevetanog) pojedinca podređena sistemu ili Zakonu, vašu postfestum diskusiju o "K-Frage" vidimo na terenu kasnog kapitalizma. Ondje Kafkin bankarski prokurist K nije žrtva nego sudionik, manipulativan po "ontologiji postupka", po kojemu se odvija i njegova rutinerska svakodnevica. U tom smislu, recimo, kaže Giorgio Agamben: "Borba nije protiv Boga ili vrhovne suverenosti, nego protiv anđela, glasnika i funkcionara, za koje se čini da ih zastupaju – i to je Kafkina velika strateška intuicija, nova kabala koju on priprema." Kako o ovome mislite?
K se uvijek čita kao žrtva, ali on je, kao visoko pozicionirani zaposlenik u jednoj banci, i dio sistema ekonomske eksploatacije. Kafka na nekoliko mjesta opisuje s tim povezane klasne razlike. Čuvari koji su uhapsili K pokušavaju, znajući koliko dugo proces može trajati, nagovoriti ga da im ostavi svoj veš. Nedugo nakon toga, oni će od K-a zatražiti i mito. Zanimljivo je da je ova sistemska korupcija sudske vlasti potpuno normalizirana i postaje problem tek kad K o njoj govori javno na svom saslušanju. Dva čuvara bivaju kažnjeni bičevanjem, a K u tu situaciji pokušava, paradoksalno, prekinuti upravo onim za što ih je optužio – nuđenjem mita izvršitelju njihove kazne. I gospođa Grubach, K-ova stanodavka, ima s njim odnos ekonomske ovisnosti. On joj je posudio novac i u razgovoru s gospođicom Büstner vrlo jasno izražava koje privilegije očekuje u tom kontekstu. Nije slučajno da je ekranizacija Kafkine "Amerike", koju su napravili Jean-Marie Straub i Danièle Huillet, izbjegla naslov svog predloška i odlučila se za "Klasne odnose".
Thompsonov najnoviji "hit" "Ako ne znaš šta je bilo" ostaje slabo skriveno targetiranje "neprijatelja" Hrvatske. Do jučer su to u imaginariju čavoglavskog rapsoda bili Srbi, ali uskoro, kao kurentna roba na tržištu mržnje, to bi mogli postati i migranti
Kvaliteta Kafkinog djela je upravo u tome što se otvara različitim čitanjima i u isto vrijeme ih dovodi u pitanje. Prije par dana sam moderirao razgovor s profesoricom Vivian Liska. Fokus je bio na mogućim interpretacijama Kafkine anti-parabole "Pred zakonom". U razgovoru smo se dotakli i kako istu dubinski čitaju Agamben i Derrida. Predložio sam da kao interpretativnu alatku za Kafkin "Proces" uzmemo Agambenov koncept izvanrednog stanja – situacije u kojoj se ukidaju temeljna ustavna prava ukoliko je, recimo, ugrožena sigurnost ili egzistencija države. Agamben tvrdi da od 11. rujna živimo u permanentnom izvanrednom stanju. Uredba koju je 2001. donio George Bush izbrisala je bilo kakav pravni status onima koji su označeni kao teroristi. Na njih se više nije primjenjivala Ženevska konvencija, niti su imali status ratnih zarobljenika, a prema američkim zakonima čak ni status optuženika. Josef K nikada ne saznaje što je njegova krivica, ako je uopće ima, čak ni u trenutku kad su mu dva egzekutora zarivaju nož u srce. U tom smislu, "Proces" se može čitati i kao normalizacija izvanrednog stanja u kojem su ljudska prava suspendirana na neodređeno.
Ako je K je žrtva, on je žrtva fejk njuza. Fejk njuz mu je došao glave. Na početku se ponaša kao da shvaća da je u njegovom "slučaju" riječ o fejk njuzu, zatim se prilagodi fejku, umori se od tumačenja fejk njuza – i nakraju izgubi glavu. To bi bila bilanca? U transpoziciji našeg političkog realizma, posebno u kronologiji političke historije na prostorima bivše Jugoslavije, K-ov hodogram "privikavanja" na sistem fejk njuza oprimjeruje proces revizije političke povijesti u ime desničarskog revizionizma. Na tlu Hrvatske, izgleda da je proces revizionističke nacionalističke pedagogije završio puni krug? Mogućnost da političko-kulturni establišment bez problema zabranjuje kazališne plakate, cenzurira filmsku proizvodnju i naslove izložbi ili književnih prijevoda, prije desetak godina činila nam se suluda. Danas smo na to navikli, to je standard, a mi smo se umorili?
"Proces" je roman koji govori o mehanizmima normalizacije i prihvaćanja abnormalnog. Hrvatsko društvo je u tom procesu već 30 godina. Sama ova više nego kafkijanska priča s pozdravom "Za dom – spremni!" i HOS-om – gdje na početku rata jedna paravojna formacija, duboko inspirirana NDH-om, njezinom ikonografijom i "martirima", od svih zamislivih uzima upravo ovaj pozdrav, koji svoj ekvivalent pronalazi u nacističkom "Sieg heil!", da bi kasnijom sofističkom intervencijom države isti bio legaliziran – pokazuje šizofreni model koji je HDZ ugradio u temelje države. Čak i u onim kontekstima gdje se ovaj pozdrav povremeno pojavljuje kao nelegalan, on nailazi na nevoljkost represivnog i sudskog aparata da se ponaša u skladu sa svojim zakonskim obavezama. Dakle, cijela ta priča pokazuje da Hrvatska radije bira ostati uz ideologiju koja ju je skoro gurnula na stranu gubitnika u Drugom svjetskom ratu. Aferim!
Normalizacija Thompsona
I još malo o postjugoslavenskom kulturnom prostoru kao mjestu vrijednosti u horizontu revizionističkih ili "tek konzervativnih" vrijednosti. Ili kao mjestu "jedinstva u sličnostima i razlikama" gdje aktualni trend, recimo, podržava domaći "Woodstock" sa ustašoidnom ikonografijom i priželjkuje da u školama nastava počinje hrvatskom himnom, dok se u Srbiji "konačno" nastoji podići spomenik Draži Mihailoviću. O čemu je riječ? Etabliranim razlikama u paralelizmu života, ništa više? I o bijegu u malograđanski sitni sentimentalizam kao nekakvom "mjestu razlike"?
Da, to jest prevladavajuće mišljenje među mladima. U hrvatskom kontekstu su obrazovni sustav, iz kojeg se sustavno brišu tekovine antifašizma, i generalna klima u kojoj se društvo antifašizma sjeća samo u iznimno rijetkim prigodama i uz maksimalnu sramežljivost, najodgovorniji za to da današnji mladi pronalaze identifikaciju u Thompsonu. On dovršava ono što su društvo i obrazovni sustav već u velikoj mjeri napravili: širom otvorili vrata historijskoj relativizaciji, s posebnim naglaskom na recentnu povijest. Ono što je bilo posebno odvratno jest kako su se hrvatski mediji razdragano natjecali u izvještavanju s desničarskog "Woodstocka", slaveći energiju i mladost. Cijela ta medijska normalizacija Thompsona traje od 1991. do danas i rezultirala je ovim hodočašćem u Imotski gdje su vodeći mediji uvelike ignorirali ideološko crnilo oko kojeg su se ovi mladi ljudi okupili. Plenković je i ovom prilikom izveo svoj standardni gaslighting rekavši da mu je drag Thompson (toliko o glazbenom ukusu predsjednika vlade), koji sa pozornice i dalje nesankcionirano uzvikuje “Za dom – spremni!”, ali mu smeta pjevanje ustaških pjesama u publici. Vjerujem da je koncert u Imotskom velika pobjeda za sve kriptoustaše, ali za one koji možda još uvijek naivno vjeruju da bi ova zemlja jednog dana – prije nego nas sve pometu klimatske promjene – mogla postati društvo svih svojih građana, a ne samo najradikalnijeg dijela nacionalne mu većine, riječ je o velikom porazu. Thompsonov najnoviji "hit" "Ako ne znaš šta je bilo" ostaje slabo skriveno targetiranje "neprijatelja" Hrvatske. Do jučer su to u imaginariju čavoglavskog rapsoda bili Srbi, ali uskoro, kao kurentna roba na tržištu mržnje, bi to mogli postati i migranti. Pravom domoljubu neprijatelja nikada dosta.
Imao sam ideju da napravim konferenciju sa svim javnim osobama koje su u Njemačkoj otkazane zbog kritičkog odnosa spram politike koja omogućava i ne osuđuje stradanje nevinih civila u Gazi. Objašnjeno mi je da to ne možemo raditi javnim novcima
Ne trebaju nam sociološke ankete da bismo znali, iako tako i sociolozi tvrde: u 21. stoljeću među mlađim generacijama prevladava mišljenje da je cool biti desničar. To je onaj cinizam povijesnog klatna – od cool ljevice do cool desnice u stotinu godina? A čini se da ta politička promjena nije posljedica razlike u borbama ideoloških sadržaja nego mobilizacijske borbe protiv nečega neodređenoga, protiv neodređenih prijetnji? Trenutno je vaš profesionalni angažman vezan uz život u Njemačkoj, gdje je radikalna desnica promijenila tektoniku političke dinamike: o čemu se sad radi?
Nedavno je Boris Buden sjajno govorio na tu temu, pa ću iskoristiti priliku da ga citiram: "Ono što su bili tradicionalni ideali ljevice, a to je društvena pravda, solidarnost, odnosno mir i borba protiv kapitalističkih ratova, to se danas u iskrivljenom obliku javlja kao povratak potisnutog u desnim politikama, dakle kroz sve otvoreniji nacionalizam, odnosno rasizam, ne samo na razini nacionalnih država nego i formama postnacionalne suverenosti, na primjer u normativnom identitetskom bloku koji zovemo Zapad. Zapad je rasistički koncept koji omogućuje nadnacionalnu reprodukciju ne samo hegemonijalnih odnosa, odnosa dominacije, nego i rat za resurse, nasilnu regulaciju katastrofalnih posljedica kapitalističke globalizacije koje dolaze do izražaja u migracijama itd."
Desnica je napravila ideološki iskrivljenu aproprijaciju onoga što su bili postulati lijevih politika, dok je ljevica bez ispaljenog metka iste napustila. Pogledajte samo ono što radi vladajuća koalicija u Njemačkoj, sastavljena od dvije nominalno lijeve i jedne liberalne stranke. Ni Zeleni ni SPD ni na koji način ne dovodi u pitanje ni ekonomski ni politički sustav koji je u konačnici i proizveo, a zatim i normalizirao AfD. Oni dijele i prešutni politički konsenzus oko strožih antimigrantskih politika. U slučaju Ampel-koalicije (vladajuća koalicija socijaldemokrata, liberala i zelenih, op.ur.) to je upakirano u mekšu ambalažu od AfD-ove, ali suštinske razlike nema. Uspjeh AfD-a na nedavnim lokalnim izborima za tri pokrajine potvrđuje bezidejnost ljevice. Ovdje u Berlinu prevladavajuće mišljenje je da na predstojećim saveznim izborima još uvijek nitko neće pokušati kreirati vladu s AfD-om, ali kasnije se ništa ne isključuje.
Cenzorski mehanizmi
Bavite se ratom u Gazi: na koji način? U Njemačkoj vam je onemogućen rad na toj temi. Pretpostavljamo zašto, ali koje je službeno objašnjenje? Ipak ste dobili mogućnost da se ratom u Palestini, u projektu pod radnim naslovom "Inkubator", bavite u Ljubljani. To je očita posljedica slovenske vanjske politike u sklopu koje je Slovenija jedna od vrlo rijetkih zemalja koje su priznale Palestinu. Kako ste zamislili projekt u Ljubljani?
Najporaznije je da u Njemačkoj postoji vrsta samorazumljivosti da se u ovom trenutku "kazališno ne govori" o ratu u Gazi. Ako nekome – kao mojoj malenkosti – to baš nije samorazumljivo, onda postoje različiti mehanizmi koji su u svojoj suštini cenzorski, ali se kao i svaka dobra cenzura ne vole zvati tim imenom. Ranije sam spomenuo sam kako mi je argumentirano da ne mogu dovesti Judith Butler. Imao sam ideju da napravim konferenciju sa svim javnim osobama koje su u Njemačkoj otkazane zbog kritičkog odnosa spram politike koja omogućava i ne osuđuje stradanje nevinih civila u Gazi. Objašnjeno mi je da to ne možemo raditi javnim novcima. Moram priznati da sam se u jednom trenutku umorio od borbe s različitim institucionalnim provodnicima državne politike i objašnjavanja da bi javno financiranje trebalo garantirati umjetničku autonomiju, a ne biti uzica kojom se discipliniraju oni koji ukazuju na političke paradokse i licemjerje Njemačke u ovom ratu. Moja javna očitovanja u tom kontekstu njemački su mediji dočekali sinkroniziranom "pravedničkom" vatrom s puno ksenofobnog eha. Uglavnom, svaki pokušaj ukazivanja na hipokriziju njemačkih kulturnih institucija je gotovo nemoguć.
Što se tiče predstave "Inkubator", kojom ću se nakon dugo vremena vratiti u Slovensko mladinsko gledališče, mjesto koje i nakon dugog izbivanja doživljavam kao svoj kazališni dom, u njoj ću pokušati spojiti jednu vrlo osobnu priču o mojoj sestri, koja je rođena kao nedonošče (brat blizanac je preminuo tijekom poroda) i sliku iz bolnice u Al-Shiffi, gdje su djeca izvađena iz inkubatora, nakon što su agregati prestali raditi, i složena jedno pored drugog, kako bi se mogla grijati. Ove dvije slike su me nagnale da razmišljam o toj mehaničkoj napravi koja štiti fragilnost dječjeg života u njegovoj najranjivijoj fazi. Dostojevski, kroz usta Ivana Karamazova, kaže da se harmonija ovog svijeta ne može graditi na dječjim suzama. Inžinjeri naše budućnosti po svoj prilici ne dijele njegovo mišljenje.
U zagrebačkom ZKM i ove sezone igra vaša dvodijelna nagrađivana predstava "Braća Karamazovi" iz 2022., a u Beogradu ove godine radite jednu "balkanski popularnu" temu. Riječ je o novom tekstu Dejana Dukovskog čiji glavni lik je transrodna osoba koja se, nakon dugog izbivanja, vraća u vlastitu obitelj, ali ne otkriva svoj pravi identitet. Dalje nećemo otkrivati, recite vi.
Dejan Dukovski je napisao tekst "Crno zlato" čiji je osnovni dramaturški mehanizam zamjena identiteta. Glavni lik Angel odlazi od doma jer svoj identitet ne želi reducirati na svojoj obitelji prihvatljivu rodnu binarnost i heteroseksualost. Vrativši se kao transrodna osoba – čiji pravi identitet obitelj sada ne zna i misli da se radi o ženi – ulazi u novu situaciju u kojoj su rodne i obiteljski funkcije, te pripadajuće im afektivne sfere, izmještene i izmiješane. Izvedba roda, koju piše Dukovski, otvara kompleksno pitanje same institucije obitelji koja ostaje dominantni topos reprodukcije heteronormativnosti. Paul B. Preciado kaže da rodna tranzicija i afirmacija ne-binarnog roda proizvodi krizu normativne opozicije muško-žensko i to je upravo prostor u kojem izvedba roda razvija svoj politički potencijal. U patologizaciji ne-binarnog roda, medicina, a osobito psihoanaliza, kroz povijest su davale diskurzivnu legitimaciju transfobnim ideologijama koje su inherentne patrijarhatu. Tekst Dukovskog postaje dodatno aktualan u situaciji u kojoj različiti politički mostovi i ćuprije pokušavaju politički profitirati, osim na demonizaciji migranata, i na floskulama o rodnoj ideologiji. Zato koristim ovu priliku da pozovem bivše i buduće mostobrane protiv "rodne ideologije", Miru Bulja, Nikolu Grmoju, Marina Miletića i Ninu Raspudića na premijeru u Beogradu. Možda nešto zajednički naučimo, a ako ne – oni u svakom slučaju mogu iskoristiti ovu priliku da medijski dodatno natove homo i transfobne apetite svoje ciljane biračke skupine. Nadam se da njihov nacionalni i rodni identitet nije tako krhak da bi ga put u Beograd na ovakvu predstavu mogao ugroziti. Prijevoz, hotel i klopa, naravno, na moj račun.
