Oliver Stone i druga strana Amerike

Svaki dan u kojem se ujutru probudite, predstavlja neku vrstu pobjede, ako ga utrošite za rad na projektu koji samo može pomoći čovječanstvu. – Oliver Stone.

Ovogodišnji dobitnik priznanja “Počasno Srce Sarajeva” koju Sarajevo Film Festival dodjeljuje za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, jeste američki filmski reditelj i trostruki oskarovac Oliver Stone koji će tokom trajanja ove filmske smotre, sarajevskoj i bh. publici predstaviti svoja četiri ostvarenja – Platoon, Rođeni ubice, Snowden i Intervju sa Putinom.

Iako je sarajevskim tepihom prošetalo mnoštvo iznimno važnih i popularnih zvijezda iz svijeta filma i umjetnosti kojima je uručena najvrednija nagrada SFF-a, kao što su Robert de Niro, Angelina Jolie, Benicio Del Toro, Steve Buscemi, Jafar Panahi, Mike Leigh, Bela Tarr, Oliver Stone je svakako jedan od najvažnijih gostiju ovoga Festivala u njegovoj 23-godišnjoj historiji.

Zašto? Zato što Stone predstavlja jednu drugu stranu Amerike, a ujedno i svijeta, koja bjesomučno traga za istinom, koja je samokritična, nije egoistična i koja u konačnici kroz mračni tunel zla, usmjerava čovječanstvo zaslijepljeno TV-om, MTV-jem, realityjem, reklamama, namenutnim rasizmom, seksizmom, homofobijom, islamofobijom te raznim strahovima uzrokovanim najavama novih ratova.

Dakle, sve ono što je apsolutnoj suprotnosti sa nametnutom i opšteprihvaćenom slikom Amerike, u kojoj svi predsjednici žele samo dobro svome narodu, u kojoj vojnici služe samo za odbranu svoje zemlje, u kojoj vlada pravilo „obogati se ili umri“, u kojoj fudbal nedjeljom uz pivo i roštilj predstavlja vrhunac čovjekove duhovne nadgradnje.

Svako na svijetu je pod utjecajem ‘Velikog brata’ Sjedinjenih Američkih Država. Trebamo zemlje koje su u stanju da Americi kažu „ne“. Sjedinjene Američke Države su dominantna snaga u svemiru, sa svojim prisluškivanjem i cyber sposobnostima. I svijet je u opasnosti s našom tiranijom.

Trn u oku američkih predsjednika

Ko je zapravo Oliver Stone? Čovjek koji je, kao hrabri i odlučni američki marinac, dva puta ranjen u Vijetnamu, a koji je nakon „povratka kući“, postao otvoreni protivnik tog „besmislenog“ i „uzaludnog“ rata, snimivši zasigurno tri najvažnija antiratna filma svih vremena – Vod smrti (1986), Rođen 4. jula (1989) i  i Nebo i zemlja (1993.).

Čovjek koji je bio trn u oku svakog američkog predsjednika, a koji je većinu njih predano analizirao i kritikovao njihove „nelogične“, „nemoralne“, „kukavičke“ odluke u svojim filmovima – Nixon (1995), W. (2008).

Čovjek koji je u snimio film o svemu što u Americi ne valja – o Wall Streetu i američkom korporativnom kapitalizmu – Wall Street (1987), zavjeri nazvanoj „atentat na J. F. K.-a“, JFK (1991), neizostavnim utjecajem droge na propast američke rock scene – The Doors (1991), bjesomučnoj popularnosti ubica, kriminalaca i nasilja, kao neizostavnim segmentima američke pop-kulture – Rođene ubice (1994), Pogrešno skretanje (1997), bolesnom opsjednutošću američkim fudbalom – Samo igra (1999), prisluškivanjem naroda Amerike – Snowden (2016), a koji je zbog svoje naklonjenosti komunističkim liderima i snimanja filmova o Castru, Chavezu, u svojoj zemlji prozvan „komunjarom“.

Čovjek koji je otišao „na noge“ predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu, s cljem da upozna „svoga neprijatelja“, a kojeg sada ponovo mrzi cijela Amerika, jer joj nije servirao dokumentarac o „krvoločnom i beskompomisnom tiraninu“.



Oliver Stone je rođen u New Yorku, 15. septembra 1946. godine, kao sin jedinac Židova i katolkinje. Nakon razvoda roditelja i njihovog međusobnog kompromisa, Olivera nastavlja odgajati Episkopalna crkva, ali on u konačnici bira budizam kao životnu vodilju.

Otac, koji je bio vojnik u Drugom svjetskom ratu, odgajao ga je u konzervativnom duhu, kao republikanca. Povjerovao je u mitove o moćnoj američkoj imperiji i komunizmu kao zaraznoj bolesti koja se nezaustavljivo približava Americi. S tim uvjerenjem je odustao od studiranja na univerzitetu Yale te otišao u rat u dalekom Vijetnamu.

Zbog razvoda roditelja, Oliver Stone je, kao i njegova zemlja nakon ubistva Johna Kennedyja, bio izgubljen, nervozan i uplašen, i odlazak u vojsku se nametnuo kao jedino logično rješenje. Ipak, za razliku od njega, Amerika nije bila u zabludi, niti je u rat otišla da pobjegne od stvarnosti, već je imala jasne ciljeve koji su podrazumijevali veliku novčanu dobit.

Otišao sam u Vijetnam i bio sam tamo dugo. Korištenje marihuane je stvorilo razliku između opstanka čovjeka i, kako je rekao Michael Douglas, pretvaranja u zvijer.

Iz rata se vraća kao ratni heroj s medaljama i dva vječna ožiljka od ranjavanja kao uspomenama na ovo putovanje udaljeno 13.000 kilometara. Vraća se zbunjen i poput ostatka zemlje, nije bio sasvim siguran da li je „za“ rat u Vijetnamu ili je „protiv“ njega.

Uskoro na površinu isplivava pravo lice Amerike – afera Watergate, ostavka Nixona, korupcija, razotkrivanje CIA-e, koje pomaže Stoneu da progleda i da jedan iskrivljeni amerocentrični pogled na svijet, zamijeni onim koji će do danas vjerno razotkrivati sve laži i zavjere Amerike.



Nakon što je osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij za film Ponoćni ekspres (1978) reditelja Alana Parkera, Stone snima svoje prvo reprezentativno filmsko ostvarenje Salvador (1986), o istinitom događaju o novinaru – fotoreporteru James Boyleu koji 1980. godine stiže u El Salvador kako bi dokumentirao događaje za vrijeme surove vojne dikatature. To će nagovijestiti Stonea kao filmskog autora prepoznatljivog agresivnog vizuelno-narativnog stila, koji će film pretvoriti u izrazito glasnu političku tribinu.

Volim filmove. Volim fikciju. Volim stvarati filmove, ali moraju biti oni pravi. Nadam se da nikada neću postati reditelj za iznajmljivanje. Strašno je napraviti film koji vas zapravo ne zanima.

Prava slika rata u Vijetnamu

Nakon povratka iz Vijetnama, Stone diplomira filmsku režiju na Univerziteteu u New Yorku, gdje mu je jedan od profesora bio i Martin Scorsese. Tokom studija snima kratki 12-minutni film Last Year in Viet Nam, kojim započinje svoju intimnu ispovijest o ratu koji je zauvijek odredio njegov život.

Dakle, vijetnamsku trilogiju, Stone započinje zasigurno svojim najvažnijim filmom, koji je umnogome odredio daljni tok njegove karijere. Riječ je o poluautobiografskom ostvarenju naslova Platoon, u kojem ovaj reditelj javnosti predočava svoja iskustva u ratu u Vijetnamu, a u kojima su riječi „herojstvo“, „moralnost“, „pravda“ ustupile mjesto „zločinu“, „užasu“, „tragediji“.

U ovom filmu, prvi put jasno, direktno i bez okolišanja, američka i svjetska javnost biva upoznata sa svim strahotama rata u Vijetnamu, sa zločinima koji su počinjeni protiv tamošnjeg stanovništva te sa patnjom i ludilom kroz koje su prolazili američki marinci između ubijanja vijetnamskih žena i djece i konzumiranja alkohola, droge i rock’n’rolla.

U fokusu narativa ovoga ostvarenja jeste mladi američki student Chris Taylor (Charlie Sheen) koji kao novak stiže u Južni Vijetnam, gdje se priključuje iskusnom vodu, 25. pješadijskoj diviziji, koja je pretrpjela gubitke u nedavnim operacijama.

Reditelj koristi upravo Chrisov nevini, idealistički pogled na rat, te iz njegove perspektive i uz pomoć unutrašnjih monologa, predočava razočarenje, strah, ljutnju i sveopšti haos.

Razapet između utjecaja dvojice narednika – hladnog, okorjelog i okrutnog Roberta Barnesa (Tom Berenger) koji je preživio sedmerostruko ranjavanje i koji je u međuvremenu postao mašina za ubijanje neprijateljske žive sile, te „humaniste“ Eliasa K. Grodina (Willem Dafoe), Chris bjesomučno pokušava ostati na strani dobroga.

Nakon što svjedoči ubijanju nedužne Vijetnamke te zaustavlja grupno silovanje tinejdžerice pod nadzorom narednika Barnesa, Chris će, poput Stonea lično, do kraja svog učešća u ratu biti obilježen kao „komunjara“.

Film Platoon karakteriše izraziti hiperrealizam, u kojem se ističe eksplicitno nasilje kao vjerni pratilac svakodnevnice Vijetnamskog rata, te svojevrsna sirovost u gotovo svim filmskim elementima – fotografiji, montaži, glumi, narativu – što Stoneov „fiktivni rat“ dodatno poistovjećuje sa njegovim stvarnim iskustvom.



Naravno, najreprezentativnija odlika ovoga ostvarenja jeste detaljna karakterizacija likova i stiče se dojam da su protagonisti Platoona stvarni ljudi od krvi i mesa, s kojima se Stone, odnosno Chris, susreo tokom rata u Vijetnamu.

Film je naposlijetku jednostavno morao biti prihvaćen i od američke javnosti (osvojena četiri Oscara, uključujući i onaj za najbolji film), jer Stone kao ratni veteran, nije ostavio mnogo prostora za sumnjanje u njegovu istinitost i vjernost stvarnosti.

Nakon Platoona, Stone snima Rođen 4. jula (1989), koji je zasnovan na autobiografskoj knjizi još jednog veterana Vijetnamskog, rata Rona Kovica, s Tomom Cruiseom u naslovnoj ulozi.



Ako je Platoon najvažnije filmsko djelo u Stoneovoj karijeri, onda ekranizacija Kovicevog života predstavlja njegovo najkvalitetnije ostvarenje, u kojem su svi filmski elementi – režija, dramaturgija, gluma u jednom savršenom uzročno-posljedičnom skladu.

Rođen 4. jula je zasigurno jedan od najvažnijih američkih antiratnih filmova, u kojem je, kroz istinitu životnu ispovijesti jednog ratnog veterana,  predočena apsolutna besmislenost i uzaludnost rata, te njegova sukobljenost sa životom i svim njegovim pojedinačnim granama- ljubavlju, moralnošću, pravdom.

Film je to koji ne izostavlja niti jedan segment rata, od uzroka do posljedice – od američke zaluđenosti ratom i marincima, preko apsolutnog razočarenja na ratnom frontu, pa sve do borbe sa drastičnim fizičkim i psihičkim ožiljcima koje su metak, granate i krv ostavile ispod i na površini kože.

Svoju tzv. vijetnamsku trilogiju, Stone završava još jednom istinitom životnom ispovijesti i filmom Nebo i zemlja (1993).



Ipak, ovaj put rat nije predstavljen iz perspektive američkih marinaca, već vijetnamske djevojke Le Ly, koja je u autobiografskim knjigama “Kad su nebo i zemlja zamijenili mjesta” i “Dijete rata, žena mira”, opisala svoj život od idiličnog djetinjstva u vijetnamskom selu, preko ratnih strahota, do odlaska u Ameriku i udaje za američkog vojnika.

Najgora noćna mora o Vijetnamu, bila je ta da se moram vratiti. Probudio sam se u znoju, u apsolutnom užasu.

Spoj stvarnosti i fikcije

Prije završetka „vijetnamske rediteljske ispovijesti“, Oliver Stone filmskom svijetu predstavlja svoju verziju atentata na Johna F. Kennedyja, politički triler JFK (1991) u kojem iza smrti ovog bivšeg američkog predsjednika ne stoji samo Lee Harvey Oswald, već cjelokupna američka vlada.

Naime, pokušavajući rasvijetliti događaje koji su prethodili ubistvu Kennedyja, glavni protagonista Stoneovog filma, okružni tužilac Jim Garrison (Kevin Costner), nailazi na niz nelogičnosti u službenoj verziji atentata Warrenove komisije, u koju je cijela Amerika slijepo vjerovala.



Daljna istraga, Garrisona usmjerava sve do vrhova CIA-e, FBI-ja, te vojnih obaveštajnih službi, dok u konačnici ne stigne do tzv. „magičnog metka“ koji je navodno uzrokovao sve nefatalne rane na tijelima Kennedyja i guvernera Texasa Johna Connallyja.

U ovom svojevrsnom filmskom mozaiku, Stone spaja stvarnost i fikciju, dokumentarne 8-milimetarske snimke Abrahama Zaprudera sa izrazito stilizovanim igranim kadrovima, a negdje između kreira i crno-bijele kvazidokumentarističke isječke koji će upotpuniti „ispravljanje“ ovog segmenta opšteprihvaćene američke historije.

Iako su Stoneu mnogo kritičari zamjerali da u filmu manipuliše historijskim činjenicama, JFK je mnogome utjecao na jednu iznimno statičnu društveno-političku svijest u SAD-u, koja olako prihvata “istinu” koju serviraju vlada i mediji, dok je broj Amerikanaca koji vjeruju da je Lee Harvey Oswald djelovao sam tokom atentata, sveden na minimum.

Vodeći Sjedinjene Države u jednu novu poziciju sa Sovjetskim Savezom, JFK je, zapravo, vodio cijeli svijet. Pozivao je na kraj Hladnog rata. Bio bi ponovno izabran 1964. godine za predsjednika jer je bio veoma popularan.

Šareno ludilo zvano Amerika

Dvije godine poslije, Oliver Stone snima svoje novo najradikalnije, najkontroverznije i najšokantnije filmsko ostvarenje, Rođeni ubice (1994), napisano u radionici Quentina Tarantina, koji se naposlijetku, vidjevši rezultat, javno odriče prava na njegov scenarij.

Naime, Tarantinovu priču o dvoje zaljubljenih mladih ljudi – Mickey i Mallory (Woody Harrelson i Juliette Lewis) koji jednog dana odluče za započnu ubilački pohod po cijeloj Americi, tokom kojeg brutalno izmasakriraju pedesetak ljudi, dok ih istovremeno mediji pretvaraju u TV zvijezde i američke heroje, Stone prepravlja u svojevrsno društveno-angažirano „filmsko ludilo“.

Naime, upravo u ovome ostvarenju do apsolutnog izražaja dolazi Stoneov agresivni vizuelni-narativni stil, odnosno forma u kojoj on spaja videospotovski, MTV-jevski način režiranja sa televizijskim (reporterskim) i filmskim, kombinujući dokumentarni i igrani filmski rod, različite formate filmske trake te naizmjenično koristeći jarke boje i crno-bijelu tehniku.



U njegovom prikazu moderne Amerike, jednostavno ne postoji ništa dobro – dvoje poludjelih buntovnika iz vedra neba odluče da uzmu stvari u svoje ruke i da se radikalno pobune protiv svih segmenata represije u američkom društvu – porodice koju predstavlja izopačeni Malloryjin otac, nemoralne i korumpirane policije na čelu sa ljigavim policajcem Jackom Scagnettijem (Tom Sizemore), psihičkim nestabilnim upravnikom zatvora (Tomy Lee Jones) te, medija, koji paradoksalno slave njihova ubistva o kojima vjerno izvještava televizijski reporter Wayne Gale (Robert Downey Jr).



Nakon što Mickey i Mallory ubiju i nedužnog i ljubaznog Indijanca koji ih ugošćava u svome dvorištu, jasno je da sa njim umire i posljednji trag nezagađene Amerike, do koje još nisu doprijeli otrovi nastali krajem 20. i tokom 21. stoljeća.

Upravo ovim ubistvom, Stone je želio da upozori na smjer kojim je odlučno krenulo moderno društvo, priklonjeno ovom svojevrsnom šarenom, reality ludilu, u kojem okorjele ubice i kriminalci, simboliziraju beskonačnu slobodu, svemoćnost, nedodirljivost, tj. osjećaje o kojima svaki TV konzument sanja.

S televizijom, slika je degenerirana, u to nema sumnje. S internetom, reklamama … ljudi su previše postali cinični. To je ustajalo. U cijelom svijetu, ne samo u Americi. – Oliver Stone.

pulse