Problem političke moći je u nestalnosti i nemogućnosti da se ona trajno ili makar trajnije zadrži. Onaj tko je, nekom demokratskom smicalicom – tendenciozno skrojenim izbornim zakonima, kontrolom medija, zapošljavanjem birača i koječim drugim, dobio političku moć, on tu moć, ako želi opstati, mora dijeliti s drugima.
Premijer će, primjerice, vlastitu, privremenu, nestalnu moć podijeliti s ministrima. Kakvi su ministri, takav je i premijer jer se nešto, uvjetno rečeno, njegovo nalazi u njima. U svakom našem ministru nalazi se komadić Plenkovića, on je razasut u svakom ministru i svakoj ministrici.
Ne brani Plenković Banožića zato što smatra da je on vrijedan u sebi, nego zbog toga što se u Banožiću nalazi dio njegove moći. Banožić je, budući da je nešto primio, vrjedniji od Plenkovića koji je bez nečega – konkretno, dijela političke moći – ostao.
Jean Baudrillard je tematizirao inteligenciju zla. Potpuno mi je jasno da ovo mnogi neće razumjeti, no to uopće nije bitno, nitko od nas ne ovisi o spoznajnim mogućnostima drugih ljudskih bića, ljudi su, nažalost, takvi kakvi jesu, većina njih je otuđena u jeziku, kulturi, povijesti, društvu, religiji i politici. Političko zlo djeluje tako da automatizira naše djelovanje, da ono to zlo kroz nas progovara.
Zašto za HDZ uporno glasa 25 do 30 posto birača? Misli li itko da su ti birači vlastitim spoznajnim moćima pristali uz HDZ? Naravno da nisu. Oni glasaju za HDZ pukim automatizmom političkog zla. Kroz birače HDZ-a progovara političko zlo.
Ista stvar je i s ostalim biračima koji su unaprijed pristali uz neku političku opciju. Oni to ne čine zbog općeg ili javnog dobra, nego upravo suprotno – oni to čine kao zarobljenici nekog političkog zla koje oduzima opće dobro, prisvaja ga i klijentelizira.
Političko zlo teži da prijeđe put od želje ili ideje do stvarnosti, a za to mu, najprije, trebaju nesvjesni, spoznajno umanjeni birači, a potom i političari koji će, poput Plenkovića, političku moć davati Banožiću, Josipi Rimac ili Lovri Kuščeviću. Riječ je lancu političkog zla koje progovara kroz birače i političare.
Ako se različiti političari pozivaju na iste figure i isti politički početak, kao što to čine HDZ, Most, Suverenisti i Domovinski pokret, iluzorno je očekivati da po njima dolazi politička promjena. Istinabog, mogu, i to eventualno, doći drugi politički akteri, ali će politike ostati potpuno iste. Navedene opcije se ni po čemu ne razlikuju – riječ je o istom političkom zlu.
Tuđman, Domovinski rat, heroji, branitelji, mesijanstvo, nacionalizam, populizam, bog, kršćanstvo, obitelj, domovina, vjera, vojska i hrvatstvo glavni su, potpuno fetišizirani elementi ovih političkih opcija. Oni će, zato, uvijek proizvoditi istu stvarnost političkog zla.
Nemojmo nikada zaboraviti da oni koji se pozivaju na prošlost, neovisno je li to prošlost zadnjeg rata ili nekog od očeva domovine, nisu u stanju promišljati stvarnost, njima je stvarnost određena i zadana. Kroz njih će, sve dok postoje, progovarati isto zlo.
Koji je onda smisao političkog djelovanja? Ponajprije da izaberemo političare kroz koje ne progovara političko zlo, a da bismo to mogli ostvariti, prethodno trebamo progovoriti vlastitim jezikom, a to je jezik radikalne kritike stvarnosti u kojoj se nalazimo.
Naša spoznaja se pretače u jezik i komunicira javnosti, uvijek kao ponuda, nikada kao nužnost. Prigovor da svi znamo što ne valja potpuno je delegitimiran, jer znanje obvezuje. Oni koji znaju što ne valja u političkom i javnom životu, dužni su i djelovati, oni će, štoviše, pronaći prikladni model i medij ozbiljenja vlastite političke ideje.
Ja sam poprilično siguran da većina ne zna što ne valja, nego da na razini nekog političkog zla građani samo ponavljaju ono što je netko rekao. Da znamo što ne valja u ovoj državi, odnosno da znamo dijagnosticirati političko stanje, zar bismo tada uistinu dopustili da živimo u najkorumpiranijoj državi u ovom dijelu Europe?
Većina građana ne shvaća što ne valja, oni samo ponavljaju da nešto ne valja. Većina građana, dakle, ne zna kako stvari promijeniti, oni samo ponavljaju kako promjena nije moguća ili, što je potpuni poraz ljudske spoznaje, ponavljaju lažnu tvrdnju kako su svi jednaki, te je najbolje birati prve među jednakima, a to su upravo oni koji su dokazano najkorumpiraniji.
Unutar nekog političkog spektra, doduše, postoji istost, zato je sasvim svejedno hoće li građani izabrati HDZ ili će birati Domovinski pokret, Suvereniste ili Most, no ne mogu opcije koje pripadaju političkom spektru ljevice biti iste s HDZ-om i vanbračnom djecom HDZ-a. To je jednostavno nemoguće.
Oni koji žele promjenu, neće glasati za HDZ i desnicu. Po njihovom mišljenju, promjena ne dolazi, odnosno, po vanbračnoj HDZ-ovoj djeci dolazi samo promjena HDZ-a, ponajprije u promijenjenom broju članova HDZ-ove obitelji.
Možda nije potpuno jasno na što mislim pod time da građani ponavljaju nešto ili da kroz političare progovara jezik, a da oni sami ništa ne govore, stoga ću to pojasniti.
Političke opcije, stranke ili klubovi zastupnika, angažiraju profesionalce koji ih uvježbavaju što trebaju reći, a to je uvijek ono za što postoji dovoljna razložnost da građani upravo to žele čuti. Nikoga ne zanima pojedinačno mišljenje nekog člana stranke ili političke opcije, ako netko misli snagom vlastitog uma, vrlo brzo će se naći u političkoj osami.
Politika traži ljude koji neće govoriti vlastitim jezikom, nego one koji će govoriti jezikom PR stručnjaka. Zato postoje koordinacija, edukacija, team building, autorizacija itd. Cilj je da pojedinac zaboravi govoriti vlastitim jezikom i da kroz njega progovara jezik njegove stranke.
Neću navoditi imena, ali se zasigurno svatko od nas može sjetiti ponekog javnog intelektualca ili neke javne ličnosti koja je oduševljavala analizom društvenih i političkih događaja i procesa, dok je, ulaskom u svijet politike, potpuno razočarala. Riječ je o istoj osobi, ali ne i o istom jeziku. Ta osoba je prije političkog angažmana govorila vlastitim jezikom, dok je, naprotiv, aktiviranjem u svijetu politike neki suženi, krajnje reducirani i neiskreni jezik počeo progovarati kroz tu osobu.
Tu sudbinu dožive svi kojima se svidi politika – ostanu bez prava na govor(enje) kako bi neki jezik progovorio kroz njih. Tuga, jad i čemer.
Jesu li svi isti? Nisu. Isti su svi oni kroz koje progovara neki jezik. Ne tražite promjenu na desnici, nje tamo nema, tamo je nećete i ne možete naći.
