Željka Gavranović jedna je od najprepoznatljivijih figura slavonskobrodskog medijskog prostora posljednjih godina. Kao novinarka i glavna urednica portala PlusPortal, gradi medij koji istodobno ima snažan lokalni utjecaj i trajno je izložen optužbama za pristranost, financijsku ovisnost o vlasti ili selektivno izvještavanje. Upravo te optužbe čine je relevantnom sugovornicom, jer malo je urednika u malim sredinama koji toliko često i javno stoje iza vlastitih uredničkih odluka. Gavranovićka u ovom intervjuu pristaje govoriti upravo o tim sumnjama, pritiscima i ograničenjima, ali i o vlastitoj odgovornosti kao urednice. Razgovor otvara neugodne teme o moći, novcu i novinarstvu, bez pokušaja da se one uljepšaju ili relativiziraju. Željka Gavranović bez defenzive govori o granicama neovisnosti lokalnih medija, pritiscima politike i oglašivača, ali i o vlastitim načinima otpora. Intervju ne nudi jednostavne odgovore, nego rijedak uvid u to kako danas izgleda novinarstvo.

O sebi je rekla nekoliko rečenica. "Rođena sam u Slavonskom Brodu, 17. ožujka 1989., dakle, na svetog Patrika, ali umjesto otmjenijeg imena s katoličkog kalendara, dobila sam ime po svom ocu. Danas sam zbog toga sretna. Moje dvije sestre i ja odrasle smo u obitelji s oba roditelja oštećena sluha te smo naučile komunicirati i znakovnim jezikom. U sretnoj sam vezi s istim čovjekom već gotovo 17 godina, dakle, gotovo cijeli svoj ‘odrasli’ život pa nije teško zaključiti kako su mi ljubav i vjernost visoko na listi životnih prioriteta. Sve navedeno daleko je bitnije za moju osobnost i to tko sam danas od standardnih CV-podataka koje ste od mene zatražili. No, da navedem i neke od njih… Završila sam Osnovnu školu Antun Mihanović (za mene i danas najbolju u gradu jer mi je pružila sve - izvanredno obrazovanje i znanje koje je bilo podloga svemu što je uslijedilo te prijatelje s kojima se družim već tri desetljeća), a potom i prirodoslovno-matematički smjer Gimnazije Matija Mesić. Hrvatski jezik (uz to i pisanje) te filozofija, profesionalno gledano, moje su najveće ljubavi i iznimno sam sretna što sam to mogla studirati. Tako da sam po struci magistra edukacije kroatologije i filozofije. Ako izostavimo studentske i sezonske poslove, radila sam dosad kao lektorica, profesorica Hrvatskog jezika i književnosti te novinarka. Na PlusPortalu sam od 2017. godine, od čega posljednje tri kao glavna urednica. Dobitnica sam dvije HND-ove nagrade za najboljeg lokalnog novinara u Hrvatskoj."

Vaš portal, plusportal, ima veliku čitanost i utjecaj u Slavonskom Brodu, a vi ste prepoznati kao pismena, marljiva i organizirana urednica. No istodobno, dio javnosti smatra da se o nekim temama ne piše, ili tendenciozno piše, zbog financijske ovisnosti o gradu. Kako vi gledate na tu tvrdnju i koja je vaša osobna urednička pozicija? Kako reagirate na kritike čitatelja da portal favorizira gradsku vlast? Koliko, ako tvrdnje stoje, ograničena pozicija portala determinira i sadržaj i stavove?

Uloga medija i novinara ne leži u tomu da se svide svima niti je uloga primatelja produciranog sadržaja biti pasivni promatrač i bespogovorno gutati servirane informacije. Povratna informacija o svemu plasiranom danas je, uz društvene mreže i njihovu vladavinu odnosno mogućnost komentiranja, dio same srži jednog medija. Osobno, ne znam niti jedan kvalitetan i dobar medij za koji ne postoje slične kritike. Britanski pisani mediji otvoreno se tijekom izbornih kampanja opredjeljuju odnosno navijaju za jednu opciju i ta je praksa meni osobno iznimno poštena. Toga u Hrvatskoj nema, a opet se, kako ljudi vole reći, zna ‘tko je za koga’. No, nije to baš uvijek tako crno-bijelo. Politika je, neminovno, u svakoj pori društvenog života pa tako i u medijima. No, svaki novinar mora primarno biti vođen pravilima struke i dobro odvagnuti koliko sebe i u koji tekst smije staviti, a koliko toga mora prepustiti čitatelju na procjenu. Nekad sam i sama u tomu manje ili više uspješna. Ne bih se složila da je stav oko toga ’čija’ sam tako ujednačen. Mislim da uspijevam sve izbalansirati te da još uvijek šokiram i zbunjujem svojim tekstovima. Kad me u istom danu prozovu HDZ-ovom igračicom, Dusparinom, Jugonostalgičarkom,… onda znam da i dalje radim dobro svoj posao jer oni koji me procjenjuju ne mogu se dogovoriti gdje me svrstati. Domagoj Zovak, predsjednik Udruge Plus koja je izdavač PlusPortala i ja nastojimo ići nekim novim i drugačijim putem, zahvalni za čvrste temelje koji su nam ostavljeni, ne obazirući se na takve kategorizacije kojih će uvijek biti. Skidamo etikete i rušimo neke mitove marljivim i predanim radom, stavljajući profesionalizam i temeljna novinarska načela na prvo mjesto.

Kako vi osobno definirate ulogu medija u društvu, i mislite li da lokalni informativni portal treba biti “nepristran” ili “službeni glas” grada? Gdje je, po Vašem mišljenju, granica između uredničke procjene i autocenzure?

Uloga medija drastično se mijenja, a utjecaj istog značajno slabi u modernom svijetu. Svatko tko ima javni profil na društvenim mrežama svojevrstan je medij. Stoga si svatko i sam prisvaja ulogu koju želi imati u ovom svijetu. Moji su prioriteti da PlusPortal bude pismen, izvanredno informiran i točan/istinit, informativan, aktualan, zanimljiv, onaj kojeg će pratiti, a ne onaj koji prati druge.

Svaki je medij priča za sebe i ne postoji univerzalan odgovor. Oni koji sudjeluju u izgradnji medija biraju što će on biti, a publika ih za to posljedično nagrađuje ili kažnjava. Pojam nepristranog novinarstva meni je, iz filozofske pozicije, jako sklizak teren. Promatram to u kontekstu temeljne definicije pojmova kao što su ‘neovisnost’ i ‘sloboda’. A za to bi mi trebalo puno više redaka. Najkraće rečeno - meni je najbitnije raditi i pisati iz uvjerenja, a ne pod prisilom. I dok god budem imala tu privilegiju i željela je iskoristiti, to ću i raditi.

Postoje različite vrste novinarskih uradaka (kolumne, reportaže, priopćenja, promotivni članci, izvještaji,…) i ne može svaki od njih biti jednako subjektivan/objektivan. Zato je iznimno bitna medijska pismenost nacije kako bismo svi znali što želimo ili tražimo kao primatelji vijesti. Meni, kao izrazito informiranoj osobi, HRT-ov je sadržaj najbolji od svega trenutno ponuđenog, dok nekoga drugog može dovesti u zabludu. Isto je i sa svim drugim medijima.

Granica je iz uredničke pozicije daleko jasnija za tuđe tekstove jer svojim suradnicima nikad ne govorim što trebaju misliti ili pisati, a daleko je zamagljenija kad je riječ o mom autorskom tekstu. Odrastala sam uz roditelje koji su, zbog nedostatka jednog osjetila, propustili naučiti/usvojiti finu, uglađenu, pomalo prijetvornu i bontonski prihvatljivu komunikaciju i zato sam ponekad u svojim tekstovima preizravna i preoštra. Oni me nisu znali ili mogli naučiti tom filtriranju, biranju riječi i pakiranju u celofan. Kod njih je - kažeš ono što misliš. A novinarstvo ipak traži diplomaciju i odmjerenost. To se daleko više vidjelo u mojim novinarskim početcima. Danas, autocenzura se kod mene pojavljuje samo u izboru forme, a ne odluci o tomu koji ću sadržaj plasirati. Isto tako, naučila sam da ne trebam ja biti ta koja će izginuti u svakoj bitci te ih danas biram daleko mudrije no ranije.

Kako se nosite s pritiskom vlasti ili oglašivača? Postoji li linija koju nikad ne prelazite? Gdje, u Vašem uredničkom radu, završava osobna odgovornost, a gdje započinje odgovornost vlasnika medija? Kada biste morali birati, biste li radije pogriješili prema vlasti ili prema čitateljima?

Ne osjećam pritisak vlasti ni oglašivača jer je moja uloga glavne urednice i novinarke PlusPortala u cijelosti odijeljena od financijskog upravljanja medijem. Ja se ne bavim oglašavanjem i marketingom PlusPortala, ja sam ‘samo’ novinarka. Dakle, sa svim akterima na političkoj i društvenoj sceni komuniciram na jednak način, s iste pozicije, poštujući sva pravila struke koja sam putem usvojila jer ja, u konačnici, nisam školovani novinar, nego neprestano učim i rastem. Onaj tko se tako postavi, uglavnom neće imati većih problema. Onaj tko se igra moći, podilazi u izravnoj komunikaciji, prelazi profesionalne granice - gotovo sigurno hoće. Ne opterećuju me odnosi koji su postojali prije mog dolaska na PlusPortal, a čini mi se da Domagoj Zovak, naši suradnici i ja uspješno na čvrstim temeljima gradimo jednu novu i veću medijsku priču. Dosad sam češće pogriješila prema vlasti, čitateljima sam se u dosadašnjoj karijeri uglavnom iskreno davala preko svake mjere (često na vlastitu štetu), a nadam se da će ubuduće grešaka općenito biti što manje. Jako me ljute, ali su neizbježne za rast.

Koje su, po vašem mišljenju, najvažnije profesionalne vrijednosti u novinarstvu i koliko ih portal zaista poštuje? Je li uloga novinara prvenstveno očuvanje društvene stabilnosti ili propitivanje političke i društvene moći?

I u životu i u poslu smatram kako je govorenje istine najispravnije. Kako kaže moj dragi kolega Marin Kovačević - ne moramo se slagati oko neke teme, ali ni ja ni ti o njoj ne smijemo lagati. Svjesna i namjerna laž u novinarstvu je nedopustiva, a provjera činjenica nešto je na što se u kvalitetnom novinarstvu današnjice najviše stavlja naglasak. Sada sam spremna žrtvovati ‘klikove’ i čitanost za točnost i sve sam odlučnija u tomu da temeljito istraživanje i factchecking uvijek stavim ispred toga da smo prvi u objavi neke vijesti. Mada je biti prvi u informiranju jedna od osnovnih zadaća portala kao danas najbržeg medija - jer neke vijesti ’dižemo’ direktno s terena.

Drugo pitanje također ovisi o nizu faktora i teško je na njega općenito odgovoriti. Uloge novinara su različite i raznovrsne te jednako trebamo sve njih. Ne možete od svakog novinara očekivati da bude istraživački i mijenja svijet. Netko je naprosto dobar izvjestitelj, a netko je drugi izvrstan komentator zbilje i pokretač promjena. Ljudi za tipkovnicama jako puno očekuju od novinara, a sami bi teško stali u njihove cipele. Ne govorim to jer kukam, nego zbog toga što tražim samo malo širu sliku i doživljaj novinarstva u cjelini.

Je li vam ikada bilo teško objaviti priču koja bi mogla “zagorčati život” gradu ili donatorima i oglašivačima? Ako da, kako ste reagirali?

Nije. Ako sam sigurna u istinitost priče te sam ispunila sve ranije spomenute kriterije - ne vidim zašto bi mi to bilo teško. U takvim tekstovima emocije novinara su nebitne. Računaju se samo činjenice. Kao i uvijek, potrudim se donijeti izjave svih umiješanih aktera koji su voljni sa mnom razgovarati. Sve sam beskompromisnija po tom pitanju i sve više radim takve tekstove kao po matematičkoj formuli. Jer 2 plus 2 uvijek su 4. No, i u korištenju te formule treba biti oprezan jer postoji opasnost da izgubiš svoj stil, ono zbog čega ljudi kažu - ne moram ni gledati autora, znam da je tvoje.

Kako biste ocijenili svoju sposobnost vođenja uredničkog tima i upravljanja sadržajem? Što radite bolje od drugih? Kako biste opisali svoj urednički stil i ključne profesionalne kvalitete koje Vas definiraju?

Ništa ne radim bolje, samo radim drukčije. Jedna sam od rijetkih privilegiranih koji u životu rade ono što vole, a to sa sobom neminovno nosi jako veliko zadovoljstvo te, posljedično, veliku predanost poslu i upornost. Jednako me raduje čitanost svakog teksta PlusPortala - bio on moj autorski ili nekog mog suradnika. Smatram da zajedno kreiramo nešto važno i vrijedno, a da opet svatko od nas svojim osebujnim stilom donosi portalu nešto posebno. Trenutno sam i dalje neumorna kad je novinarstvo u pitanju. Moj uobičajeni dnevni (pa i cjelogodišnji) ritam većini je nezamisliv i neshvatljiv, ali pisanje je neodvojivo od mene i od njega vrlo rijetko uzimam odmor.

Tko su vam novinarski uzori? Dodajte uzore u književnosti, kulturi općenito. Kome se divite?

Divim se svakomu tko je radni vijek proveo u lokalnom novinarstvu - najtežoj od svih novinarskih disciplina. To su uglavnom moje starije kolege iz cijele Hrvatske od kojih uživam učiti te upijam svaki savjet. Dragu Hedla doživljavam svojim mentorom, a moja ljubav prema novinarstvu rodila se jako rano - dok sam kao mala gledala Globus u tatinim rukama i slušala njegove komentare kolumni Tanje Torbarine. Zbog komunikacijske barijere, mi smo roditeljima vrlo rano postali sugovornici i kod daleko ozbiljnijim temama no što je to bilo primjereno za našu dob. Seke su se uspješno othrvale tom ranom zovu politike, ali mene su Latinica, Nedjeljom u 2, TV kalendar i Dnevnik uvijek privlačili više od crtića. Najpitomije što sam gledala kao mala je Globalno sijelo. Tako da je utjecaja jako puno, ali ne smatram ih uzorima. Danas rado pogledam Razgovor s razlogom i Moranu Kasapović. Da mogu birati karakter, izabrala bih njezin. Sve je što ja nisam - odmjerena, smirena, sažeta,… Posljednjih godina puno čitam hrvatske spisateljice - Ivana Bodrožić, Ivana Šojat, Vedrana Rudan,… i sviđaju mi se te žene. Uživam čitati i neistomišljenike - od njih također učim. Tako da moja polica s knjigama često izgleda konfuzno i u slučaju potrebe za nekom dubljom dijagnozom - izazovno. U jednom sam tjednu paralelno čitala Nadaj se Pape Franje i Vedraninu Doživotnu robiju - i tad sam se morala i samoj sebi nasmijati - mada, što više suprotstavljamo naočigled nespojivo, shvaćamo kako su temeljne vrijednosti uvijek jednake.

(Zanimljivost - prvi intervju odradila sam u školskoj novinarskoj sekciji u četvrtom razredu kad je školu posjetio Goran Vlaović.) 

Koliko je pismenost i jezična kultura važna u vašem radu, i kako osiguravate da portal ne sadrži greške?

Meni su pismenost i jezična kultura iznimno važni i u svakodnevici, a kamoli na ‘javnom mjestu’ kao što je portal. Hrvatski jezik moja je velika ljubav (u konačnici - i struka) pa se ja u tomu daleko prirodnije snalazim nego većina mojih suradnika. Tako da se ponekad više osjećam kao lektorica, nego kao urednica. No, ni ja nisam sveznajuća glede toga. Riječ je o bogatom i kompleksnom jeziku pa i sama svaki dan spoznam nešto novo ili shvatim da termin koji sam dosad koristila nije adekvatan. Dakako, najviše me raduje kad drugi uoče i istaknu da se - kad je u pitanju razina pismenosti - uistinu vidi razlika u odnosu na druge. Posebno sam ponosna kad mi se javi cijenjena sveučilišna profesorica Branka Tafra s komentarom - ‘Znala sam da je naslov tvoj. Drugi na to ne bi pazili.’. No, još bi ponosnija bila da vidi uvjete rada u kojima nastaju današnji novinarski tekstovi i naslovi. Često je to na terenu, ponekad i nekoliko metara od tragičnih prizora ili u izazovnoj okolini (buka, mrak, gužva,…), tako da je moja poruka - ne budite tako oštri iz tople sobe i naslonjača te ponekad oprostite autorima zatipak ili pogrešnu formulaciju (je li vlak pokupio vozilo ili se vozilo sudarilo s vlakom - nije uvijek jednostavno razmišljati u stresnim situacijama). Za svaku opomenu čitatelja u tom smislu smo zahvalni i trudimo se čim prije ispraviti grešku.

Što smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom kao urednica?

Motiviranje predivnog tima uglavnom mladih i pametnih ljudi na rad te činjenica da po svim parametrima rastemo iz dana u dan.

Kako provjeravate informacije prije objave, imate li standardizirane procedure ili sve ovisi o intuiciji?

Kod već spomenutog factcheckinga nema intuicije, osjećaja ili nagađanja, samo činjenice. Kod tema koje mogu čekati i dozvoljavaju strpljivost, sve ide daleko ugodnije - uglavnom detaljnim i opsežnijim pisanim upitima. Kod hitnih i izvanrednih situacija, uglavnom gore telefoni, pišu se poruke i vuče za rukav bilo koga tko bi mogao dati potvrdu ili suvislu izjavu vezano za neki događaj. Uvijek postupamo jednako - nema objave bez službene potvrde, a to ‘priče iz birtije’ sigurno nisu. Nažalost, postoje mediji kojima je za objavu dovoljna fotografija i dojava čitatelja. Da, kratkoročno to donosi jako veliku čitanost i klikove, no dugoročno - gubite povjerenje čitatelja i etiketiraju vas kao irelevantne.

Kako se nosite s kritikama čitatelja, posebno onima koji vas optužuju za pristranost?

Drugi kažu - izvrsno, a i ja se teško poistovjećujem s nekim tko zbog kritika ima neprospavane noći ili mu to utječe na zdravlje. Privilegija je imati platformu poput najčitanijeg portala za obraćanje javnosti pa smatram da i čitatelji imaju pravo povratno se obratiti meni - bila to kritika ili pohvala. Nešto teže ću podnijeti ako netko neopravdano napada moje suradnike i lažno ih optužuje pa sam tu nekoliko puta oštro reagirala, a nedavno smo i dobili sudski spor kojim smo dokazali da su optužbe bile lažne. Najveći kritičar samoj sam sebi i zacrvenjet ću se najjače kad sama osvijestim da sam se izblamirala ili pogriješila. Kad sam u napisano 100 posto sigurna, nema te kritike koja me može pokolebati. S druge strane, postoje i kritičari/komentatori čija fiksacija na mene kao autoricu preraste u nešto što bi objektivno moglo biti okarakterizirano kao višegodišnje uznemiravanje. Odlučila sam poslušati savjet predsjednika HND-a Hrvoja Zovka pa takve prijavljivati jer sam shvatila da svojim ignoriranjem, mirnim prihvaćanjem i ‘trpljenjem’ takvih osoba činim štetu i drugim novinarima koji prolaze isto… jer ja na neki način šutnjom i ignoriranjem normaliziram takvo ponašanje. Tako da vjerujem da će mi 2026. godina biti prilično drukčija glede toga. Spremna sam za neke nove borbe.

Kako ocjenjujete političku situaciju u Slavonskom Brodu i Brodsko-posavskoj županiji? Je li politička scena stabilna ili polarizirana? Kako komentirate politiku u Brodu? Tko vlada, tko stvarno odlučuje? Je li lokalna politika u Brodu transparentna ili je “siva zona” puna dogovora?

Politička situacija u BPŽ u posljednje je vrijeme prilično dosadna. Mada se mi novinari uvijek trudimo izdvojiti nešto zanimljivo, drukčije, posebno, stvari su manje-više nepromijenjene već jako dugo. Žešće analiziramo tek povremene afere pojedinaca, ali nedovoljno i rijetko te sive zone koje spominjete. Brodsko-posavska županija je, kako to mediji tradicionalno vole ocijeniti, utvrda HDZ-a i sigurna sam da će to tako i ostati. Bilo bi zanimljivo kad bi se druge stranke bar malo potrudile biti originalne i kad bi malo uzdrmale tu političku scenu. Nažalost, obično je riječ o potpuno trivijalnim i promašenim prigovorima koji vladajućima ne mogu jače naštetiti. Kad je u pitanju Slavonski Brod, također mi je teško zamisliti da će bilo tko osim Mirka Duspare u budućnosti moći parirati nekom HDZ-ovom kandidatu. Kod nas se i politički potpuno anonimna lica u areni pojavljuju tek nekoliko mjeseci pred lokalne izbore umjesto da priču grade godinama, tako da prolazi samo najstabilnija i najjača stranka.

Koji političari najviše utječu na gradske medije? I kako? Kako ocjenjujete razinu političke konkurencije među lokalnim strankama?

Oni koji su (na ovaj ili onaj način) u vlasničkoj strukturi medija - nema izravnijeg i jačeg utjecaja od toga. HDZ nema konkurenciju na lokalnoj razini u BPŽ niti na ovom području postoji stranka koja im može parirati. Ne zato što su oni tako fantastični, nego zato što su drugi toliko loši.

Kakav je odnos lokalnih političara prema medijima i javnoj kritici? Kako vidite ulogu lokalnih medija u praćenju rada političkih stranaka i pojedinih političara?

Odnos je sve lošiji. Medijske slobode sve se više guše, a političari (posebno mladi ili novi na sceni) sve su osjetljiviji na kritiku i ne znaju cijeniti različitost mišljenja. Razlika je drastična u odnosu na razdoblje otprije nekoliko godina kad su udari na njih bili daleko žešći, ali su se oni s njima daleko bolje nosili, znajući da ih na neki način grade i pripremaju za stepenicu više u političkoj karijeri. Sustavno praćenje rada konkretnih pojedinaca - od njihova samog političkog početka - od ključne je važnosti za kredibilitet medija koji kasnije analizira, hvali ili kudi tog političara. Onda imate kontinuitet i temelj. To je zdravo, dobro i pozitivno. Politika je javni posao i ne može netko biti uvrijeđen i naduriti se (a još manje bi trebao podizati SLAPP tužbe) kad se neki medij usudi primijetiti kako mu je pozicija uhljebnička ili kako je izigrao demokratski proces tako što je u predizbornoj kampanji obećavao jedno, a potom podržao nešto drugo. No, mi idemo ka tome da - kako je to u jednoj tužbi protiv PlusPortala sramotno formulirano - mediji služe samo tome da zadovoljavaju osnovnu informacijsku potrebu čitatelja. To je žalosno, ali to je praksa koja dolazi ’s vrha’.

Koje su najveće političke teme koje se u Brodu izbjegavaju, i zašto?

Mislim da je riječ o velikim političkim aferama, teškoj korupciji i nepotizmu… naprosto zbog toga što je to za lokalne medije i lokalne novinare - primarno financijski - prevelik zalogaj. Naime, malo se toga danas u tim aferama odvija u potpunosti mimo zakona, a oni koji to čine, naučili su izigrati sve moguće propise, a da ostanu ‘u okviru’…. dakle, zakonito je, ali je duboko nemoralno. Ipak, kad dođete na Sud, sudce te finese ne zanimaju. Njih zanimaju činjenice te zašto ste vi po portalu neopravdano ‘razvlačili’ nešto što je napravljeno ‘po zakonu’. To su neke unaprijed izgubljene bitke te i sami moramo odvagnuti koje od njih se isplati voditi, a koje smo unaprijed izgubili. Uzmite za primjer Dragu Hedla. Čovjek desetljećima miče ministre, uhljebe, prevarante i lopove s pozicija - na koje netko opet postavi iste takve likove, samo nove. Zato se u takvim situacijama danas, nažalost, mora igrati na sigurno i objaviti samo ono što je moguće dokazati.

Postoji li “nepisano pravilo” koje govori koje stranke ili političari smiju dobiti prostor na portalu, a koje ne?

Na PlusPortalu - ne. I mislim da je to i vidljivo po našem sadržaju. Nitko nije isključen, izbačen, a moji suradnici nikad nisu od mene kao glavne urednice dobili upute da netko treba ili ne treba biti predmet njihovih tekstova. Mislim da su zbog našeg primjera i drugi lokalni mediji prestali, primjerice, iz svojih izvještaja ‘izrezivati’ osobe koje ne žele vidjeti u eteru. To je besmisleno i proizvodi više štete nego koristi. 

Kako biste opisali odnos gradskih vlasti prema medijima? Podrška, kontrola ili nešto treće? A kakav je stav oporbe?

Smatram da slavonskobrodska gradska Uprava treba biti otvorenija prema medijima te im osigurati mogućnost brže i jednostavnije komunikacije s - primjerice - pročelnicima koji su ipak stručni u svom području te najbolje mogu pojasniti neku problematiku koja zanima novinare. Općenito su uprave - općinske, gradske i županijske - jako okrenute stvaranju čitavih (uglavnom beskorisnih) ureda PR stručnjaka, takozvanih ‘službenika za odnose s javnošću’, a ne znam koliko je dobro pa čak ni potrebno stvarati toliki jaz između vlasti i novinara. Ne mogu općenito odgovoriti kakav je stav vlasti ili oporbe prema medijima. Sve je to vrlo individualno. Imate političare i na vlasti i u oporbi koji izvanredno komuniciraju s medijima i svjesni su da u tom odnosu nema ničeg osobnog, dok imate i one koji znaju biti prilično neugodni ako ih samo spomenete - kao da nisu svjesni javne funkcije koju obavljaju.

Što smatrate najvećim problemom političke kulture u Brodu i Županiji? Ako biste morali imenovati jednu stvar koja najviše šteti političkoj kulturi, što bi to bilo?

Stranačku tvrdoglavost i sebičnost zbog koje imamo dojam kako je neprestano riječ o prepucavanju i ‘vraćanju’ udaraca jednih drugima, bez imalo brige za svoj grad i županiju. Kao da oni i njihova djeca tu ne žive pa to na njih neće utjecati. Kad vidim kako, po dogovoru, vladajući ne žele dignuti ruku za neki izvrstan prijedlog, projekt, amandman, samo zato što dolazi sa suprotne strane… još uvijek mi je to nevjerojatno. Gledamo to podjednako i u Gradskom vijeću i Županijskoj skupštini. Kao da sumanuto zabijaju golove jedni drugima, bez obraćanja pozornosti na ono zbog čega su stvarno tu - dobrobiti ljudi koji su ih izabrali.

Kako gledate na ulogu konkurentskih medija u lokalnom medijskom prostoru? Što uopće mislite o lokalnim mediji?

Konkurencija je nužna i potrebna. Lokalni mediji područje su najteže novinarske discipline. Osim što lokalni novinari rade najviše, najmanje su plaćeni, uvjeti rada su jako teški jer su izravno izloženi brojnim opasnostima, zbog posla pate čitave njihove obitelji, nemaju apsolutno nikakvu zaštitu,… no, ono što je najgore jest da ih najmanje cijene. A činjenica je da je većina jakih nacionalnih priča niknula na lokalnoj razini. Lokalni novinari u tom su smislu često pokradeni i ne postoji ništa što mogu učiniti glede toga. Stoga me jako razveselila odluka HND-a da godišnjim nagradama isprave tu nepravdu. To čine posljednje tri ili četiri godine.

Smatrate li da konkurencija podiže profesionalne standarde ili stvara pritisak koji narušava kvalitetu sadržaja?

Kvalitetna i dobra konkurencija radi ovo prvo i bez nje nema napretka, ona je ono što gura naprijed i daje veliku motivaciju za daljnji rast i razvoj. Medijski prostor traži raznovrsnost i različitost, a ne jednoličnost i uspavanost. Kod portala je stvar specifična jer - kolikogod brzo ‘rasli’, toliko brzo možete i ’pasti’. Jako je bitan kontinuitet, a čitatelji oštro kažnjavaju laž, prijevare,… i vrlo brzo vas smještaju u kategoriju loših medija kojima ne treba vjerovati, onima koje se smatra žutilom ili slično. Tako da narušavanje kvalitete sadržaja možda kratkoročno može stvoriti pritisak, ali dugoročno - pravi štetu samo onomu tko na takav način pokušava ‘do zvijezda’. Primijetila sam da je u posljednje vrijeme puno neuspjelih pokušaja za popunjavanje praznina na lokalnoj medijskoj sceni. Krvav je to posao - posebno vođenje portala koji ‘ne spava’ 24/7. U ovih osam godina svjedočila sam tomu da su mnogi željeli i status i utjecaj SBplus-a / PlusPortala, ali gotovo nitko nije bio spreman raditi za to. 

Pratite li rad drugih lokalnih portala i na koji način to utječe na Vaše uredničke odluke?

Zbog uredničkog posla, ali i činjenice da sam, nažalost, i dalje vodeći novinar PlusPortala, ne stignem pratiti koliko bih trebala. No, i kad uhvatim vremena, primijetim da ne propuštam puno. Smatram da je portalska scena u Slavonskom Brodu prilično osiromašena. Ne brojem portala, nego sadržajem koji nude. I dalje je više od polovice istog gotovo čisti copy-paste bez (ili s vrlo malo) autorskih uradaka. Na moje uredničke odluke to utječe tako da se trudim nastaviti držati smjer kojim se krećemo, da se odupiremo masovnom korištenju umjetne inteligencije u kreiranju sadržaja pa čak i naslova te da mi budemo oni koji će drugima ostati primjer kako treba raditi. 

Postoje li teme koje su konkurentski mediji otvorili, a koje su potom utjecale na Vaš urednički pristup?

Postoje konkretni slučajevi koji su drugdje obrađeni na način koji sam smatrala lošim ili nepotpunim te sam smatrala važnim da ih ja obradim kako bi slika u javnosti bila potpuna. Ako je netko to odradio savršeno, ne vidim potrebu da se ja uplićem, preuzimam temu ili slično… A utjecaj tih drugih medija je uglavnom kako sam ranije opisala - u pogledu toga da, kad vidim kako oni rade, budem odlučnija to raditi na svoj način i ne slijediti nikog drugog.

Gdje vidite granicu između zdrave konkurencije i neprofesionalnog nadmetanja u lokalnim medijima?

Ta se granica poklapa s trenutkom u kojemu novinar/urednik medij koristi za privatne obračune. To je, po mom mišljenju, izrazito nemoralno i pogrešno te se ne obračunavam na takav način sa svojim neistomišljenicima ili onima s kojima privatno imam određene sukobe. Nažalost, postoje oni koji misle drukčije, ali mi smo premalena sredina i takve stvari vrlo brzo isplivaju te je točkice moguće vrlo brzo povezati svakomu tko si iole da truda. 

Kada se jednog dana podvuče crta ispod vašeg uredničkog rada, po čemu biste voljeli da vas pamte? Po stabilnosti portala ili po hrabrosti da ste rekli ono što nije bilo ugodno? Što je danas teže, zadržati profesionalni integritet ili osigurati opstanak medija u lokalnom političkom okruženju kakvo jest?

Još mi je rano govoriti želim li da me uopće pamte u tom širem smislu. Možda ću se i ja u konačnici odlučiti za potpunu anonimnost i neko drugo zanimanje (moje kolege na to odmahuju rukom, uglavnom uz komentar da sam novinarstvom trajno zaražena). No, da odgovorim hipotetski… Nedostatak malih medija leži u tomu što uglavnom jedno lice postane sinonim za određeni medij odnosno čitav se medij poistovjećuje s jednom osobom, pogotovo ako je ona snažna ličnost koliko je to, primjerice, bio Jerko Zovak. Nadam se da raznovrsnošću ponude i sadržaja na portalu te izborom najboljih suradnika uspješno izbjegavam tu zamku. (Po reakcijama čitatelja vidim da je PlusPortal danas jednako prepoznatljiv i po kolumnistima kao što je Husret Hasanović, analitičaru Ivanu Majstoriću, dopisnici iz Nove Gradiške Ivani Barišić, Domagoju Zovku kojemu je strast smišljati prometna i druga rješenja za gradsko područje, našoj Požežanki Petri Supan i tako dalje.) Što se tiče drugog dijela pitanja - osobno sam uvijek bila više za individualne sportove no što sam timski igrač (nisam materijal za poslušnika i člana stranke, volim biti sama odgovorna za (ne)uspjeh) pa bi mi svakako više značilo da me pamte po hrabrosti. Formule za opstanak medija ne moramo izmišljati nego kopirati, tako da to nije toliko teško ako imate sve uvjete, ali je zadržati profesionalni integritet itekako jako izazovno. Teško se gradi, a jednom rečenicom može biti srušen.