U listopadu se imaju održati redovni, opći izbori u nama susjednoj zemlji, u kojoj prema procjenama trećina građana posjeduje putovnicu Europske unije. Međutim nakon propasti neumskih pregovora oko izborne reforme, koje su moderirali predstavnici Europske komisije i Sjedinjenih Država, fokus hrvatske, europske i svjetske javnosti pomaknuo se s ove složene države i duboko podijeljenog društva, a rješenje za ozbiljnu političku krizu gotovo se ne nazire. Bosna i Hercegovina ipak je bila tema sastanka Vijeća Europske unije u vanjskopolitičkom formatu, na kojem su inoministri država članica zaključili da postoji opasnost od urušavanja države koja je rekonstituirana Dejtonskim sporazumom, no nisu iznijeli konkretan plan djelovanja izuzev predanosti postizanju dogovora oko izborne reforme prije ovogodišnjih izbora, kao i suzbijanju separatističkih tendencija.
Dočekani na nož
Premda su u Mostaru dočekali zaključke kao ne odveć zanimljive ni inovativne, politička elita u Sarajevu doživjela ih je kao (još jednu) tešku provokaciju. U Banjoj Luci su ih dakako pozdravili, dokle god ikakva ideja reforme ne bude zadirala u status quo Republike Srpske kao entiteta čije vodstvo posljednjih mjeseci inzistira na 'prapočelima' Daytona, odnosno konfederalnom, a ne federalnom uređenju, te se trudi što više izgrađivati entitetsku državnost, a potkopavati državnu suverenost BiH.
Predstavnici SDA-e odbacili su konstatacije o nemogućnosti provedbe izbora u listopadu, kao i tvrdnje o pravnoj nevaljanosti izbora izbornog povjerenstva, dok su ideju nove 'teritorijalne reorganizacije' shvatili kao zazivanje 'trećeg entiteta' ili pak obnovu Herceg-Bosne, što predstavlja crvenu krpu za stranke sa sjedištem u Sarajevu. SDP BiH i Naša stranka, stranke lijevog centra koje se u bosanskohercegovačkom kontekstu redovito brendiraju kao građanske, odnosno neetnički određene, također su spominjanje mogućnosti teritorijalnog preustroja protumačile kao uvođenje 'trećeg entiteta' na mala vrata. Iz stranke Narod i pravda, nastale iz sekularnog krila SDA-e, optužili su HNS da je krenuo Dodikovim putem, tj. da predlaže ideje koje svjesno ne vode do dogovora.
Razmišljanje izvan kutije
Ovogodišnje opće izbore u Bosni i Hercegovini trebalo bi raspisati u svibnju, sada se nalazimo na kraju veljače, a dogovora oko reforme nigdje. Dodik blokira rad državnih institucija zbog izmjena kaznenog zakona koje kriminaliziraju slavljenje osuđenih ratnih zločinaca i negiranje genocida. Vlada Federacije BiH već je nekoliko godina u tehničkom mandatu upravo zato što nije postignut dogovor oko izborne reforme koja bi zadovoljila već ranije spomenuta načela i presude. Pregovori u Neumu su propali, Europska unija je zabrinuta, no i njoj i Sjedinjenim Državama pažnja je usmjerena na istočnu Ukrajinu.
Dejtonski sporazum osmišljen je kao privremen i okvirni sporazum koji je završio rat i ponovno konstituirao bosanskohercegovačku državu. Uz sve njegove nelogičnosti, probleme i nedorečenosti, on je svakako uspio u prvome, a barem na vanjskom planu i u drugome cilju.
Treba se zapitati, što je u ovome trenutku važnije i presudnije za BiH? Poštivati preporuke Venecijanske komisije da se izborna pravila ne mijenjaju u izbornoj godini ili dopustiti situaciju u kojoj postoji mogućnost djelomičnog bojkota izbora i upitna je mogućnost sastavljanja buduće izvršne vlasti na entitetskoj i državnoj razini?
Kako bi se postigao dogovor, važno je početi razmišljati izvan kutije, a ne poput papige ponavljati izlizane fraze. Pored toga, važno je do kraja osvijestiti sve implikacije mogućih puteva izborne reforme. Ako se želi omogućiti svim građanima da se natječu za sve funkcije u državi, onda je neodrživo to da se jedan član Predsjedništva bira u jednom entitetu, a druga dva u drugom entitetu, umjesto da na cijelom teritoriju svi građani mogu glasati za svojeg člana. Nadalje, ako se omogući to i da pripadnici famoznih ostalih (3,7 posto ukupnog stanovništva, od kojih dio otpada na one koji se ne žele etnički opredijeliti, a dio na pripadnike nacionalnih manjina, poput Roma i Židova) budu birani u Predsjedništvo, ono mora biti ili povećano na format koji je imalo 1990. godine (2+2+2+1) kako bi se zadržao neparan broj ili pak Predsjedništvo treba transformirati u ceremonijalnog, jednog predsjednika koji će biti biran tajnim glasanjem na zajedničkoj sjednici obaju domova državnog parlamenta. Inačicu potonjeg rješenja može se pronaći u programu jedne od političkih opcija bez načelnog etničkog predznaka, poput Naše stranke. Pored toga, Dom naroda je zamišljen, kako mu i ime kaže, kao gornji dom koji služi etničkom, a ne teritorijalnom predstavništvu, tako da svako rješenje, osim onoga koje bi ukinulo taj dom, mora uzeti taj princip u obzir, na ovaj ili onaj način.
Naposljetku, priču o famoznom teritorijalnom preustroju, koji je u prijevodu iz Mostara u Sarajevo postao 'treći entitet', može se i drugačije uokviriti. Naime mnogi kritičari sadašnje ustavne arhitekture zemlje upozoravaju da postojanje niza kantonalnih vlada previše komplicira političke procese i ima disfunkcionalan učinak. Ako ponovno zavirimo u program Naše stranke, koja, kao što je spomenuto, navija za rješenja što idu nasuprot etničkom federalizmu, vidjet ćemo da se i u njemu spominje institucionalni i teritorijalni preustroj koji bi trebao slijediti ekonomsko-prostornu logiku, ali i uvažavati etnički princip. Drugim riječima, kada bi se počelo doista gledati izvan kutije i kada bi se programi i ideje doista stavili na stol, uvidjelo bi se da 'hrvatski zahtjevi' za izbornim promjenama nisu uopće toliko nekompatibilni s reformskim idejama 'građanskih stranaka'. No ako izostane stvarna politička volja da se izađe iz partikularnih tumačenja tuđih interesa i promijeni vlastiti tunelski pogled, Bosnu i Hercegovinu čeka još jedno neizvjesno razdoblje međusobnih prepucavanja, optužbi i blokada stranačkih elita.
