Odvojenost radne snage od sredstava za proizvodnju povijesna je činjenica, koja se u nas jednom već – putem samoupravnih odnosa unutar organizacija s društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju – pokušala nadići. Kontrarevolucija 1990-ih kupila nam je zadnju kartu za sudjelovanje u globalnom retrogradnom procesu želje vladajućih za povratkom tog razdvajanja. I to ne samo pravljenjem nacija-država (koje to u klasičnom smislu više nisu), već i s time najuže povezanim poticanjem procesa denacionalizacije i privatizacije. A to ne samo u industriji, već u sve širim sferama društvenog života, nekada podruštvljavanjem izmaknutim iz ralja tržišta. No kao što za nastajanje nacija – sa svim klasnim i slojnim različitostima unutar njih – nije dovoljna slijepa žudnja novih vlastodržaca, tako i za nastajanje modernog kognitivnog kapitalizma nije dovoljno sve predati u privatne ruke 200 obitelji. Jer željena odvojenost 99 posto ljudi od njihovih uvjeta za egzistenciju, koji su u rukama njih jedan posto, bila bi od enormnog značenja da smo mi još uvijek fordističko industrijsko društvo. No pošto industrija globalno seli u stalno nove zone svoje “uspješnosti”, ona više ne predstavlja model za sve druge proizvodnje u društvu.
Složimo li se (uz svijest da je to donekle jednostrano pojednostavljenje svega onoga što se stvarno događa) da su hegemoniju i ovdje preuzele kognitivne djelatnosti, definirajmo ih kao one za koje je odlučujuća primjena informacijskih i komunikacijskih tehnologija. U tim djelatnostima uglavnom više ne postoji odvojenost radne snage od sredstava za proizvodnju, pošto su najvažnija proizvodna sredstva postale intelektualne sposobnosti i vještine. Masovno školstvo socijalne države (ne slučajno sada toliko izloženo udarima vlasti) bilo je na putu da i uz pomoć društvenog samoupravljanja ukine odvojenost intelektualnih moći od (budućih) neposrednih proizvođača, u povijesnim okolnostima kada su intelektualne sposobnosti postale najvažnije proizvodno sredstvo. Takvoj kognitivnoj radnoj snazi – u popularnoj kulturi prepoznatoj kao “samoupravljač (koji) nije otirač” – nije trebalo ići na tržište da bi došla do proizvodnih sredstava i uključila se u proizvodni proces. Sve potrebno za proizvodnju ona je već posjedovala.
Uz opasnost da nas optuže za frivolnost, zaključujemo u hodu: u trenutku kada su samoupravni odnosi – između ostalog i zbog uvođenja novih tehnologija – zaprijetili kapitalizmu njegovom suvišnošću, ovaj je uzvratio udarac. I ukinuo samoupravljanje! U svim republičkim sredinama na jednak način, gotovo bez otpora, u buci i bijesu preusmjerenima na međunacionalne odnose. Tako je uspjelo – pomoću promjene društvenih uvjeta proizvodnje – novo masovno kognitivno radništvo potjerati iz vlastitih poduzeća, koja su mu vlasnički oduzeta, natrag na tržište, da tamo prodaje svoju radnu snage i podčinjava se novoj eksploataciji. A sve možda i u istom poduzeću kao i prije te pr(ij)etvorbe!
Novo odvajanje i novu nužnost kapitalističkih odnosa sada osiguravaju razne pravne regulacije koje onemogućuju radnike i radnice, pa i onda kada imaju vlastita sredstva za proizvodnju, da sami, bez posredovanja kapitala, pokrenu proizvodni proces. Ako je to igdje odlično vidljivo onda je to u našoj sferi – onoj medija – gdje se vodi ogorčena borba oko ovladavanja društvenim uvjetima medijske proizvodnje (kako stanje vide u Ministarstvu kulture čitate u nastavcima u ovim novinama). Takav kapitalizam kakav se sada naširoko mora uvoditi očito je ovisan o izvanekonomskom nasilju, pravnom reguliranju i državnim sankcijama. A on u glavnoj vrsti proizvodnje, u kognitivnim radnim procesima, sam sebe otpravlja. Otuda rastuća uloga sistemskog nasilja! Vjerovalo se kako je kapitalizam sistem koji omogućuje proizvodnju viška vrijednosti iskorištavanjem radne snage bez izvanekonomskog nasilja (tu je pomagala i liberalna ideologija slobode izbora). A sada vidimo kako radnike na tržište radne snage ne tjera više odvojenost od uvjeta za proizvodnju, nego sila pravnih propisa, pomoću koje ih se nasilno odvaja od, potencijalno već emancipatorskih, društvenih uvjeta proizvodnje.
Onda slovenski sociolog Rastko Močnik može zaključiti kako za postojanje kapitalizma nema više (opravdanih) razloga! Uz malu napomenu da za svaki sistem iskorištavanja ljudi u povijesti, a kapitalizam je ovaj naš – nikada i nije bilo “razloga”. Jedini “razlog” su odnosi klasne borbe, u kojima kapitalisti trenutno pobjeđuju, uz sve aparate legitimne sile na svojoj strani. A nama preostaje svaki put iznova analizirati i dokazivati neutemeljenost njihova poretka eksploatacije.
Poznato je kako je i Marx u jednom trenutku mislio da će se kapitalizam, pod teretom vlastitih proturječnosti, sam ukinuti. Kod njega je to bilo mišljeno iz analize odnosa fiksnog i varijabilnog kapitala. Ako sve manje radnika nadzire sve više strojeva, kapital koji kapitalist namjenjuje živom radu sve je manji. A novu vrijednost proizvodi samo živi rad, pa je on i jedini izvor viška vrijednosti, dakle i akumulacije kapitala. Spontanim razvojem kapitalističke proizvodnje sve više presušuje izvor, koji jedini omogućuje njezin nastavak: živi rad.
S druge strane, u strojevima (pa i kompjuterima kao strojevima), tim proizvodima znanosti, objektivira se takoreći cijela povijest čovječanstva, sva ona društvenost ljudskoga rada. U toj situaciji odnosi u proizvodnji i društvu, društvena raščlanjenost, Gliederung, postaju važan izvor proizvodnosti rada. Uređenost društvenih odnosa neposredno pospješuje produktivnost rada. Proizvodni odnosi i društveni odnosi uopće postaju tako proizvodnim snagama. U takvom društvu koje u cjelini sudjeluje u proizvodnom procesu postaje sve važnija proizvodna snaga njegova opća intelektualna osposobljenost, ono što Marx naziva general intellect. Te dvije glavne proizvodne snage u postindustrijskom društvu – društvena raščlanjenost i društvena intelektualna osposobljenost – već su dakle podruštvljene proizvodne snage! Ono što je za Marxa još bio “tehnološki sastav” radnoga procesa, za nas je postala u sredstvima za proizvodnju utjelovljena društvenost proizvodnog procesa.
Kapitalski odnos između živog rada i kapitala, kao opredmećenog minulog rada, napadnut je danas s dvije strane: 1) sa strane živog rada, kojega je sve manje i koji zato proizvodi sve manje nove vrijednosti (viška vrijednosti) i 2) sa strane kapitala, koji je sve manje samooplođujuća vrijednost u privatnim rukama, a sve više sama utjelovljena društvenost društvenog načina proizvodnje.
Održavanje već podruštvljene proizvodnje u raljama privatnog prisvajanja proizvoda zahtijeva zato sve više nasilja nad društvom, koje treba stalno iznova razarati ne bi li se raspalo na pojedince odrezane od svoje društvenosti i od društvenih uvjeta svoga preživljavanja. Tako “naša” država sada čini sve da do uvjeta svoga preživljavanja možemo stići samo preko tržišta radne snage, na kojem smo međusobno u konkurenciji, e da bismo mogli biti iskorištavani u trci prema dnu. To je glavni učinak privatizacije društvenih sredstava – nasilno uvođenje tržišnih odnosa kao jedinog oblika društvenih odnosa! U trenutku kada znanje, u od kapitala preuzetim obrazovnim institucijama, atrofira do pitanja postoji li još radnička klasa?, uz nešto izmještene teorije lako uviđamo kako nam se upravo događa opća proletarizacija društva! Nas 99 posto tjera se da i dalje služimo za njih jedan posto. Kao da je to na dugi rok moguće!
Izvor: novosti
