Što sam se više trudio objasniti da nije u pravu, njegov je bijes rastao.
'Prljave korumpirane gnjide. Svi su isti i nemoj mi više prodavati ta svoja pomirljiva sranja!' nastavljao je kao reakciju na uhićenja direktora Janafa Dragana Kovačevića i cijelog niza poduzetnika i političara moj prijatelj, srednjoškolski nastavnik koji radi u nekoliko škola jer nema punu satnicu.
'Vrijeme je da se javno kaže', sada već vičući: '…poduzetnici su u ovoj zemlji svi redom sitni lopovi…', i još k tome dodajući: '…paraziti koji žive na državnoj sisi'. Neistinito je to i primitivno gledanje na ljude, njihov trud i rad te društvo u cjelini.
'Glupo ti je to i nezrelo', tiho sam rekao i otišao.
Od svih sukoba za razvoj je hrvatskog društva najopasniji onaj između privatnog i javnog sektora. Opasan, bezuman i potpuno promašen. Perjanice iz oba tabora u javnom su prostoru i na društvenim mrežama izrazito brzi u osuđujućim reakcijama. Nema tu potrebe ni pokušaja za razumijevanjem složenosti društva. Vremena su crno-bijela, a komunicira se gotovo isključivo s istomišljenicima u terminima potpunih stereotipa. Tako će nekima u poduzetničkim krugovima svi oni koji primaju plaću iz državnog proračuna biti 'uhljebi'.
'Paraziti koji žive na državnoj sisi'
Odvratan i dehumanizirajući izraz što označava ljude koji ništa ne rade i troše novac. Priča je tu pučkoškolska, a ide otprilike ovako: mi zarađujemo, država nam ih porezima otme i daje ovim neradnicima. U svom sljepilu previdjet će i preskočiti rad desetaka tisuća odgojno-obrazovnih radnika, liječnika i zdravstvenih djelatnika, policajaca, znanstvenika, socijalnih radnika, pa i onih koji vrijedno rade u administracijama na različitim razinama. Činjenica je da u svakoj od ovih djelatnosti postoje i oni koji muljaju, lažu, izvlače se od posla i zadataka, baš kao i oni koji su do posla došli preko rodbinske ili političke veze. Fakat jest i da su porezna i paraporezna opterećenja u Hrvatskoj izrazito visoka, a načini na koje ih vlasti koriste krajnje dubiozni. Sve to ipak nije opravdanje da se ljude naziva 'parazitima koji žive na državnoj sisi'. Nisu to paraziti, već hrabri ljudi koji pomiču ovo društvo naprijed.
Dragan Kovačević 2014. bio je jedan od dobitnika nagrade Menadžer godine, koju dodjeljuje CROMA – Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika, i nije prvi od laureata koji je dočekao pritvor ili zatvor. Hrvatsku je povijest u prethodnih 30 godina obilježio cijeli niz 'poduzetnika' koji su ovu zemlju pokrali i unazadili, umjesto da je izgrađuju i inoviraju. Dio je njih, kao Kovačević, bio politički kadroviran u javna poduzeća, a dio je i onih koji su se naslonili na tu državu.
Ipak, nepošteno i glupo bilo bi nazvati 'sitnim korumpiranim lopovima' sve one koji u ovakvom okružju prepoznaju priliku, sposobni su angažirati vlastite i potencijale drugih te su spremni preuzeti rizik u poslovanju. Nisu to lopovi, već hrabri ljudi koji pomiču ovo društvo naprijed.
U danu ovih uhićenja stigle su i vijesti da za gotovo milijardu kuna zagrebačka tvrtka Nanobit postaje dijelom švedske Stillfront grupe, svjetskog diva u industriji videoigara, te da Rimac grupa pregovara o preuzimanju Bugattija od Volkswagen grupe. Brojne su pozitivne poslovne priče u Hrvatskoj, od Infobipa do različitih malih, srednjih i velikih poduzeća u svim dijelovima zemlje. Nažalost, sve je to zasjenila još jedna akcija protiv poduzetničko-političkih lopova iz najgorih hrvatskih grupa. Loš je to osjećaj koji odgovara onome što su ga osjetili svi koji pošteno rade u državnom i javnom sektoru kad ih se zbog pojedinaca u medijima, na društvenim mrežama i privatno proziva neradnicima.
Igra u kojoj svi gubimo
Tko normalan može osporiti društvenu vrijednost odgajateljice u dječjem vrtiću, medicinske sestre u domu zdravlja, poduzetnice ili menadžerice koja svojom hrabrošću i vizijom otvara poslove i radna mjesta brojnim obiteljima? U toj imaginarnoj borbi 'lopova' i 'uhljeba' svi gubimo. Ima u Hrvatskoj pijanih dostavljača u uredu državne uprave, politički promoviranih znanstvenika, neradnika koji zbog iskaznice političke stranke primaju visoke plaće, vlasnika poduzeća koji su nepošteni prema radnicima i koji daju mito, postavljenih direktora javnih poduzeća koji taj mito vraćaju političkim strankama te gradonačelnika/saborskih zastupnika koji od mita rade vile na moru i planini. Svi su oni tu, ali nisu većina.
U kronično korumpiranom društvu zasnovanom na klijentelizmu, nepotizmu i politički uvjetovanom poslovanju zadnji je tren da iz našeg govora izbacimo priču o uhljebima i sitnim lopovima. Ona koristi samo tim istim koruptivnim strukturama, a na sve one brojne ljude iz javnog i privatnog sektora koji ovo društvo pomiču naprijed baca ružnu sjenu.
