Opet taj Nobel: zašto se (n)i ove godine (ne) treba ljutiti na Švedsku akademiju

Očekivano, ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost ponovno je više privukla pozornost kao nagrada za književnika i izazvala količinu nezadovoljstva koja je dobrano premašila onu uobičajenu. Dobio ju je Peter Handke, austrijski pisac. Što je nezadovoljnima manje važno. Ono što je važnije jest da se radi o neposustalom pokloniku lika i djela Slobodana Miloševića, međunarodno optuženog ratnog zločinca, te čovjeku koji ne prestaje nijekati srpsku odgovornost u ratu u Bosni, što uključuje i tvrdnju da se masakr u Srebrenici naprosto nije nikad ni dogodio.

To Handkea čovjeka doista prikazuje u strašno bijednom svjetlu (pa i ako, kako neki tvrde, sve to čini tek iz hotimične neobaviještenosti nakalemljene na nehotimičnu naivnost). Ali što to govori o Handkeu kao književniku? Što to govori o njegovoj književnosti, za koju jest nagrađen? Je li književnost – kao književnost, to jest kao umjetnost imaginativne riječi – loša ako ju je pisao miloševićevac – jer ju je pisao miloševićevac – bolja ako ju je pisao tadićevac – jer ju je pisao tadićevac – a najbolja ako ju je pisao đinđićevac – jer ju je pisao đinđićevac? Ili pak upravo suprotno, u slučaju književnog čitatelja čija je ideološka hijerarhija upravo suprotna. Nije li to brkanje krušaka i jabuka? Nije mi poznat nijedan primjer osporavanja Nobelove nagrade iz fizike, kemije, medicine, fiziologije ili ekonomije zato što njen dobitnik naginje nadesno (fašist), nalijevo (komunist), naprijed (progresivac), natrag (reakcionar), nagore (spiritualist) ili nadolje (materijalist). Ili zato što dobitnik, u vremenu u kojem se ne bavi znanstvenim radom, mlati svoju ženu (muža), zapostavlja svoju djecu, krade po trgovinama i laže. Zašto nije tako i u slučaju preostalih dviju Nobelovih nagrada, one za mir, i za književnost?

Odgovor je jednostavan: samo potonje dvije ljudske djelatnosti izravno koreliraju s običnim čovjekom (upravo s onim čovječjim u njemu) i, prisno povezano s time, samo one sadrže i jasan moralni naboj. Ne vidimo kakve bi veze teorija relativnosti (o kojoj je, po vlastitom priznanju, Einstein ionako mogao razgovarati samo s nekoliko ljudi na svijetu) mogla imati s Einsteinovom vjernošću ili nevjernošću supruzi, ali ne očekujemo nikakvu krupniju ljagu na obrazu dobitnika Nobela za mir (a Švedska akademija očito jest smatrala da je Henry Kissinger, Jimmy Carter i Barack Obama nemaju). Borba za mir moralno je zalaganje, neopterećeno ovom ili onom političkom ideologijom, ali i ikakvom kruto shvaćenom religijskom. Činjenica da nas književna nagrada piscu sumnjivog etičkog profila također može još i kako sablazniti dovoljno govori da mi i od književnosti imamo itekakva moralna očekivanja, čak i u doba još neviđene moralne dezorijentiranosti i relativizacije (takva očekivanja strahovito su manja u slučaju ostalih umjetnosti jer upravo je književnost umjetnost riječi pa otud i najjasnije izražava vrijednosti i ideje). Ali smiju li se takva očekivanja proširiti i na književnika iz kojeg književnost istječe? Nije li to metonimijska inercija? Izjednačavanje po pukoj blizini, ali ne i po suštini.

Imamo dobrih razloga vjerovati da velika književnost gradi čovjeka i moralno. Ali nemamo baš razloga vjerovati da čovjek iz kojeg takva književnost istječe mora i sam biti oličenje moralnosti. Tako je smatrao veliki kanadski teoretičar književnosti Northrop Frye i sve me moje iskustvo sve više uči da jest tako, ma koliko bih, intimno, volio da je suprotno. Sve velike književne tradicije starine postavljale su pred svoje književnike i moralni imperativ, ali sve su se morale suočavati s golom činjenicom da i njihovi najveći književnici nisu nužno ljudi kakve bi kao moralne uzore preporučile ostalim ljudima. Između književnika i književnosti koju književnik ispisuje naprosto ne stoji znak jednakosti – zato se toliko i trudim govoriti o književnosti koja istječe iz određenog književnika, umjesto, naivno, o njegovoj književnosti – i instanca autorstva ostaje, u konačnici, nedokaziva.

Nešto je sasvim drugo, zato, ako je moralno trula sama književnost, ne "njen" književnik. Jedan sam od onih koji duboko vjeruju – samo zato što to još dublje osjećaju – da moralno trula književnost, u najdubljem, najčistijem, izvankonvencionalnom smislu moralnosti, ne može biti velika književnost. Veza moralnosti i književnosti preintimna je. "Handkeova" pak književnost, na osnovi onog malog što sam od nje i o njoj pročitao, sve je samo ne nemoralna. Takvo je mišljenje očito imala i Švedska akademija, koja je svoj izbor obrazložila time da je riječ o "utjecajnom djelu koje s jezičnom domišljatošću istražuje perifernost i osebujnost ljudskog iskustva". Ono malo, dakle, što je od Handkea do mene stiglo potvrđuje to obrazloženje. Uz to – i vrlo važno – dotično obrazloženje jest motivirano književnim obzirima. Usporedimo ga s obrazloženjem zakašnjelog prošlogodišnjeg književnog Nobela Olgi Tokarczuk, zbog objektivnih okolnosti obznanjenog istovremeno s ovogodišnjim, a koje govori o autoričinoj "pripovjednoj imaginaciji koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prekoračivanje granica kao oblik života". Bojim se da je ovo obrazloženje manje književno motivirano. Pohvaljeni su studioznost i heroizam duha, a isti krugovi koji su Nobela za Handkea dočekali na nož dočekali su Nobela za Tokarczukovu, istaknutu feministkinju i borca za ljudska prava, dodatnim lovorikama. Ali što je u ta dva slučaja zapravo nagrađeno? Ili u jednom od njih treba pitati tko? Nagrađuje li se Nobelovom nagradom za književnost književnost ili književnik? A ako se nagrađuje književnost (kako u njenom nazivu i stoji), nagrađuje li se ono književno u njoj, ili nusknjiževno, neki aspekt koji književni tekst tek iskorištava, kao svoju platformu?

Treba istaknuti da je zbrku započeo već sam Alfred Nobel. On je u svojoj oporuci "utanačio" da se književni Nobel ima dodjeljivati za najznamenitiji idealni doprinos. Ili idealistički? Švedska riječ idealisk znači oboje. Prvo značenje, međutim, zvuči prije svega književno. Drugo humanistički. Već i stoga ne čudi što se književni Nobel često očituje kao zamaskirana Nobelova nagrada za mir, kako su drugi već primijetili. Je li Solženjicin književnog Nobela dobio kao najveći svjetski pisac u minuloj godini (tko god to bio u stanju procijeniti) ili kao najveći svjetski politički disident? Bi li Orhana Pamuka bilo kao globalne književne zvijezde kada ne bi bilo Turske koja gazi ljudska prava i nacionalne manjine? Istinska književnost, rekosmo, mora biti i moralna, u najdubljem, ne konvencionalnom smislu riječi. Ali znači li to da ona mora i otvoreno promicati izvanknjiževne ideale? Da to mora i njezin književnik? Zapažamo li tu osjetljivu točku u kojoj književnost, kao humanistička umjetnost, prelazi u humanitarnu akciju?

Situacija je zapravo vrlo čista. Možda Handke jest zaslužio Nobela kao pisac idealnih tekstova. Možda Handke jest zaslužio Nobela kao pisac idealističkih tekstova. Možda Handke jest zaslužio Nobela kao pisac obojih. Ali ovako ili onako, ništa od svega toga nema nikakve veze s Handkeom u bilo kojoj od njegovih neupućenosti ili zatucanosti izvanknjiževnih. Osporavati govornikovu tezu tako što se osporava govornik u logici je poznato kao argumentum ad hominem. Primijenjena na književnu kritiku, ta je logička greška poznata kao svaditeljska odnosno genetska zabluda. Ja dakle ovdje samo otkrivam toplu vodu. A otkrivam ju jer je stalno zakrivaju. Tko hoće napadati nekog austrijskog pisca kao nehuma(nitar)nog, svakako će pamentije učiniti usmjeri li se na Thomasa Bernharda, koja jest markantan primjer cinične, dakle moralno trule literature. Ali Bernhard je hit. A to više govori o moralnoj impostaciji i potrebama njegovih čitatelja nego o samoj Bernhardovoj književnosti.

Što se mene osobno tiče, ne odustajem od Handkea i "njegove" književnosti. Pouku planine Sainte-Victoire, na izmaku svojih srednjoškolskih godina, ne prestajem pamtiti kao jednu od onih rijetkih knjiga koje su me izvodile na put čiste književnosti. S druge strane, nedavno jesam odustao od Knjiga Jakubovih, romana Olge Tokarczuk, pozitivke u cijeloj ovoj priči, jer bi me u protivnom najvjerojatnije dotuklo njihovih 912 stranica "enciklopedijske strasti" i "prekoračivanja granica kao oblik života", koji, sve mi se čini, za mene nisu bili i oblik književnosti kakav tražim.

Nobelovu nagradu za književnost treba ukinuti. To su Handkeove riječi. Otprije nekoliko godina. To su i moje riječi. I ovogodišnje. Radi se o provincijalnoj nagradi jedne provincijske ustanove sumnjivih uvida i kriterija koja je svoj skandalozni globalni ugled stekla estradnim podvaljivanjem golemog novčanog iznosa kao jamstva književne kvalitete. Kao pisac mogu se dakle samo nadati, ne Nobelu, nego da nagrađenost njime ne bi i mene kaznila prodavanjem duše. U svjetlu same Nobelove nagrade to što ju je Handke mentalno likvidirao, dok je nije dobio, a onda i fizički uskrisio, kad ju je dobio, daleko je problematičnije nego njegove političke bljezgarije i humanistički autizam. A u svjetlu književnosti, nije problem ni to. Dotični čin diskreditira ga kao čovjeka, ne i kao književnika (kao što, analogno tomu, Sartre nije ništa bolji književnik zato što je kao čovjek Nobela odbio).

A ako zbog nečeg Handke ipak nije smio dobiti Nobela, onda je to upravo zbog nesposobnosti svjedoka da razlikuju književnika od građanina čijim se tijelom i dušom književnost u pojedinom slučaju poslužila. Počast književnosti oni će tako sebi prevesti kao počast građaninovom angažmanu, vjeroispovijesti, opredjeljenju ovom i onom. No, ne zavaravajmo se, učinit će to oni i s bilo kojom drugom književnom nagradom. Otud je tim važnije jedino neprestano skretati pažnju s građanina na književnika. S književnika na književnost. A ako to baš nikako ide, onda je, čisto radi izbjegavanja kolateralne štete, možda ipak važno promisliti komu će se dodijeliti Nobel, kao počast nečemu. No, svakako, najvažnije jest Nobela ukinuti.

Autor je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

forum.tm