Uz knjigu kolumni Elvedina Nezirovića – Deblokada grada
Piše: Viktor Ivančić
Zadnje riječi u ovoj knjizi upućuju na to da je pisac, „na kraju puta, našao svoj grad“. Dodamo li tome rečenicu kojom knjiga počinje – „Mostar je moj grad, moj zavičaj.“ – jasno je da su stranice među koricama posvećene strogo definiranome mikrosvijetu u koji je Elvedin Nezirović duboko uronjen i kojemu je opsesivno posvećen, pa je naposljetku i moguće da „nalazi“ ono što nikada nije napustio ili izgubio.
Bilo bi, međutim, pogrešno pomisliti da su te stranice, zbog uvodne i završne intonacije, ispunjene štivom sentimentalna karaktera, onom vrstom bolećiva pisma kojemu će „zavičajna osjećajnost“ zamagliti jasnoću i otupiti oštricu. Upravo suprotno: Nezirović nema trunke milosti dok u svojim esejima – objavljenim uglavnom na portalu tačno.net – opisuje i analizira političku, društvenu i kulturnu stvarnost socijalnog poprišta koje ga zaokuplja. Rezultati tih kritičkih seciranja nerijetko su takvi da je lokalpatriotima tanjih živaca ili osjetljivija želuca uputnije na vrijeme napustiti kiruršku salu.
Ono što je doista izgubljeno je nekadašnji, evidentno bolji Mostar – za autora je to onaj iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, kojega je u ovome vremenu „svaki dan sve manje“ – no i taj je Mostar iz minuloga vijeka u tekstovima prisutan tek kao nagovještaj jedne mogućnosti, a ne kao ostvareni i dovršeni realitet. Ne radi se dakle o prizivanju „zlatnoga doba“ i statičnoj zagledanosti u prošlost, u ono što je nekad bilo, već o sasvim aktualnom i angažiranom evidentiranju potrošenih potencijala, o rasvjetljavanju kolektivne navade da se pristupi raskalašenom uništavanju vlastitih resursa, a to će reći: o podsjećanju na nedogođenu budućnost.
Ako je tu riječ o nostalgiji, onda ju je možda najprikladnije precizirati onako kako je Dinko Kreho (rođen u osamdesetima) svojedobno opisao svoj odnos prema Jugoslaviji, naime kao – „nostalgiju za budućnošću“. „Jugoslavija“ je za njega ime za određenu budućnost koja se nije realizirala, „ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku“. Nezirovićev „Mostar“, osim što nema službeno izdanu i pečatom ukrašenu smrtovnicu, na stanoviti je način sličan; u najmanju ruku ta urbana „sablast“ u pozadini stalno brekće kao jedan od motora što pokreće intelektualni angažman zahvaljujući kojemu je nastala ova knjiga, jer pisac će u uvodu neuvijeno reći da ga „boli nesrazmjer između onoga što je taj grad mogao biti i svega onoga što je danas“.
Tako smo dobili iznimno pronicljiv, višeslojan i uznemirujući prikaz jedne (samo)kastracije, no, bez obzira na turoban utisak izložene slike, pristup toj stvarnosnoj grozi nije nimalo pasivan, o čemu na svoj način svjedoči i naslov knjige. Pisac snažno vjeruje u razloge i svrhu svojeg buntovništva, njegovo nemirenje sa sudbinom i potreba da „pliva protiv struje“ daleko su od poze, dok, s druge strane, snaga rukopisa, dubina uvida i sposobnost suptilnog anticipiranja njegov mikrosvijet oslobađa granica, tako da „Mostar“ što je ovdje (stjecajem zavičajnih okolnosti) u fokusu – za sve nas koji živimo na ovim prostorima – umjesto lokalnoga dobiva univerzalno značenje.
Moglo bi se reći da je zajednički provodni motiv svih Nezirovićevih eseja svojevrsno optiranje za normalnost, ili – preciznije – neumorno suprotstavljanje normaliziranju abnormalnog. Postupkom vještog kombiniranja intimističkoga i racionalno-analitičkog pristupa, na taj je način nanizana i na konkretnim primjerima prokazana bogata kolekcija užasa karakterističnih za „društvo u tranziciji“: od histeričnog nacionalizma, političke korupcije, partitokratskog nasilništva i raširenog mentaliteta poltronstva, preko intelektualne prostitucije i pandemije konvertitstva, pa do kulta identiteta, palanačkog doživljaja tradicije i kulturnoga barbarizma. Napokon, da li je „tranzicija“ išta drugo do uvezivanje bezbrojnih varijanti pragmatično manifestiranog nemorala u sistem?
Posebno su, pak, upečatljive dionice koje se bave suočavanjem sa zločinima iz nedavne prošlosti, ponajprije stoga što su do kraja suprotstavljene službenim (i bezmalo obvezujućim) narativnim obrascima ovdašnjih mitologija o „oslobodilačkim ratovima“, a među njima se, opet, ističu „Grabovica“ – tekst koji, za naše zajedničke prilike, predstavlja sasvim raritetnu etičku gestu – te književno moćni „Ništa lakše od umiranja“, kao predvorje budućeg romana.
Elvedin Nezirović svoje stavove i opažanja izlaže rafiniranim stilom, služi se referentnom literaturom, izbjegava klišeje, „radi na tekstu“, kako se to obično veli, pomno pazeći na strukturu svih elemenata i cjeline, a to, barem što se ovog potpisnika tiče, skoro da provocira specifičnu vrstu nostalgije: podsjećanje na zastarjelo i praktički zaboravljeno načelo prema kojemu je dobro pisanje nužna pretpostavka za oglašavanje „u medijima“.
Makar okupljeni u izolaciju knjige Nezirovićevi eseji dobivaju dodatnu dimenziju, ne treba zaboraviti da su nastajali (i bili objavljivani) u konkretnim trenucima i s aktualnim povodima. Kao što u intelektualnom i moralnom pogledu predstavljaju glas razuma u sveopćoj kakofoniji bezumlja, tako su u literarnom smislu, i prije ukoričavanja, ti tekstovi stršali poput otoka u moru medijskih banalnosti.
Knjiga “Deblokada grada” je zbirka tekstova, eseja i kolumni koji tematiziraju Mostar, njegovu bližu i dalju prošlost, kulturu te aktuelnu društveno-političku situaciju. Bit će predstavljena 2.8.2018. godine u 21 sat u Pavarotti centru u Mostaru. O knjizi će uz autora govoriti: fra Ivan Šarčević, Nerzuk Ćurak i Asmir Kujović. Moderator će biti Nedžad Maksumić. Muzička pratnja – Elvedin Delić Dela. U ime izdavača – Portal tačno.net i Centar za kritičko mišljenje, Mostar – prisutnima će se obratiti Amer Bahtijar.
tacno
Piše: Viktor Ivančić
Zadnje riječi u ovoj knjizi upućuju na to da je pisac, „na kraju puta, našao svoj grad“. Dodamo li tome rečenicu kojom knjiga počinje – „Mostar je moj grad, moj zavičaj.“ – jasno je da su stranice među koricama posvećene strogo definiranome mikrosvijetu u koji je Elvedin Nezirović duboko uronjen i kojemu je opsesivno posvećen, pa je naposljetku i moguće da „nalazi“ ono što nikada nije napustio ili izgubio.
Bilo bi, međutim, pogrešno pomisliti da su te stranice, zbog uvodne i završne intonacije, ispunjene štivom sentimentalna karaktera, onom vrstom bolećiva pisma kojemu će „zavičajna osjećajnost“ zamagliti jasnoću i otupiti oštricu. Upravo suprotno: Nezirović nema trunke milosti dok u svojim esejima – objavljenim uglavnom na portalu tačno.net – opisuje i analizira političku, društvenu i kulturnu stvarnost socijalnog poprišta koje ga zaokuplja. Rezultati tih kritičkih seciranja nerijetko su takvi da je lokalpatriotima tanjih živaca ili osjetljivija želuca uputnije na vrijeme napustiti kiruršku salu.
Ono što je doista izgubljeno je nekadašnji, evidentno bolji Mostar – za autora je to onaj iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, kojega je u ovome vremenu „svaki dan sve manje“ – no i taj je Mostar iz minuloga vijeka u tekstovima prisutan tek kao nagovještaj jedne mogućnosti, a ne kao ostvareni i dovršeni realitet. Ne radi se dakle o prizivanju „zlatnoga doba“ i statičnoj zagledanosti u prošlost, u ono što je nekad bilo, već o sasvim aktualnom i angažiranom evidentiranju potrošenih potencijala, o rasvjetljavanju kolektivne navade da se pristupi raskalašenom uništavanju vlastitih resursa, a to će reći: o podsjećanju na nedogođenu budućnost.
Ako je tu riječ o nostalgiji, onda ju je možda najprikladnije precizirati onako kako je Dinko Kreho (rođen u osamdesetima) svojedobno opisao svoj odnos prema Jugoslaviji, naime kao – „nostalgiju za budućnošću“. „Jugoslavija“ je za njega ime za određenu budućnost koja se nije realizirala, „ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku“. Nezirovićev „Mostar“, osim što nema službeno izdanu i pečatom ukrašenu smrtovnicu, na stanoviti je način sličan; u najmanju ruku ta urbana „sablast“ u pozadini stalno brekće kao jedan od motora što pokreće intelektualni angažman zahvaljujući kojemu je nastala ova knjiga, jer pisac će u uvodu neuvijeno reći da ga „boli nesrazmjer između onoga što je taj grad mogao biti i svega onoga što je danas“.
Tako smo dobili iznimno pronicljiv, višeslojan i uznemirujući prikaz jedne (samo)kastracije, no, bez obzira na turoban utisak izložene slike, pristup toj stvarnosnoj grozi nije nimalo pasivan, o čemu na svoj način svjedoči i naslov knjige. Pisac snažno vjeruje u razloge i svrhu svojeg buntovništva, njegovo nemirenje sa sudbinom i potreba da „pliva protiv struje“ daleko su od poze, dok, s druge strane, snaga rukopisa, dubina uvida i sposobnost suptilnog anticipiranja njegov mikrosvijet oslobađa granica, tako da „Mostar“ što je ovdje (stjecajem zavičajnih okolnosti) u fokusu – za sve nas koji živimo na ovim prostorima – umjesto lokalnoga dobiva univerzalno značenje.
Moglo bi se reći da je zajednički provodni motiv svih Nezirovićevih eseja svojevrsno optiranje za normalnost, ili – preciznije – neumorno suprotstavljanje normaliziranju abnormalnog. Postupkom vještog kombiniranja intimističkoga i racionalno-analitičkog pristupa, na taj je način nanizana i na konkretnim primjerima prokazana bogata kolekcija užasa karakterističnih za „društvo u tranziciji“: od histeričnog nacionalizma, političke korupcije, partitokratskog nasilništva i raširenog mentaliteta poltronstva, preko intelektualne prostitucije i pandemije konvertitstva, pa do kulta identiteta, palanačkog doživljaja tradicije i kulturnoga barbarizma. Napokon, da li je „tranzicija“ išta drugo do uvezivanje bezbrojnih varijanti pragmatično manifestiranog nemorala u sistem?
Posebno su, pak, upečatljive dionice koje se bave suočavanjem sa zločinima iz nedavne prošlosti, ponajprije stoga što su do kraja suprotstavljene službenim (i bezmalo obvezujućim) narativnim obrascima ovdašnjih mitologija o „oslobodilačkim ratovima“, a među njima se, opet, ističu „Grabovica“ – tekst koji, za naše zajedničke prilike, predstavlja sasvim raritetnu etičku gestu – te književno moćni „Ništa lakše od umiranja“, kao predvorje budućeg romana.
Elvedin Nezirović svoje stavove i opažanja izlaže rafiniranim stilom, služi se referentnom literaturom, izbjegava klišeje, „radi na tekstu“, kako se to obično veli, pomno pazeći na strukturu svih elemenata i cjeline, a to, barem što se ovog potpisnika tiče, skoro da provocira specifičnu vrstu nostalgije: podsjećanje na zastarjelo i praktički zaboravljeno načelo prema kojemu je dobro pisanje nužna pretpostavka za oglašavanje „u medijima“.
Makar okupljeni u izolaciju knjige Nezirovićevi eseji dobivaju dodatnu dimenziju, ne treba zaboraviti da su nastajali (i bili objavljivani) u konkretnim trenucima i s aktualnim povodima. Kao što u intelektualnom i moralnom pogledu predstavljaju glas razuma u sveopćoj kakofoniji bezumlja, tako su u literarnom smislu, i prije ukoričavanja, ti tekstovi stršali poput otoka u moru medijskih banalnosti.
Knjiga “Deblokada grada” je zbirka tekstova, eseja i kolumni koji tematiziraju Mostar, njegovu bližu i dalju prošlost, kulturu te aktuelnu društveno-političku situaciju. Bit će predstavljena 2.8.2018. godine u 21 sat u Pavarotti centru u Mostaru. O knjizi će uz autora govoriti: fra Ivan Šarčević, Nerzuk Ćurak i Asmir Kujović. Moderator će biti Nedžad Maksumić. Muzička pratnja – Elvedin Delić Dela. U ime izdavača – Portal tačno.net i Centar za kritičko mišljenje, Mostar – prisutnima će se obratiti Amer Bahtijar.
tacno
