Obrazloženje kojim je zabranio već odobreni antiratni prosvjed može se primijeniti na bilo koje javno okupljanje na otvorenom. Danas je zabranio antiratni prosvjed, sutra bi mogao zabraniti prosvjed protiv vlasti
Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić odlučio se upisati u povjesnicu političke gluposti, i to ne baš malim slovima. On je zabranio prosvjed, najavljen za 4. kolovoza (i prethodno odobren), pod nazivom »Antiratni protest«. Planirane su iznimno masovne demonstracije, čak 20 ljudi, za što bi policiji sigurno trebale ogromne snage ne bi li ga dostojno i pristojno osigurale.
Iz rješenja kojim dominira nepronična policijska logika, a koje je potpisao Orepić, sve i nije baš tako jednostavno shvatiti. Primjerice, »prema izjavi odgovorne osobe organizatora radi se o antiratnom prosvjedu te antiratnim operacijama i proslavi istih, posebice onih koje se slave uz podršku Thompsona i Thompsonovih koncerata, a koja slavlja će se održati 5. kolovoza 2016. godine, jer se radi o neustavnim proslavama iz razloga što isti proizlaze iz nacionalizma, a nacionalizam je negativna pojava koja vodi u rat«. Bolje ne bi sročio ni inspektor Clouseau.
Ali, ne lezi vraže, ministar je Orepić pacifističko okupljanje ipak morao zabraniti jer je naslutio opasnost. Bjelodano je da čovjek koji je na čelu Ministarstva unutarnjih poslova mora voditi računa o onome što se u socijalističkom razdoblju nazivalo »budnost« (a »budnost« je bila nužna jer »neprijatelj nikad ne spava«) i nemile je događaje odlučio preduhitiriti zabranom prosvjeda. Policija je, kako i nalažu propisi, provela postupak po prijavi o mirnom okupljanju (dvadesetak prosvjednika, zapravo većinom bi to bile prosvjednice, mirno bi nosili transparente po zapadnoj strani Trga bana Jelačića i mirno davali izjave novinarima, ako bi itko od njih uopće bio zainteresiran za njihov prosvjed) i utvrđeno je da braniteljske udruge pripremaju kontraprosvjed »s ciljem onemogućavanja održavanja prijavljenog mirnog prosvjeda«. Policija je zaključila i da se uoči sad već zabranjenog prosvjeda pojavio velik broj osvrta i komentara kojima je okupljanje okarakterizirano kao prosvjed protiv obilježavanja obljetnice Oluje.
Sve su to bile kockice koje su se pred očima Orepića sklopile u mozaik i on je shvatio zašto mora zabraniti mirni prosvjed, a nikako ne bi pokušao onemogućiti onima koji namjeravaju onemogućiti mirni prosvjed da ga onemoguće. Zaključio je da se na središnjem gradskom trgu »zbog zadovoljavanja različitih potreba stalno nalazi velik broj građana«, a zbog izraženog protivljenja javnom okupljanje (odnosno antiratnom prosvjedu) »postoji utemeljena vjerojatnost da bi održavanje javnog okupljanja izazvalo uznemirenost kod većeg broja građana«. Usput, ideja je svakog javnog okupljanja da izazove uznemirenost kod što je moguće većeg broja građana. Ni tu Orepić nije zastao, nego je zaključio da bi se »s obzirom na vrijeme i narav okupljanja i moguće reakcije građana na okupljanje, a posebno branitelja i udruga proizašlih iz Domovinskog rata, moglo poremetiti kretanje većeg broja građana te dovesti do nasilja i ozbiljnijeg remećenja javnog reda i mira«. Dakle, okupljanje dvadesetak ljudi na središnjem gradskom trgu moglo bi poremetiti kretanje većeg broja građana i isprovocirati nasilnu reakciju zbog »moguće reakcije na okupljanje«. Pravno je uporište za rješenje Orepić pronašao u ovlasti ministra da zabrani mirno okupljanje i javni prosvjed ako bi njihovo održavanje dovelo do »zbiljske pogibelji od nasilja i drugih oblika ozbiljnog remećenja javnog reda i mira«. Dakle, pacifistički prosvjed postao je pogibelj.
Prevedemo li sve ovo na jezik svakodnevice, Orepić je zaključio da bi 20 ljudi moglo nekoga potaknuti na nasilje i zbog toga je odlučio onemogućiti u djelovanju tih 20 ljudi, a ne one koji bi mogli biti nasilni. Nadalje, poručio je da je policija u Hrvatskoj toliko nemoćna da ne može osiguravati prosvjed na kojem će se okupiti 20 ljudi. Budući da u to nitko zdrave pameti neće povjerovati, ne preostaje nam zaključiti ništa drugo nego da je Orepić naprosto uvrijedio policiju i omalovažio njene sposobnosti. Posebno je zloban dio obrazloženja u kojem se tvrdi da bi javno okupljanje moglo »poremetiti kretanje većeg broja građana«. Osim što javna okupljanja često remete kretanje većeg broja građana, znači li to da će ministar Orepić ubuduće zabraniti svako okupljanje na središnjem zagrebačkom trgu (ili bilo gdje drugdje u Hrvatskoj) zbog primjerice koncerata ili dočeka sportaša nakon uspjeha na natjecanjima? Takve zgode gotovo beziznimno remete kretanje građana.
Nadalje, kako je moguće remećenje kretanja građana jedan od razloga za zabranu mirnog javnog okupljanja, zašto nije zabranio nedavne skupove podrške kurikularnoj reformi održane u više gradova, pa i na središnjem zagrebačkom trgu, a na njima se redom okupilo više od 20 ljudi.
Orepićevo obrazloženje pokazuje da bi on mogao biti opasan po demokraciju u Hrvatskoj. Naime, obrazloženje kojim je zabranio već odobreni antiratni prosvjed može se primijeniti na bilo koje javno okupljanje na otvorenom. Danas je zabranio antiratni prosvjed, sutra bi mogao zabraniti prosvjed protiv vlasti.
