IAKO to mnogi od nas izbjegavaju, ponekad je teško odoljeti čitanju komentara ispod vijesti.
Čitatelji su ljuti na novinare koji "pišu gluposti" (istovremeno čitaju te gluposti), vrijeđaju ih zbog polupismenosti (u isto vrijeme zaboravljaju da "č" i "ć" nisu stvar osobnog izbora i trenutnog raspoloženja), pitaju se tko to uopće čita (istovremeno zaboravljajući da je jedina gora stvar od čitanja gluposti - trud koji ulažete da biste komentirali gluposti) i tako dalje.
Međutim, jedna stvar koju biste trebali znati jest da i mi znamo da su neke vijesti gore od drugih i da niste rekli ništa pametno niti nam otvorili oči kad zaključite da je nešto bezvezno.
Sva ta sranja su tu zbog vas. Vi to čitate, a posao novinara, unatoč slijepom idealizmu, ponekad je i serviranje onoga što čitatelji žele, a ne onog što im treba. Mnogi od nas ponekad rade stvari koje su besmislene, ali razlika je to da na vaše radno mjesto svakodnevno ne dolaze ljudi i ukazuju vam na to.
Uglavnom, ono što slijedi je osam tipova vijesti koje bismo rado prestali objavljivati i svijet učinili boljim mjestom, ali vjerojatno nećemo jer odlično prolaze.
1. Je li ovo duh?
Apsolutno je nepravedno o zabavnim rubrikama portala govoriti s prijezirom jer prečesto (u slučajevima kad nema velikih sportskih pobjeda/gubitaka ili političkih skandala) se radi o najčitanijem sadržaju koji čitatelji jednostavno proždiru. Međutim, ono što stoji jest da su upravo te rubrike najpodložnije prenošenju i širenju potpuno neprovjerenih informacija. Koliko ste samo puta pročitali vijest o razvodu nekog slavnog para koji je u braku ostao još pet godina nakon što je vijest objavljena?
Ipak, granicu negdje treba povući, a to su definitivno vijesti o "duhovima".
Dakle, trenutak kad zbog skupljanja klikova stavite naslov "Pokušao snimiti selfie pa snimio duha", trenutak je kad ste zaključili da vas boli kurac i da je jedino mjerilo kvalitete "clickbait potencijal". Pomirili smo se s tim da smo ponekad prisiljeni servirati splačine, ali nije u redu ljudima servirati čisti izmet.
Čak i ako ste umjereno glupi, jasno vam je da je jedini odgovor na pitanje iz naslova "Je li snimio duha?!?": "Ne, nije". Budimo iskreni, ljudi su još prije 50 godina zaključili da je vijestima o saskvaču i čupakabri mjesto u suludim mjesečnicima koji na naslovnoj stranici imaju mutnu sliku rogatog djeteta uz naslov "Općila s vragom i rodila vragolana".
Zašto je odjednom normalno da ozbiljan mainstream medij objavljuje priče o duhovima? Kad na istoj naslovnici imate ozbiljnu političku analizu, a od ispod vas snajpa naslov "Snimio duha u šumi", jedino što vas može (donekle) spasiti jest da duha stavite u navodnike ili da je netko u šumi snimio Zagora, Duha sa sjekirom.
Postavimo to ovako, kad dolazite na razgovoru za posao, u ured nećete ući čisto obrijani noseći lijepo odijelo, ali dopustiti da vam iz hlača viri kita. Ne kažemo da gornji dio nije tip-top i da možda nećete naići na tolerantnog poslodavca, ali zbog one kite puno je vjerojatnije da vas nitko neće shvatiti ozbiljno.
2. Ne biste vjerovali kako izgleda
Barem jednom tjedno naiđete na naslov "Ima 50 godina i izgleda odlično". Čak nije bitno ni o kome je riječ. Sam taj naslov dovoljan je magnet za klikove jer izaziva dvije nedoumice: tko to izgleda dobro na pragu šezdesete i izgleda li taj netko stvarno dobro. Drugim riječima, NIKAD nećemo prestati objavljivati takve vijesti.
Ali, trebali bismo.
Naime, u devet od deset situacija radi se o osobi koja izgleda dobro jer sve drugo ne bi imalo smisla. Ljudi koji se ne bave napornim fizičkim poslom, imaju vremena za "beauty sleep", vojsku osobnih trenera i nutricionista i zategnuti su toliko da zulufe puštaju iza ušiju, običavaju izgledati bolje od nas rudara. Dakle, svaka takva vijest trebala bi imati naslov "Čarobni ljudi izgledaju čarobno".
S druge strane, nitko ne kaže da se ne radi o lijepim ženama i da rad na sebi nije naporan i pohvalan, ali iščuđavanje nad fotografijama gole 57-godišnje Sharon Stone u časopisu djeluje kao da smo se malo prije spustili iz zabačenog sela na planini gdje još nije stigla vijest o magičnim učincima Photoshopa, šminke i novca.
Isto tako, često se radi o ljudima koji se ovim poslom bave između ostalog i zato što su ljepši od prosječnog mamlaza pa biti posebno iznenađen činjenicom da su lijepi i bogati ljudi i s 50 ljepši od manje atraktvnih i siromašnih pedesetogodišnjaka, u najmanju je ruku smiješno.
S druge strane, postoji i slučaj Mickeyja Rourkea, ali njega nitko ne može objasniti.
3. Netko je Hrvatsku spomenuo kao super atraktivnu turističku destinaciju ili je zgrožen visokim cijenama u restoranima
Svakog ljeta susrećemo se s ovom medijskom pojavom. Iako su isprva simpatične, vijesti o stranim medijima koji su nas spomenuli u pozitivnom kontekstu vrlo brzo postaju izuzetno iritantne, a i njihova popularnost s vremenom pa sve na kraju ovisi o dobrom naslovu (a to je vrlo često jedino što se čita), naslovnoj slici i pravom trenutku.
"CNN oduševljen Zadrom", "Guardian opčinjen Trogirom", "Milijunti britanski/američki bloger svršio od očaranosti Dubrovnikom", sve je to pohvalno i lijepo je što stranci vole našu zemlju, ali kad u rujnu objavite pedeseti takav tekst - cijela priča više nema smisla.
Odjednom postaju bitni neki žnj portali koji su spomenuli Trilj pa je to iskočilo na Google Alertsu, najzabačeniji dio popularnog news portala ima crticu o Hrvatskoj koja je uvrštena na neku nategnutu listu top destinacija, neki bloger kojeg čita petstotinjak ljudi požderao je nešto neukusno u nekom rovinjskom restoranu i to je odjednom vijest koju vrijedi prenijeti jer hrani našu kretenoidnu glad da budemo zgroženi mišljenjem bilo koga.
Iz istog su razloga vijesti o visokim cijenama hit svake godine. Neki lik ode u restoran, otvori meni, vidi cijene, zgrozi se, ipak naruči, zatim se zgrozi ukupnim računom jer mu je netko naplatio postavljanje stola, objavi fotku računa na Fejsu i onda cijela Hrvatska drvi o tome pet minuta dok se ne pojavi netko i kaže im da je glupo to što rade. I tako u nedogled. Svake jebene godine.
4. Imbecilna istraživanja
Slučaj Johannesa Bohannona na savršen je način dokazao da ljudima možete prodati apsolutno sve ako se dovoljno uvjerljivo razbacujete titulama, rezultatima istraživanja i u sve ubacite i nekoliko klasičnih spinova.
Nitko nema vremena provjeravati još jedno od bezbroj istraživanja koje se pojavilo u medijima. Većina će jednostavno će prevesti tekst, puknuti vlastitu verziju naslova i to je to. Na čitateljima je da odluče radi li se o apsolutnoj budalaštini ili samo pogrešnom tumačenju rezultata.
Znanost (čak i kad se radi o istraživanju čokolade koja je, uz travu, najpopularnija) i mainstream mediji nisu dobar spoj. Ako nemate ljude koji su barem marginalno zainteresirani za ono o čemu piše, dobit ćete gomilu ovakvih budalaština. Neupućenost u temu + nezainteresiranost + nedostatak vremena + kopi-pejst novinarstvo + "Wikipedia je jedini izvor informacija" stav + dašak pokvarenog telefona = apsolutni kaos.
Drugim riječima, bolje je 100 vijesti o sisi koja je izvirila na crvenom tepihu nego jedna vijest o istraživanju koje je pokazalo da čokolada liječi sidu.
5. Pretilost je nova anoreksija
Naša shizofrenija ponekad je zapanjujuća. Dok s jedne strane postoji tisuću i jedan tekst o nevjerojatnim/zapanjujućim transformacijama nekad debelih ljudi i upozorenjima liječnika i nutricionista koji vam posljednjih XY godina govore "ne biti debeo, fuj to", ponukani nekim bizarnim porivom da ispadnemo politički korektni, iz dana u dan sve češće slavimo debeljuškaste/debele modele i njihovu ponekad nezdravu debljinu. Koliko god korektni bili i koliko god puta lajkali određeni tip vijesti, debljina će i dalje biti nezdrava.
Kažete li to javno, očekujte poneku optužbu da ste najobičniji kreten koji samo želi ponižavati debele i tjerati ih da se osjećaju loše zbog sebe. No, to je tako, neki ljudi imaju vlastitu definiciju političke korektnosti. U njihovim glavama biti korektan znači jednu krajnost zamijeniti drugom jer... Nešto. Nikom zapravo jasan cilj ove "plus size" histerije.
Istina, modna industrija promiče sulude standarde ljepote, ali lijek za to nije 30 kila preko vaše idealne težine već, pogađate, normalna tjelesna težina. A ako je konačni cilj dokazati da ljepota dolazi u različitim oblicima, morate pojasniti što točno poručujete jer netko možda pada na žene s cigaretom u ustima, ali to ne mijenja činjenicu da je pušenje štetno za zdravlje.
Možda se ipak moramo pomiriti s tim da se neki ljudi na ovaj način jednostavno žele uvjeriti da su dobre osobe prepune razumijevanja i tolerancije pa entuzijastično daju podršku nečem što je nastalo s dobrim namjerama, ali je u stvarnosti potpuno besmisleno. Ne biste trebali tražiti podršku drugih da se osjećate dobro u vlastitoj koži niti ste bolja osoba zbog tog lajka koji ste opalili na još jednu vijest o debeljuci koja je "baš pokazala modnoj industriji".
Nitko nije pokorio modnu industriju i "pokazao im", kupaće kostime i dalje reklamiraju mršave žene, a čak i ako upadnu u "plus size" kategoriju, taj "plus size" je zapravo normalno građena žena koja je oduvijek bila lijepa.
6. Svemirske misterije
Živimo u svijetu u kojem Zrinka K. svakog tjedna objavi nekoliko tekstova za vjernu publiku luđaka sa šeširima od aluminijske folije i obične čitatelje koje njezine/njegove/njihove nebuloze iz nekog razloga još uvijek zabavljaju. Međutim, "misterije" ovog tipa (doduše, u daleko razvodnjenijoj verziji) nisu neuobičajene ni u mainstream medijima koji inače izbjegavaju struganje samog dna bačve.
Svaki bi novinar, stoga, trebao primijeniti Zrinkin test i upitati se sljedeće: "Je li vijest koju namjeravam objaviti nešto što bi mogla objaviti i Zrinka K.?" Ako je odgovor potvrdan, znate što vam je činiti.
"Lica na Marsu", "bića na Marsu", "kipovi/piramide na Marsu" i slične nebuloze bilo bi dobro izbjegavati jer logika nalaže da ćete već idućeg dana pisati da je ipak riječ o brdu koje samo podsjeća na lice. Dakle, ako netko pronađe mrkvu koja podsjeća na ljudsko stopalo, vjerojatno nećete staviti naslov "Senzacionalno: Seljak iskopao stopalo čovjeka-mrkve", bez obzira na to koliko željeli klikove (i koliko to bio genijalan naslov).
Stoga, ne postoji jedan jedini razlog da to učinite s licima na Marsu ili bilo čim drugim. Međutim, na vijest s facom ćete kliknuti, na onu s činjenicama u naslovu nećete.
7. Vijest o idealnoj veličini penisa
"Znanstvenici su dokazali, idealna veličina penisa je..." Je li moguće da ljudi još uvijek klikaju ova sranja? Itekako je moguće. Dodajte na naslov "idealna veličina penisa u Hrvatskoj/Srbiji/Bosni" i imate hit.
Naravno, svi ovi članci toliko su iscrpljujuće nebitni da se na to ni ne isplati trošiti riječi, ali izlazit će otprilike svakih šest mjeseci s ponešto izmijenjenim mjerama i istim zaključkom - 100 ljudi, 100... Udi?
Osjećate li se stvarno bolje nakon što vam je neko poluprovjereno ili potpuno neprovjereno istraživanje reklo da vam je penis pola centimetra iznad prosjeka? Ne biste trebali jer niste odjednom postali glavni kuronja u kvartu i nitko vas zbog vaše natprosječne obdarenosti neće pozvati da glumite u "Vrelim batinama 7".
Isto tako, sumnjive statistike koje su objavljene na nekom opskurnom blogu, a rezultat su viška vremena nekog lika koji je smandrljao interaktivnu kartu koja pokazuje koja zemlja s prostora bivše Juge ima najkuratije stanovnike, također je komad budalaštine koji internetom kola od barem 2006. i beznačajan je podjednako kao i izjava kojom ljudi Facebooku daju do znanja da njihove fotografije i sadržaj s profila ne može koristiti.
8. Poznati koji seru o stvarima o kojima nemaju pojma
"Izbjeglička kriza pogodila je i Hrvatsku, zovite poznate da kažu što misle o tome". Ova praksa toliko je učestala da ova uvodna rečenica ni ne zvuči toliko besmisleno.
Zašto zapravo ne bismo pitali poznate što misle o važnim društvenim temama? Zašto ne bismo dobili i taj komad važne informacije?
Ukratko, zato što takve informacije najčešće ničem ne služe.
Nitko ne kaže da Maja Šuput ili Jelena Rozga možda nemaju potpuno zdrav stav o unesrećenim ljudima, ali mislite li stvarno da će bilo tko osim onih koji se s ovim problemom ozbiljno bave po cijele dane, artikulirati suvisli odgovor u tih nekoliko minuta koliko ćemo s njima provesti na telefonu? Naravno da neće.
Hoćete li zvati prvaka u riječnom ribolovu da komentira stanje u Siriji? Nećete. Dakle...
Da su Jelena i Maja provele tjedne pomažući ljudima na terenu to bi bio drugi par rukavica, ali ovako, velika je šansa da će se njihov odgovor biti, ili "mislim da bismo trebali pomoći tim ljudima", ili "to su sve teroristi, šaljite ih odakle su došli". Složit ćemo se, ovaj drugi odgovor može biti zanimljiv u kontekstu huškanja i demoniziranja određene osobe, ali to je otprilike to.
Osoba je ispalila što je trebala, mi smo dobili nekog po kome ćemo srati kako bi se osjećali kao dobri ljudi, ali vijest će biti beznačajna kao i bilo koji pravednički Facebook status onih koji su svakim lajkom "uz te jadne ljude", ali zapravo nisu učinili ništa da im pomognu ili situaciju učine boljom.
Nikad ne smijemo zaboraviti, lajk je moderna verzija molitve, potpuno je beskoristan i ima samo jedan cilj - kod lajkača stvoriti lažan osjećaj da radi nešto plemenito.
Čitatelji su ljuti na novinare koji "pišu gluposti" (istovremeno čitaju te gluposti), vrijeđaju ih zbog polupismenosti (u isto vrijeme zaboravljaju da "č" i "ć" nisu stvar osobnog izbora i trenutnog raspoloženja), pitaju se tko to uopće čita (istovremeno zaboravljajući da je jedina gora stvar od čitanja gluposti - trud koji ulažete da biste komentirali gluposti) i tako dalje.
Međutim, jedna stvar koju biste trebali znati jest da i mi znamo da su neke vijesti gore od drugih i da niste rekli ništa pametno niti nam otvorili oči kad zaključite da je nešto bezvezno.
Sva ta sranja su tu zbog vas. Vi to čitate, a posao novinara, unatoč slijepom idealizmu, ponekad je i serviranje onoga što čitatelji žele, a ne onog što im treba. Mnogi od nas ponekad rade stvari koje su besmislene, ali razlika je to da na vaše radno mjesto svakodnevno ne dolaze ljudi i ukazuju vam na to.
Uglavnom, ono što slijedi je osam tipova vijesti koje bismo rado prestali objavljivati i svijet učinili boljim mjestom, ali vjerojatno nećemo jer odlično prolaze.
1. Je li ovo duh?
Apsolutno je nepravedno o zabavnim rubrikama portala govoriti s prijezirom jer prečesto (u slučajevima kad nema velikih sportskih pobjeda/gubitaka ili političkih skandala) se radi o najčitanijem sadržaju koji čitatelji jednostavno proždiru. Međutim, ono što stoji jest da su upravo te rubrike najpodložnije prenošenju i širenju potpuno neprovjerenih informacija. Koliko ste samo puta pročitali vijest o razvodu nekog slavnog para koji je u braku ostao još pet godina nakon što je vijest objavljena?
Ipak, granicu negdje treba povući, a to su definitivno vijesti o "duhovima".
Dakle, trenutak kad zbog skupljanja klikova stavite naslov "Pokušao snimiti selfie pa snimio duha", trenutak je kad ste zaključili da vas boli kurac i da je jedino mjerilo kvalitete "clickbait potencijal". Pomirili smo se s tim da smo ponekad prisiljeni servirati splačine, ali nije u redu ljudima servirati čisti izmet.
Čak i ako ste umjereno glupi, jasno vam je da je jedini odgovor na pitanje iz naslova "Je li snimio duha?!?": "Ne, nije". Budimo iskreni, ljudi su još prije 50 godina zaključili da je vijestima o saskvaču i čupakabri mjesto u suludim mjesečnicima koji na naslovnoj stranici imaju mutnu sliku rogatog djeteta uz naslov "Općila s vragom i rodila vragolana".
Zašto je odjednom normalno da ozbiljan mainstream medij objavljuje priče o duhovima? Kad na istoj naslovnici imate ozbiljnu političku analizu, a od ispod vas snajpa naslov "Snimio duha u šumi", jedino što vas može (donekle) spasiti jest da duha stavite u navodnike ili da je netko u šumi snimio Zagora, Duha sa sjekirom.
Postavimo to ovako, kad dolazite na razgovoru za posao, u ured nećete ući čisto obrijani noseći lijepo odijelo, ali dopustiti da vam iz hlača viri kita. Ne kažemo da gornji dio nije tip-top i da možda nećete naići na tolerantnog poslodavca, ali zbog one kite puno je vjerojatnije da vas nitko neće shvatiti ozbiljno.
2. Ne biste vjerovali kako izgleda
Barem jednom tjedno naiđete na naslov "Ima 50 godina i izgleda odlično". Čak nije bitno ni o kome je riječ. Sam taj naslov dovoljan je magnet za klikove jer izaziva dvije nedoumice: tko to izgleda dobro na pragu šezdesete i izgleda li taj netko stvarno dobro. Drugim riječima, NIKAD nećemo prestati objavljivati takve vijesti.
Ali, trebali bismo.
Naime, u devet od deset situacija radi se o osobi koja izgleda dobro jer sve drugo ne bi imalo smisla. Ljudi koji se ne bave napornim fizičkim poslom, imaju vremena za "beauty sleep", vojsku osobnih trenera i nutricionista i zategnuti su toliko da zulufe puštaju iza ušiju, običavaju izgledati bolje od nas rudara. Dakle, svaka takva vijest trebala bi imati naslov "Čarobni ljudi izgledaju čarobno".
S druge strane, nitko ne kaže da se ne radi o lijepim ženama i da rad na sebi nije naporan i pohvalan, ali iščuđavanje nad fotografijama gole 57-godišnje Sharon Stone u časopisu djeluje kao da smo se malo prije spustili iz zabačenog sela na planini gdje još nije stigla vijest o magičnim učincima Photoshopa, šminke i novca.
Isto tako, često se radi o ljudima koji se ovim poslom bave između ostalog i zato što su ljepši od prosječnog mamlaza pa biti posebno iznenađen činjenicom da su lijepi i bogati ljudi i s 50 ljepši od manje atraktvnih i siromašnih pedesetogodišnjaka, u najmanju je ruku smiješno.
S druge strane, postoji i slučaj Mickeyja Rourkea, ali njega nitko ne može objasniti.
3. Netko je Hrvatsku spomenuo kao super atraktivnu turističku destinaciju ili je zgrožen visokim cijenama u restoranima
Svakog ljeta susrećemo se s ovom medijskom pojavom. Iako su isprva simpatične, vijesti o stranim medijima koji su nas spomenuli u pozitivnom kontekstu vrlo brzo postaju izuzetno iritantne, a i njihova popularnost s vremenom pa sve na kraju ovisi o dobrom naslovu (a to je vrlo često jedino što se čita), naslovnoj slici i pravom trenutku.
"CNN oduševljen Zadrom", "Guardian opčinjen Trogirom", "Milijunti britanski/američki bloger svršio od očaranosti Dubrovnikom", sve je to pohvalno i lijepo je što stranci vole našu zemlju, ali kad u rujnu objavite pedeseti takav tekst - cijela priča više nema smisla.
Odjednom postaju bitni neki žnj portali koji su spomenuli Trilj pa je to iskočilo na Google Alertsu, najzabačeniji dio popularnog news portala ima crticu o Hrvatskoj koja je uvrštena na neku nategnutu listu top destinacija, neki bloger kojeg čita petstotinjak ljudi požderao je nešto neukusno u nekom rovinjskom restoranu i to je odjednom vijest koju vrijedi prenijeti jer hrani našu kretenoidnu glad da budemo zgroženi mišljenjem bilo koga.
Iz istog su razloga vijesti o visokim cijenama hit svake godine. Neki lik ode u restoran, otvori meni, vidi cijene, zgrozi se, ipak naruči, zatim se zgrozi ukupnim računom jer mu je netko naplatio postavljanje stola, objavi fotku računa na Fejsu i onda cijela Hrvatska drvi o tome pet minuta dok se ne pojavi netko i kaže im da je glupo to što rade. I tako u nedogled. Svake jebene godine.
4. Imbecilna istraživanja
Slučaj Johannesa Bohannona na savršen je način dokazao da ljudima možete prodati apsolutno sve ako se dovoljno uvjerljivo razbacujete titulama, rezultatima istraživanja i u sve ubacite i nekoliko klasičnih spinova.
Nitko nema vremena provjeravati još jedno od bezbroj istraživanja koje se pojavilo u medijima. Većina će jednostavno će prevesti tekst, puknuti vlastitu verziju naslova i to je to. Na čitateljima je da odluče radi li se o apsolutnoj budalaštini ili samo pogrešnom tumačenju rezultata.
Znanost (čak i kad se radi o istraživanju čokolade koja je, uz travu, najpopularnija) i mainstream mediji nisu dobar spoj. Ako nemate ljude koji su barem marginalno zainteresirani za ono o čemu piše, dobit ćete gomilu ovakvih budalaština. Neupućenost u temu + nezainteresiranost + nedostatak vremena + kopi-pejst novinarstvo + "Wikipedia je jedini izvor informacija" stav + dašak pokvarenog telefona = apsolutni kaos.
Drugim riječima, bolje je 100 vijesti o sisi koja je izvirila na crvenom tepihu nego jedna vijest o istraživanju koje je pokazalo da čokolada liječi sidu.
5. Pretilost je nova anoreksija
Naša shizofrenija ponekad je zapanjujuća. Dok s jedne strane postoji tisuću i jedan tekst o nevjerojatnim/zapanjujućim transformacijama nekad debelih ljudi i upozorenjima liječnika i nutricionista koji vam posljednjih XY godina govore "ne biti debeo, fuj to", ponukani nekim bizarnim porivom da ispadnemo politički korektni, iz dana u dan sve češće slavimo debeljuškaste/debele modele i njihovu ponekad nezdravu debljinu. Koliko god korektni bili i koliko god puta lajkali određeni tip vijesti, debljina će i dalje biti nezdrava.
Kažete li to javno, očekujte poneku optužbu da ste najobičniji kreten koji samo želi ponižavati debele i tjerati ih da se osjećaju loše zbog sebe. No, to je tako, neki ljudi imaju vlastitu definiciju političke korektnosti. U njihovim glavama biti korektan znači jednu krajnost zamijeniti drugom jer... Nešto. Nikom zapravo jasan cilj ove "plus size" histerije.
Istina, modna industrija promiče sulude standarde ljepote, ali lijek za to nije 30 kila preko vaše idealne težine već, pogađate, normalna tjelesna težina. A ako je konačni cilj dokazati da ljepota dolazi u različitim oblicima, morate pojasniti što točno poručujete jer netko možda pada na žene s cigaretom u ustima, ali to ne mijenja činjenicu da je pušenje štetno za zdravlje.
Možda se ipak moramo pomiriti s tim da se neki ljudi na ovaj način jednostavno žele uvjeriti da su dobre osobe prepune razumijevanja i tolerancije pa entuzijastično daju podršku nečem što je nastalo s dobrim namjerama, ali je u stvarnosti potpuno besmisleno. Ne biste trebali tražiti podršku drugih da se osjećate dobro u vlastitoj koži niti ste bolja osoba zbog tog lajka koji ste opalili na još jednu vijest o debeljuci koja je "baš pokazala modnoj industriji".
Nitko nije pokorio modnu industriju i "pokazao im", kupaće kostime i dalje reklamiraju mršave žene, a čak i ako upadnu u "plus size" kategoriju, taj "plus size" je zapravo normalno građena žena koja je oduvijek bila lijepa.
6. Svemirske misterije
Živimo u svijetu u kojem Zrinka K. svakog tjedna objavi nekoliko tekstova za vjernu publiku luđaka sa šeširima od aluminijske folije i obične čitatelje koje njezine/njegove/njihove nebuloze iz nekog razloga još uvijek zabavljaju. Međutim, "misterije" ovog tipa (doduše, u daleko razvodnjenijoj verziji) nisu neuobičajene ni u mainstream medijima koji inače izbjegavaju struganje samog dna bačve.
Svaki bi novinar, stoga, trebao primijeniti Zrinkin test i upitati se sljedeće: "Je li vijest koju namjeravam objaviti nešto što bi mogla objaviti i Zrinka K.?" Ako je odgovor potvrdan, znate što vam je činiti.
"Lica na Marsu", "bića na Marsu", "kipovi/piramide na Marsu" i slične nebuloze bilo bi dobro izbjegavati jer logika nalaže da ćete već idućeg dana pisati da je ipak riječ o brdu koje samo podsjeća na lice. Dakle, ako netko pronađe mrkvu koja podsjeća na ljudsko stopalo, vjerojatno nećete staviti naslov "Senzacionalno: Seljak iskopao stopalo čovjeka-mrkve", bez obzira na to koliko željeli klikove (i koliko to bio genijalan naslov).
Stoga, ne postoji jedan jedini razlog da to učinite s licima na Marsu ili bilo čim drugim. Međutim, na vijest s facom ćete kliknuti, na onu s činjenicama u naslovu nećete.
7. Vijest o idealnoj veličini penisa
"Znanstvenici su dokazali, idealna veličina penisa je..." Je li moguće da ljudi još uvijek klikaju ova sranja? Itekako je moguće. Dodajte na naslov "idealna veličina penisa u Hrvatskoj/Srbiji/Bosni" i imate hit.
Naravno, svi ovi članci toliko su iscrpljujuće nebitni da se na to ni ne isplati trošiti riječi, ali izlazit će otprilike svakih šest mjeseci s ponešto izmijenjenim mjerama i istim zaključkom - 100 ljudi, 100... Udi?
Osjećate li se stvarno bolje nakon što vam je neko poluprovjereno ili potpuno neprovjereno istraživanje reklo da vam je penis pola centimetra iznad prosjeka? Ne biste trebali jer niste odjednom postali glavni kuronja u kvartu i nitko vas zbog vaše natprosječne obdarenosti neće pozvati da glumite u "Vrelim batinama 7".
Isto tako, sumnjive statistike koje su objavljene na nekom opskurnom blogu, a rezultat su viška vremena nekog lika koji je smandrljao interaktivnu kartu koja pokazuje koja zemlja s prostora bivše Juge ima najkuratije stanovnike, također je komad budalaštine koji internetom kola od barem 2006. i beznačajan je podjednako kao i izjava kojom ljudi Facebooku daju do znanja da njihove fotografije i sadržaj s profila ne može koristiti.
8. Poznati koji seru o stvarima o kojima nemaju pojma
"Izbjeglička kriza pogodila je i Hrvatsku, zovite poznate da kažu što misle o tome". Ova praksa toliko je učestala da ova uvodna rečenica ni ne zvuči toliko besmisleno.
Zašto zapravo ne bismo pitali poznate što misle o važnim društvenim temama? Zašto ne bismo dobili i taj komad važne informacije?
Ukratko, zato što takve informacije najčešće ničem ne služe.
Nitko ne kaže da Maja Šuput ili Jelena Rozga možda nemaju potpuno zdrav stav o unesrećenim ljudima, ali mislite li stvarno da će bilo tko osim onih koji se s ovim problemom ozbiljno bave po cijele dane, artikulirati suvisli odgovor u tih nekoliko minuta koliko ćemo s njima provesti na telefonu? Naravno da neće.
Hoćete li zvati prvaka u riječnom ribolovu da komentira stanje u Siriji? Nećete. Dakle...
Da su Jelena i Maja provele tjedne pomažući ljudima na terenu to bi bio drugi par rukavica, ali ovako, velika je šansa da će se njihov odgovor biti, ili "mislim da bismo trebali pomoći tim ljudima", ili "to su sve teroristi, šaljite ih odakle su došli". Složit ćemo se, ovaj drugi odgovor može biti zanimljiv u kontekstu huškanja i demoniziranja određene osobe, ali to je otprilike to.
Osoba je ispalila što je trebala, mi smo dobili nekog po kome ćemo srati kako bi se osjećali kao dobri ljudi, ali vijest će biti beznačajna kao i bilo koji pravednički Facebook status onih koji su svakim lajkom "uz te jadne ljude", ali zapravo nisu učinili ništa da im pomognu ili situaciju učine boljom.
Nikad ne smijemo zaboraviti, lajk je moderna verzija molitve, potpuno je beskoristan i ima samo jedan cilj - kod lajkača stvoriti lažan osjećaj da radi nešto plemenito.
index
