Osjećam se prevareno

 

Prema prijedlogu proračuna za 2015. godinu koji je jučer predstavljen na Vladi, Ured povjerenice za informiranje dobit će gotovo jednaku količinu novaca kao i prošle godine: 1,8 milijuna kuna. Preciznije, povjerenica će 2015. godine dobiti 398 kuna manje nego ove godine. Godinu poslije Vlada planira smanjiti proračun toga ureda za dodatnih 35 tisuća kuna, a 2017. za još 33 tisuće kuna, odnosno za gotovo 70 tisuća kuna. Time je jedna od najvažnijih institucija za prevenciju korupcije i povećanje transparentnosti dodatno onemogućena raditi posao zbog kojeg ju je ta ista država osnovala.

Nakon posljednje najave o proračunskim rezovima, Povjerenica za informiranje Anamarija Musa priznala je u intervjuu za H-Alter da zbog svega razmišlja i o tome da napusti ovu funkciju. "Zaledila sam svoju akademsku karijeru kako bih preuzela posao na povećanju transparentnosti, vjerujući da je kucnuo čas da se po tom pitanju napravi značajan iskorak, uzevši u obzir zrelost društva i nužnost reformi. Zbog realne situacije u kojoj su mi ograničene mogućnosti rada osjećam se nasamareno i na osobnoj razini. Od svega najviše žalim što javni imidž ovog ureda nalikuje na trinaesto prase - ispada da samo kukamo jer želimo veća sredstva, a mi samo želimo da nas puste da radimo. Nije li žalosno da, iako u mnogim pitanjima surađujemo s mnogim državnim tijelima, kad se radi o financijama i osiguravanju kapaciteta da se ostvare zakonski ciljevi, preko medija moramo komunicirati s državom?"

Jeste li u zadnje vrijeme upozoravali nadležna tijela o nemogućnosti rada uz ovakav budžet?

Krajem prošlog tjedna sam sve nadležne adrese - od premijera, Sabora do ministra financija –detaljno upoznala s razlozima zbog kojih Ured ne može normalno funkcionirati i doslovno provoditi zakon. No, umjesto traženog povećanja sredstava, dobili smo najavu o smanjenju za 2015: za 398 kuna. Ministar financija, koji mi se za razliku od prethodnog ipak javio, opravdao je to nužnošću rezanja po svim stavkama, tako da je na kraju ispalo da možemo biti zadovoljni što nismo u još većem minusu. Ipak, još postoji šansa da će sam vrh Vlade biti spreman omogućiti nam provedbu Zakona tijekom proračunske procedure u Saboru. Inače oni padaju na testu.

Koliko vam treba financija za normalan rad?

Da bismo mogli provoditi obaveze propisane zakonom, potrebno je postojećih 1,8 milijuna kuna povećati za dodatnih 1,5 milijuna kuna, pa da godišnji proračun bude ukupno nešto manji od 3,4 milijuna kuna. Iznos koji dodatno tražimo manji je od izdataka za parkirna mjesta u pojedinim ministarstvima na godišnjoj razini, ili donacija koje neka tijela lokalne samouprave daju udrugama ili za sponzoriranje događaja, u okviru svoje diskrecijske ovlasti. Mi bismo s tim iznosom mogli napraviti čuda – i rješavati žalbe u roku i omogućiti građanima ostvarivanje njihovog prava, i provoditi inspekcijski nadzor, i pratiti što se događa s objavljivanjem na internetu, a osobito poticati tijela da objave sve ono što privatni i civilni sektor može iskoristiti za stvaranje dodane vrijednosti, kao što su aplikacije za mobilne telefone ili istraživanja. Trenutno možemo samo vrlo mali dio toga.

Kako se postojeći proračunski izdaci odražavaju na vaš rad?

Trenutno nas u uredu ima petero, uključujući i mene, a prema zakonu trebali bismo pratiti i nadzirati što radi gotovo šest tisuća tijela javne vlasti. Matematika je protiv nas. Dužni smo nadzirati provođenje Zakona o pravu na pristup informacijama, provoditi EU projekte, educirati tijela javne vlasti i građane, postupati kao drugostupanjsko tijelo za pristup informacijama općenito i još posebno za informacije okolišu, pratiti provode li se savjetovanja s javnošću i na koji način u lokalnim jedinicama i državnoj razini i provoditi inspekcijski nadzor. Sve smo to dužni raditi temeljem zakona, ali zakon ne možemo provoditi, jer, primjerice, već godinu dana nemamo niti jednog inspektora koji bi na terenu nadzirao poštivanje zakona. Činjenica da pritom nemamo osnove poput službenog automobila ili mobitela, pa na vlastiti trošak obavljamo dio službenih dužnosti, ili da zaposlenici svojevoljno dolaze na posao i kad su bolesni, pritom se, ironično, može gledati kao manji dio niza problema. Sljedeći korak je vjerojatno da će nam na vrata poslati radnu inspekciju...

Je li sada doveden u pitanje i cjelokupni budući rad ove institucije?

Apsolutno. Ovakvo ponašanje države će biti štetno, u smislu da će usporiti rješavanje predmeta koji od nas zahtjevaju građani. Premda je poručio kako zbog štednje ne može pomoći, ministar Lalovac se zapravo šokirao situacijom s našim financijama, bar sam stekla taj dojam kad sam mu rekla na kojim sve stavkama nemamo sredstva koja su nam prijeko potrebna za rad. S druge strane, imamo zakonsku obvezu edukacije tijela javnih vlasti, kojih je, podsjećam, šest tisuća, i česte odlaske na teren. Dužni smo obavljati i promotivne poslove, što podrazumijeva organiziranje konferencija i izvan Zagreba. Stoga nam ne preostaje nam ništa drugo nego da idemo raditi inspekciju u Vladu i ministarstva i druge smještene u Zagrebu. A lokalne jedinice i njihova poduzeća opet će ostati ispod radara. Jasno je da nemamo izbora.

Otkad upozoravate na ove probleme?

Od prvog dana kad sam došla na posao dočekalo me planiranje proračuna za 2014. Od tada pa do danas veći dio medijskih napisa odnosi se na taj problem, a obraćala sam se i pismeno i neformalno u kontaktima svim relevantnim tijelima. Tek sad mi je jasno što je značilo pitanje na saborskom odboru pri izboru – kako ćete se izboriti za financije? Iskreno, nisam mislila da ću se trebati boriti da imam dovoljno ljudi da radimNeka ministarstva koja su inklinirala tome da nas sasvim ignoriraju i time budu netransparentna, nakon nekih naših intervencija počela su se disciplinirati i postupati po zakonu, poput Ministarstva kulture posao za koji sam izabrana, u zakonu piše što trebamo raditi i dužnost je onih koji su tu politiku ozakonili da osiguraju da se provodi. Prošle godine su nam odbijeni amandmani u kojem smo tražili povećanje financija, a zatim smo u rebalansu dobili trećinu traženog, ali nismo mogli realizirati zapošljavanja zbog komplicirane i duge procedure. Prilikom prošlogodišnjeg proračuna nisu me htjeli ni primiti, sad su me bar nazvali i ispričavali se. S Vladom, pojedinim ministarstvima i drugim državnim institucijama inače surađujemo odlično u niz stvari, ali proračun je u pravilu problem. Doduše, tako je i drugim neovisnim tijelima. Valjda jer bi trebala biti neovisna.

Koji su, po vašem mišljenju, razlozi za ovakvo ignoriranje?

Formalno obrazloženje je da nema novaca, što razumijem kao načelni problem. Međutim, smatramo da treba imati novaca za provođenje zakona i posebno za ono što pomaže u održavanju javnih financija. Ako je strateški cilj države da se preživi, sve ono što je u funkciji toga - poticanje investicija, sređivanje javnih financija, dovođenje u red javnog sektora i iskorjenjivanje korupcije - jednostavno treba podržati, pa koliko košta da košta. Ne možete provesti nijedan reformski zahvat da malo ne uložite u instrumente reforme. Zakonske obaveze ovog ureda svakako potpadaju pod tu kategoriju, jer mi smo dio antikorupcijskog instrumentarija i kontrolor institucija, kao što su to npr. revizija, ombudsman ili USKOK. Ovdje pričamo o proračunskim milijardama, a nama doslovno treba nekoliko stotina tisuća kuna, odnosno mogli su uvažiti i pola od onog što smo tražili, ako nam već ne mogu isplatiti cijeli iznos, da barem u nekim segmentima možemo napraviti iskorak. Druga razina problema je što jednostavno nikoga nije briga. Sva i neovisna tijela koja ne potpadaju pod neki resor, a bave se zaštitom ljudskih prava, javnih financija ili izborima, poput nas, Pučkog pravobranitelja, Komisije za javnu nabavu ili Državnog izbornog povjerenstva, prepušteni su na milost i nemilost Vlade. To je u potpunoj suprotosti s neovisnošću institucija.

Koji je vaš prijedlog?

Prvi je da se uvaže naši zahtjevi za povećanjem proračuna, za što još ima vremena. U Hrvatskoj se stalno polazi od ideje da su svi koji vode institucije pokvareni i zli nepotisti koji samo izvlače novce od poreznih obveznika. To nije moja uloga. Meni ti novci ne trebaju da se vozim u skupocjenim autima, već doslovno za normalno funkcioniranje institucije. Osim plaća, naši glavni troškovi su voda i struja. Kad smo kod auta, mi nemamo niti jedan auto, a i da nam ga netko pokloni, čemu se u budućnosti i nadamo, ne bismo imali za gorivo. Što se tiče internetske stranice, to nam je umjesto hrvatske, platila britanska vlada.

Može li se uskraćivanje potrebnih financija obrazložiti i činjenicom da vaše odluke direktno utječu na neželjenu transparentnost Vlade i da vas na ovaj način "drže na uzici"? U zadnjih godinu dana donijeli ste niz odluka da se učine javnima podaci koje je Vlada, zajedno s brojnim ministarstvima, skrivala od javnosti.

Moguće je, svi to oko mene tvrde. Možda sam naivna. Prije sam vjerovala u navedene argumente, a sada sve navodi da počinjem vjerovati da i Hrvatski nogometni savez: Budući da nas ignoriraju, podnijeli smo zahtjev za prekršajni postupak i prepustili sudu da utvrđuje činjenice taj ima težinu.

Možete li navesti neke slučajeve u kojima vas je Vlada tužila Visokom upravnom sudu, želeći tako srušiti vaša rješenja? Jedan od primjera je vaše rješenje kojim ste od Vlade zatražili objavu ugovora o troškovima obrane generala u Haagu, s američkim odvjeničkim društvom.

Vlada je smatrala da bi objava tog ugovora štetila nacionalnoj sigurnosti. Mi smo zaključili kako, ukoliko je i postojalo opravdanje za klasificiranje tog dokumenta na početku procesa, trenutno ti argumenti više ne stoje. Postupak je završen, pa ne vidimo nikakav razlog da javnost ne vidi koliko je to zapravo koštalo. Druga bitna činjenica je da je već postojala indikativna informacija o tome na stranicama tog američkog društva. Osim toga, već postoji odredba da potrošnja javnih financija mora biti javna i transparentna, jer je svrha pristupa informacijama kontrola vlasti. Naša je uloga da to kontroliramo i radimo u punom opsegu, jer inače je ta kontrola selektivna i usmjerena samo na neke, a neki se izvuku. Ovako ispada da imamo najviše posla s Vladom, a za druge nemamo vremena ni ljudi. Ne znam dakle kome je zapravo u interesu da ne radimo u punom opsegu. Vladi to sigurno ne bi smjelo biti, jer ovako se bavimo njima, umjesto da odemo u neke općine i vidimo što se tamo događa. Što se tiče ovog slučaja, čekamo njegov sudski pravorijek.

Jesu li podnesene još neke tužbe iz Vlade i nadležnih ministarstava?

Veliki broj tužbi se odnosi na traženje građana na uvid mišljenja ministarstava u postupku donošenja zakona. Budući da kod nas nema zakonskih rješenja koji u takvim situacijama predviđaju ograničenje, kao što je to u drugim zemljama, nismo imali nikakvih razloga da potvrdimo odluku tijela da takva mišljenja ne trebaju biti javna.

O kojim temama je bila riječ i tko je podnio zahtjeve?

Građani su tražili mišljenja o zakonima koji se tiču životnog partnerstva, spolnom odgoju i dubrovačkim starinama. Nismo imali pravnog razloga da to uskratimo. Vlada je tumačila da u procesu donošenju zakona nema smisla davati takve informacije, ali to nema pravno uporište. Napravili smo istraživanje, tj. sama sam ga napravila, proučila mnoge zakone drugih zemalja – postoje ograničenja u odnosu na internu komunikaciju i onu u postupku izrade, a u svrhu zaštite procesa i omogućavanja slobode izražavanja, ali mi takvog rješenja nemamo, i nije bilo uporišta u zakonu za odbijanje žalbe, što je tražila Vlada, pa kad nije bila zadovoljna pritužila se sudu. Začudila sam se kad je Vlada podnijela tužbu, jer je nalikovalo demonstraciji sile. Oni, dakako, imaju pravo na osporavanje rješenja, ali su morali znati da je situacija tu pravno čista i da nema nikakve dvojbe. Tome svjedoči i činjenica da je na koncu naša mišljenja potvrdio i Visoki upravni sud.

Nedavno je sud potvrdio i vaše rješenje glede popisa primatelja takozvanih povlaštenih predsjedničkih mirovina, koje je H-Alter zatražio još prije godinu dana od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji nas je odbio.

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbio je taj zahtjev, pod obrazloženjem da se radi o osobnim podacima. Mi smo pak zaključili da je riječ o potrošnji javnih sredstava i povlaštenim mirovinama, i da građani imaju pravo znati tko su ljudi koji ih primaju, a valjda im je na čast da su zaslužni građani. Imali smo i gotovo paradigmatski slučaj gdje smo poništavali odluku lokalnih vlasti da je menadžerski ugovor u javnim tvrtkama poslovna tajna, što on ne može i ne smije biti. Ako ne želite da se zna kolika vam je plaća ili koliko vam je plaćeno za neku uslugu, molim lijepo, nemojte raditi s državom nego odite u privatni sektor. To bi trebalo biti jasno svima. Treći je primjer niz institucija koje tvrde da nisu tijela javne vlasti, poput Hrvatskog nogometnog saveza. Mi smo donijeli rješenje u kojem navodimo pravne temelje po kojima oni to jesu. Budući da nas ignoriraju, podnijeli smo zahtjev za prekršajni postupak i prepustili sudu da utvrđuje daljnje činjenice. S druge strane, nedavno smo na zahtjev i građana donijeli mišljenje da e i Hrvatsko društvo skladatelja također tijelo javne vlasti, kao i Hrvatska turistička zajednica. Tamo gdje postoji monopol na usluge ili javni posao, ne može biti izvlačenja da se radi o privatnom poslu. Kada na svjetskom nogometnom prvenstvu bude moglo konkurirati pet hrvatskih reprezentacija iz pet nogometnih saveza, tada ćemo revidirati svoju odluku.

Dakle, nakon što su zadnjih dvadesetak godina ovakva tijela bila potpuno netransparentna, odbijajući dati uvid u sredstva s kojima raspolažu ili neke druge informacije, sada se, zahvaljujući nekoliko rješenja ovog ureda, radikalno moraju otvoriti prema javnosti?

Tako je. Doduše, ne znam koliko su transparentna bila prije, za to bi netko trebao sjesti i istražiti, a takvog nemamo. Treba tome nadodati i da su se neka ministarstva koja su inklinirala tome da nas sasvim ignoriraju i time budu netransparentna, nakon nekih naših intervencija počela disciplinirati i postupati po zakonu, poput Ministarstva kulture. Radimo sad zajednički na tome da to poboljšamo. Moja je deviza da trebamo biti partneri i suradnici, ali samo dok zajednički radimo na tome da vlast približimo građanima radeći na transparentnosti i jačanju odgovornosti. U suprotnom, zakon nam daje mogućnost sankcioniranja, ali tome pribjegavamo samo kad dođemo pred zaključana vrata.

Koliko imate ukupnih zahtjeva građana i novinara?

Otkad je ured počeo s radom, broj predmeta na kojima radimo povećao se za 110 posto, za razliku od predmeta koji su rješavani prije toga, i to uzevši u obzir promjenu načina klasificiranja predmeta, inače bi porast bio i veći. Bitno je napomenuti da je u 75 posto zahtjeva riječ o građanima, a ostale podnose mediji, civilno društvo i sve više privatni poduzetnici suočeni s barijerama. Primjera radi, svaki dan nam dođe desetak podsjetnika da kasnimo, ili žalbi. Također, broj mišljenja, upita i sličnih zahtjeva povećao se za 400 posto, s istim brojem ljudi koji rade u našem uredu. Oni su svi doslovno na izmaku snaga.

Kakva je statistika presuda Visokog upravnog suda - koji, primjerice, odlučuje u slučajevima kad tijelo javne vlasti osporava vašu odluku - glede vaših rješenja?

Visoki upravni sud presudio je u našu korist u 36 slučajeva. Samo je jedan presuđen protiv našeg rješenja, a pet tužbi je odbačeno. Valjda i to nešto govori o našem radu.

Da li je i sustavno potvrđivanje vaših rješenja na sudskim instancama još dodatan razlog za vaše marginaliziranje u financijskom smislu?

Činjenica je da je vlast prije gotovo dvije godine donijela Zakon o pravu na pristup informacijama koji predviđa ovaj ured, uz sve pripadajuće zakonske obveze, poput inspekcijskog nadzora, a u isto vrijeme nemamo kapacitet za potpuno provođenje zakona. Još uvijek mi je teško vjerovati da je iza toga logika: "Sad smo mi na potezu, pa vam nećemo dati da radite“. To nije nepoznat način ograničavanja neovisnosti i funkcioniranja kontrolnih institucija, to je zaista stara i raširena praksa. Međutim, mi ćemo i dalje raditi, čak i s ograničenim resursima.

Je li onda izvršna vlast od dvije paradigme - da se vaš ured gleda kao saveznik u daljnjoj demokratizaciji sustava ili da vas gledaju kao neprijatelja – odabrala ovo potonje?

Kad sam preuzela ovu dužnost, mislila sam da je to stvar partnerskog odnosa i da nam je svima u interesu transparentnost, bolje financije i odgovornost. Još uvijek imašanse da vlast dokaže da se nisam prevarila. Ni ja ni građani.