Na današnji dan prije 72 godine oslobođen je grad Zagreb. Kao i mnoge druge epizode iz Drugog svjetskog rata i ova je podložna revizionističkim tumačenjima s nacionalnim predznakom. Popularan mit o “srpskoj zavjeri” pri oslobođenju gradu počeo se širiti još u Jugoslaviji zaoštravanjem međunacionalnih sukoba. Donosimo pregled vojnog i političkog konteksta oslobođenja grada koji osporava revizionistička tumačenja.
U nastojanju da se pokuša rekonstruirati određena povijesna epizoda istraživači su izloženi brojnim zamkama. Jedna od češćih zamki u koju upadaju jednodimenzionalni je pristup predmetu istraživanja. U tom smislu prečesto nam se međuetnički ili nacionalni odnosi nude kao svojevrsni eksplanatorni sveti gral na temelju kojeg se onda objašnjavaju gotovo sve pozadine političkih i društvenih procesa jednog povijesnog perioda. Kad se tome pribroji i želja istraživača da budu što jasniji i što “razumljiviji” suvremenoj publici onda se nerijetko dolazi u opasnost da se složene povijesne stvarnosti i elemente koji ih sačinjavaju uzima zdravo za gotovo. Pri tom ih se ne dovodi u međusobni komparativni odnos te ih se rijetko sagledava u kontekstu njihova vremena, lišene anakronizama istraživača. Međunacionalni sukob prečesto predstavlja omiljenu društvenu optiku putem koje se nastoje objasniti izuzetno složeni događaji Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.
U jednom nedavnom, prilično zanimljivom i napetom tekstu, čiji je motiv objašnjenje “jedne od većih enigmi novije hrvatske povijesti”, one vezana uz oslobođenje Zagreba koji nisu oslobodile jedinice Desetog zagrebačkog korpusa već jedinice Druge Jugoslavenske armije (45. srpska i 28. slavonska divizija), Vlado Vurušić pristupa objašnjavanju te “enigme” u nacionalnom ključu. Tekst počinje rekonstrukcijom tragične sudbine Ive Mihovilovića, ratnog obavještajca Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Zagrebu, koji nakon ustaškog zatvora i povlačenja prema Austriji u svojstvu zarobljenika te povratka u Zagreb na kraju završava u zatvoru Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN). Tu biva izložen mučenju od strane pripadnika OZN-e, pritom, prema Mihovilovićevom svjedočenju, ni sam ne znajući za što ga se točno optužuje. Vurušić povezuje sudbinu Mihovilovića zajedno sa sudbinama braće Vlatka i Zlatka Matetić koji su također bili izloženi nehumanom tretmanu OZN-e po završetku rata.
Zlatko je bio jedan od važnijih obavještajaca NOP-a u Zagrebu tijekom rata dok je Vlado Matetić bio zapovjednik Desetog zagrebačkog korpusa. Cijelu tu operaciju OZN-e Vurušić objašnjava kao posljedicu borbi nacionalnih korpusa za hegemoniju unutar pobjedničkog NOP-a te tvrdi da se u tom “trenutku u vodstvu jugoslavenske OZNA-e pripremala velika operacija difamacije i kompromitacije vodstva Desetog zagrebačkog korpusa, s ciljem da se oslabi sveukupna pozicija hrvatskog partizanskog političkog vodstva u ključnom razdoblju kada će se nakon oslobođenja zemlje odlučivati buduća politička sudbina komunističke Jugoslavije”. Prema Vurušiću, posljedica te operacije je naravno bila i činjenica da su prve jedinice koje su ušle u Zagreb bile jedinice 45. srpske i 28. slavonske divizije. One su bile sastavni dio Druge Jugoslavenske armije koja je oslobađala zemlju kroz Bosnu. Jedinice Desetog zagrebačkog korpusa su pak ušle u oslobođeni grad tek u podnevnim satima 9. svibnja 1945. godine te su tom prilikom predvodile svečanu povorku oslobodilačkih partizanskih jedinica gradskim ulicama.
Priča o zapovjedniku Desetog zagrebačkog korpusa
Vlado Matetić je bio zapovjednik Desetog zagrebačkog korpusa od samog njegovog osnutka 29. siječnja 1944. godine. Korpus je osnovan nakon oslobođenja velikog dijela teritorija na području Kalnika, Bilogore i Podravine što je prouzročilo veliki priljev ljudi s tog područja u redove NOP-a. Činile su ga dvije divizije i lokalni partizanski odredi koji su djelovali na području istočno, zapadno i sjeverno od Zagreba. Bile su to jedinice koje su se borile u neposrednoj okolici Zagreba u kojoj je, kako se rat primicao kraju i teritorij NDH radikalno smanjivao, koncentracija vojnika osovine stalno rasla. Bili su to potpuno nepovoljni uvjeti za ratno djelovanje jedne relativno male borbene jedinice koja je u osnovi bila formirana od običnih ljudi koji su se odlučili boriti protiv tzv. Nezavisne Države Hrvatske i svega što je ta država zajedno sa svojim političkim poretkom predstavljala.
Ti nepovoljni uvjeti su se prije svega odražavali u činjenici da Deseti zagrebački korpus poslije oslobođenja Koprivnice i velikog dijela Podravine 1943. godine jednostavno nije imao značajnijih uspjeha. Ne samo da nije imao značajnijih uspjeha nego je u nekoliko navrata doživio ozbiljne poraze koje su neki u NOP-u doživljavali kao prave katastrofe. Uz to valja istaknuti neuspješni napad na Koprivnicu u jesen 1944. godine kad je Bobanova Crna legija uspjela obraniti taj grad, a partizanske jedinice, iako u daleko većem broju, bile prisiljene povući se s velikim brojem izbačenih boraca iz stroja. Još veća katastrofa dogodila se tijekom pokušaja oslobađanja Ludbrega kad je, ista ona 28. slavonska divizija koja će ući među prvima u Zagreb, izgubila jedan cijeli bataljon boraca u samom gradu nakon što su partizanske snage bile prisiljene prekinuti napade na grad tako ostavivši cijeli taj bataljon u okruženju.
U jednom od izvještaja OZN-e vidljivo je kako se za takve neuspjehe direktno teretilo Vladu Matetića koji je kao najviše rangirani zapovjednik rukovodio svim tim operacijama. U izvještaju se navode teške i ozbiljne optužbe na račun Matetića od strane zapovjednika divizija koje su došle na operacijsko područje Desetog zagrebačkog korpusa ne bi li mu pomogle u ofenzivnom borbenom djelovanju. Imajući na umu uistinu nepovoljne okolnosti unutar kojih je Deseti zagrebački korpus trebao djelovati, neprestano u okruženju puno brojnijih i tehnički opremljenijih neprijateljskih jedinica, pitanje je bi li i talentiraniji zapovjednik imao više uspjeha od Matetića. Više vojne i partijske razine u svojoj konzistentnoj krutosti pak nisu imale sluha za te nepovoljne uvjete i smjena Matetića pred sam kraj rata uslijedila je kao zdravorazumsko kadrovsko rješenje budući da je velik broj zapovjednika jedinica drugih korpusa s kojim je trebalo surađivati ozbiljno sumnjalo u sposobnosti zapovjednika Desetog zagrebačkog korpusa koji im je bio nadređen na prostoru djelovanja Desetog zagrebačkog korpusa.1
Dinamika oslobođenja grada
Deseti zagrebački korpus je u sklopu operacija za oslobođenje Jugoslavije bio dodijeljen Trećoj armiji koja je trebala nastupati uz Dravu prema zapadu zemlje što mu je i bilo operativno područje.2 Prilično neodrživom se čini tvrdnja da je postojao razrađeni plan u vojnom rukovodstvu, bilo OZN-e, bilo Vrhovnog štaba, da se spriječi scenarij u kojem bi Deseti zagrebački korpus prvi ušao u grad po kojem je nosio ime. Naime, to je bila standardna praksa koja se nastojala poštivati diljem Jugoslavije na način da bi se lokalnim jedinicama davala čast da one budu prve koje bi ušle u velika urbana središta krajeva u kojima su se borile. Na taj način bi te jedinice preuzimale svu slavu i čast koju je simbolika oslobođenja sadržavala u partizanskoj kulturi.
Stvarnost je naravno bila puno kompleksnija budući da je oslobođenje bilo kojeg kraja ili grada u Jugoslaviji, pa tako i Zagreba, dolazilo kao posljedica kombiniranog borbenog djelovanja raznih vojnih jedinica iz raznih dijelova Jugoslavije. Nekoliko naredaba Vrhovnog štaba i sam njihov ton idu u prilog tezi da je uistinu postojala želja Vrhovnog štaba da se jedinicama Desetog zagrebačkog korpusa omogući da prve uđu u svoj grad i da one budu te koje su ga oslobodile. Naime, izgleda da je od samog ilegalnog pokreta u Zagrebu poslana poruka da vojne jedinice što prije uđu u grad ne bi li se pomoglo ilegalcima u gradu da očuvaju gradsku infrastrukturu od uništenja.3 Onda je 7. svibnja Vrhovni štab postupajući po vijestima da su ustaše napustile Zagreb u svojoj zapovijedi Prvoj armiji istaknuo kako je “Vrhovni komandant naredio da najhitnije s vašim snagama upadnete u Zagreb”.4 Odmah potom je tog istog dana u 11:00 poslana zapovijed da se Deseti zagrebački korpus izdvaja iz sastava Treće armije te se stavlja pod zapovjedništvo Prve armije koja je trebala osloboditi grad prilazeći mu s istoka. U trenutku kada dolazi do ovih dramatičnih zapovijedi dio jedinica Prve armije se oporavljao od strašnih gubitaka koje su pretrpjeli u dvodnevnoj borbi za oslobođenje Vrbovca nakon koje su imali 600 boraca izbačenih iz stroja od kojih su 163 poginula samo par dana prije završetka rata.
S druge pak strane Druga armija je nakon proboja ustaške obrane na Uni puno lakše napredovala. Nakon sporog probijanja kroz Bosnu, izbivši na hrvatsku obalu Une, jedinice Druge armije su brzo napredovale nastavljajući pritisak na jedinice osovine u povlačenju ne bi li spriječile njihov naum da konsolidiraju obranu i tako omoguće uspješnije povlačenje prema Austriji. Prilazeći s juga, Zagreb, centar omražene tzv. Nezavisne Države Hrvatske, sada se nalazio kao na dlanu i jedinice 45. srpske, 28. slavonske i 25. divizije nisu dugo dvojile oko toga da goneći razbijenog neprijatelja uđu u grad. Tako se dogodilo da su prve jedinice koje su ušle u grad bile jedinice Druge armije. Deseti zagrebački korpus je pak zapeo na istočnim prilazima gradu gdje se zajedno s jedinicama Prve armije probijao kroz ostatke neprijateljske vojske koja se sada našla u okruženju.
Da je Vrhovnom štabu bilo bitno da među prvim jedinicama u gradu Zagrebu budu i jedinice Desetog korpusa, odnosno Prve armije, dokazuje i dramatična poruka Vrhovnog štaba koji, nakon što je postalo izvjesno da će jedinice Druge armije prihvatiti borbu sa ostacima neprijateljskih jedinica na prilazima Zagrebu, ponovo šalje zapovijed kojom inzistira da jedinice Prve armije što prije uđu u grad. U poruci Vrhovni štab ističe da je “Vrhovni komandant naredio da najhitnije pošaljete izvještaj o situaciji. Da li ste upali u Zagreb? Trebate danas po svaku cenu upasti u grad”.5 Iz tona ove zapovijedi i zapovijedi koje su dolazile dan prije vidljiva je angažiranost Vrhovnog štaba da jedinice koje će osloboditi Zagreb budu jedinice Prve armije. Dramatični splet okolnosti povezan s raspadom obrane sila osovine omogućio je da prve od jedinica koje su ušle u Zagreb budu jedinice Druge armije. Cijelu tu situaciju dodatno je zaoštravala činjenica da su se sile osovine i dalje povlačile prema Austriji i pritom pružale smrtonosan otpor te jednostavno zbog toga nije bilo prostora za manevriranje i taktiziranje u smislu da se režira ulazak Desetog zagrebačkog korpusa. Pripadnici Desetog zagrebačkog korpusa su pak u grad ušle 9. svibnja gdje su ih kao bivše ilegalce sa zagrebačkih ulica dočekali njihovi sugrađani.
Institucije države u nastanku
Što se pak tiče Ive Mihovilovića i Zlatka Matetića te njihovog tretmana na OZN-i, bitno je istaknuti kako nema definitivnih odgovora zašto je do takvog tretmana uopće došlo. No, čini se da je logika koja je primijenjena prilikom ocjene rada Matetića u Desetom zagrebačkom korpusu primijenjena i na zagrebačku gradsku ilegalnu organizaciju. Poslije zadnjeg velikog pada gradske organizacije u veljači i ožujku 1945. godine više se nije ni pristupalo pokušaju da se ona nanovo formira u gradu. Jedan od razloga zašto se nije više pristupalo ponovnom podizanju organizacije bila autentična namjera viših partijskih foruma da sačuva svoje ljudstvo koje mu je bilo potrebno u provedbi revolucionarne vlasti nakon pobjede u ratu. Drugi razlog je bila duboka sumnja u integritet partijske organizacije u smislu da se sumnjalo da je ona protkana policijskim agentima, provokatorima i dvostrukim agentima.6 OZN-a je na isti način gledala i na obavještajnu mrežu u gradu. Naime, obavještajna mreža agenata u gradu je bila povezana s Mjesnim komitetom Komunističke partije i preko njega s Povjerenstvom za grad Zagreb. Osnivanjem OZN-e cijela obavještajna mreža prelazi u njenu domenu, no ona je tada imala ozbiljnih problema u uspostavi veze s obavještajcima koji su već imali svoj specifičan oblik funkcioniranja i veza i kojeg je, bez obzira na sve probleme u funkcioniranju, u smrtonosnim uvjetima zagrebačke ilegale bilo izuzetno teško mijenjati.
Veze i povjerenja uspostavljena uslijed dugogodišnjeg ilegalnog rada kada se gotovo svakodnevno padalo zbog neopreznosti suradnika ili općenite aktivnosti ustaškog represivnog aparata nisu se lako napuštale, čak i u uvjetima reorganizacije cijele obavještajne mreže što je trebalo uslijediti uvođenjem OZN-e kao glavnog koordinatora te aktivnosti u gradu. Nemogućnost da se uspostavi čvrst i jedinstven obavještajni aparat nad kojim bi OZN-a imala potpunu kontrolu, a i oprez prema naporima Inteligence Servicea, britanske obavještajne službe, doveli su do toga da je zaključak OZN-e bio kako se obavještajnoj mreži u Zagrebu ne može vjerovati.7 Postupanje prema Matetiću i Mihoviloviću bilo je proizvod upravo tih obavještajnih paranoja koje su vladale u dijelu OZN-e koja je imala zadatak razvijanja obavještajne i kontraobavještajne aktivnosti. Gruba i bezobzirna postupanja koja su se pokazala kao kriva naprosto su proizlazila iz nemogućnosti vanjskih partijskih, vojnih i obavještajnih nadređenih krugova da shvate strukturno teške uvjete u kojima su pripadnici NOP-a, pa bili oni ilegalci u Zagrebu ili u borbenim redovima Desetog zagrebačkog korpusa, radili. Nemogućnost da svojim djelovanju dostignu očekivanu razinu, nadređenim je forumima otvaralo mogućnost pritiska na njih.
Ono što je pak čest problem prilikom istraživanja događaja vezanih uz Drugi svjetski rat jest da se ponekad institucije koje su bile nosioci pojedinih aktivnosti zaraćenih političkih subjekata precjenjuju, a to poglavito vrijedi za institucije NOP-a. Gotovo sve institucije NOP-a su bile ratne institucije koje su podizane iz ničega. One nisu imale nikakve prethodne tradicije na koje bi se vezivale, doslovno su podizane od nule te su u tome smislu zaista predstavljale svojevrsnu revolucionarnost. Sve te institucije patile su od raznih početničkih boljki što je uvelike ograničavalo njihove kapacitete. Jedna od tih institucija je i OZN-a koja je definitivno imala cijeli niz organizacijskih i izvedbenih problema uslijed kojih je dolazilo do prevelike revnosti u pokušaju da se ispuni svoja dužnost. Tu je također bitno istaknuti i činjenicu kako je po kraju rata vladalo veliko nepovjerenje prema hrvatskoj OZN-i od strane centrale u Beogradu i CK KPH. Ta činjenica je sigurno stvarala pritisak koji je rezultirao surovijim djelovanjem njezinih rukovoditelja prilikom izvršenja zadataka koji su stavljani pred nju ne bi li se pritom dokazali. Također je očito da se nadređeni forumi, bili oni vojni ili politički, nisu previše bavili specifičnim okolnostima i izazovima funkcioniranja NOP-a na određenom prostoru te se pokušavalo primijeniti relativno uniformne kriterije za ocjenu političkog i vojnog rada.
U kontekstu ilegalnog pokreta u Zagrebu i operativne zone Desetog zagrebačkog korpusa to je značilo neuvažavanje uistinu specifično teških uvjeta u kojima je NOP na tom prostoru morao djelovati. Institucije NOP-a, kao i sve druge institucije, bile su sačinjene od ljudi sa svojim vještinama i ograničenjima, a s druge strane nisu imale duge tradicije koje bi garantirale da se ljudi koji bi prilazili tim institucijama formiraju prema potrebama tih istih institucija. Problemi koje je OZN imala u funkcioniranju i problemi koji su prolazili iz njezinog ponekad kriminalnog funkcioniranja, upravo su posljedica mladosti te institucije i početne nerazvijenosti tog sustava. Maltretiranje Mihovilovića i Matetića, zagrebačkih obavještajaca, vjerojatno je bilo rezultat upravo tih boljki koje su se reflektirale u pretjeranoj revnosti agenata OZN-e da suzbiju stvarnu i postojeću aktivnost britanske obavještajne organizacije u Zagrebu u čiju je interesnu sferu Jugoslavija, zajedno s Grčkom potpala. Brutalni obračun s grčkim pokretom otpora po završetku Drugog svjetskog rata, a koji su Britanci organizirali, dokaz je da je prijetnja NOP-u bila stvarna. U tom smislu čini se da su Mihovilović i Matetić ipak prije bili žrtve OZN-ine nemogućnosti da efikasno i precizno locira predmet svog postupanja nego što su bili žrtve ozbiljnog plana u beogradskoj centrali OZN-e koja je išla za time da diskreditira NOP koji je djelovao na području Hrvatske.
Zagreb su oslobodili oni koji su oslobodili Jugoslaviju
Sapunica o tome tko je prvi ušao u Zagreb i na taj ga način ga oslobodio, počela je još u socijalističkoj Jugoslaviji. Konstrukcija po kojoj je postojala neka srpska zavjera unutar NOP-a Jugoslavije ne bi li se spriječilo da jedinice Desetog zagrebačkog korpusa budu prve partizanske jedinice u gradu počela je dobivati na relevantnosti i utjecaju sve više kako je projekt socijalističke revolucije ulazio u krizu te obrnuto proporcionalno kako je projekt nacionalne države dobivao na relevantnosti. Tako su i akteri s početka ove priče, a jedan od njih je Ivan Šibl, politički komesar Desetog zagrebačkog korpusa, mijenjali svoje perspektive na dotadašnje događaje prenaglašavajući pitanje hegemonije pojedinih nacionalnih kampova gotovo anakrono preslikavajući svoje tadašnje političke frustracije na događaje koji su se dogodili u nekim drugačijim uvjetima.
Povijesna stvarnost je složena i istraživač se može samo nadati da je pokrio dovoljno elemenata koji su je pomogli oblikovati. Nacionalni antagonizmi su sasvim sigurno bitna kockica mozaika koji zovemo Drugi svjetski rat u Jugoslaviji, ali oni sasvim sigurno nisu presudna. U tom smislu oni ne mogu služiti niti kao jedina eksplanatorna matrica. Ako je i koristimo, bilo bi nužno vidjeti o kakvim se točno međunacionalnim odnosima radilo s obzirom na to da je nacija kao i svaka druga povijesna kategorija podložna kontekstu vremena u kojem se pojavljuje. Međunacionalni odnosi unutar Jugoslavije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina su kvalitativno drugačiji nego što su oni to bili u bilo kojem periodu Drugog svjetskog rata. Na kraju je bitno istaknuti činjenicu da su Zagreb ipak oslobodili partizani koji su se borili u jedinicama Desetog korpusa, ali i partizani koji su se borili u drugim korpusima i divizijama diljem Jugoslavije. Oslobođenje Zagreba, pa onda i Jugoslavije, posljedica je kolektivnog poduhvata naroda cijele Jugoslavije i kao takvo nije niti moglo niti trebalo imati nacionalni ekskluzivitet.
- Hrvatski državni arhiv, Odjeljenje za zaštitu naroda, HR-HDA-1491, 02.0226 [↩]
- Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Vojnoistorijski institut (Beograd: 1976), Tom XI, Knjiga 3, Dok. br. 1 [↩]
- Duško Doder, “Posljednji dani u okupiranom Zagrebu”, U: Zbornik sjećanja – Zagreb 1941.-1945., knjiga 4, ur. Lutvo Ahmetović, et al., Zagreb: 1982, 372. [↩]
- Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom II, Knjiga 15, Dok. br. 279, 445. [↩]
- Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom II, Knjiga 15, 445. [↩]
- Hrvatski državni arhiv, Odjeljenje za zaštitu narod, HR-HDA-1491, 02.0228; Hrvatski državni arhiv, Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, HR-HDA-1220, KP-42-II/3196, KP-42-II/3205 [↩]
- Hrvatski državni arhiv, Odjeljenje za zaštitu naroda, HR-HDA-1491, 02.0226 [↩]
bilten
