Maturalne zabave su uz serijske ubojice dio američke popularno-kulturne mitologije te ne postoji filmski žanr koji svoju priču nije isprepleo oko ovoga ključnog i stresnog događaja u životima brojnih filmskih adolescenta, koji tada još nisu svjesni da su pitanje autfita i partnera tek neznatni problemi naspram onih koji će ih uskoro snaći. Posebno je to nelagodna situacija za izopćenike i neprilagođene, pa se djela u rasponu od horora do komedija redovito baziraju na istom arhetipskom obrascu. Postavlja se dijada između društvenog izopćenika/izopćenice ili grupe autsajdera te društveno popularnih i poželjnih pojedinaca i skupina. Školske diobe tako zrcale društvene hijerarhije i aspiracije u malome. Često je ta dijada podebljana razlikama u fizičkom izgledu (neugledno – lijepo), odijevanju (staromodno, nemarno – trendovsko), klasi (radnička ili niža srednja klasa – viša srednja klasa ili bogataši), uspjehu u školi (štreberi – neradnici).
Prvi žele pripadati popularnoj skupini, a potonja ih često zlostavlja te dodatno djeluje na pojačavanju jaza između njih i okoline. Neprilagođenici stoga tijekom priče prolaze svojevrsni proces potrage u kojem nastoje zadobiti pažnje vrijedan položaj u zajednici, a prvi korak u tome je pripadnost vršnjačkoj skupini. Maturalna zabava pritom djeluje kao svojevrsni proces inicijacije, gdje svi društveni konflikti trebaju biti razriješeni kroz konfrontaciju. Autsajderi trebaju osvojiti željeni status u zajednici te naučiti lekciju one privilegirane, a pritom ostati na putu vrline i dobrote. Doduše, s Carrie su stvari drugačije završile, no to je već rijetka iznimka.
Utabanu skiciranu premisu slijedi i mjuzikl The Prom, čiju glazbu potpisuje Matthew Sklar a songove Chad Beguelin, koji je uz Boba Martina autor knjige na temelju koje je kazališno djelo nastalo. Ono se s velikim uspjehom prikazivalo na Broadwayju, a hiperproduktivni Ryan Murphy (Ratched, American Horror Story, Eat Pray Love) odlučio se uhvatiti ukoštac s filmskom adaptacijom. Srednjoškolskom problematikom, adolescentskim klišejima i sličnim nedaćama, popraćenima pjesmom i plesom, autor se s velikim gledateljskim uspjehom već bavio u televizijskoj mjuzikl-seriji Glee, što će reći da se ekranizacije brodvejskoga hita prihvatila osoba s mnogo žanrovskog iskustva.
Mjuzikl kao polazište uzima društveno recentnu i relevantnu problematiku polarizacije američkoga društva te neprestano prisutan jaz između liberalnih i urbanih obalnih sredina te zatucane i konzervativne provincijske unutrašnjosti, te je nastoji sagledati kroz LGBTQ+ problematiku. Priča mu je također temeljena na istinitom događaju koji se odigrao 2010. godine u državi Mississippi. Fabularni okidač je odluka školskog odbora u gradiću Edgewateru u Indiani da otkaže maturalnu zabavu jer jedna od učenica, Emma Nolan (Jo Ellen Pellman), želi pohoditi istu sa svojom djevojkom, što se nimalo ne sviđa konzervativno i vjerski nastrojenoj predsjednici roditeljskoga vijeća, gospođi Greene (Kerry Washington).
Situaciju dodatno komplicira činjenica da je konzervativna ratnica ujedno majka Alysse (Ariana DeBose) Emmine partnerice, o čemu još uvijek ništa ne zna. Istodobno brodvejske glumačke zvijezde Barry Glickman (James Corden) i Dee Dee Allen (Meryl Streep), nakon katastrofalne premijere novoga im projekta, s kolegama Angie Dickinson (Nicole Kidman) i Trentom Oliverom (Andrew Rannells), a kako bi reinventirali sebe te se pokazali u pozitivnom svjetlu, odlučuju otputovati u američku zabit da bi tamošnje stanovništvo prosvijetlili oko borbe za ljudska prava i slobode.
Murphy te scenaristi Bob Martin i Chad Beguelin na trenutke nimalo politički korektno prikazuju američku unutrašnjost, što osobito dolazi do izražaja u songovima, a donekle predstavlja osvježenje. Iznim toga njihovo djelo nije osobito uspješno, a niti zabavno, te odražava stalnu autorovu boljku koja se manifestira u tendenciji da djelo pretrpava likovima, situacijama, šarenilom, ovim ili onim, jer za Murphyja ako je kič, tada mora biti još veći kič, a ako je blještavo, treba biti blještavije.
The Prom se odveć oslanja na fabularne klišeje i opća mjesta, previše je karikaturalnosti i izvještačenosti, odveć simplificiranih situacija te odnosa među likovima, svjetonazorima, društvenim sredinama. Mjuzikl jest isključivo eskapistički žanr, pa time opravdava svoj shematizam te oslanjanje na stalne likove i situacije, slično kao bajka, no navedeno ne treba brkati s neinspirativnošću i neoriginalnošću.
Sentimentalna priča vrvi izravnim popovanjem i iznošenjem životnih pouka, u konačnici su sva proturječja jednostavno razriješena, a neprihvaćanja iznenada prevladana. Gledatelje se istodobno nastoji očarati audiovizualnom dopadljivošću, no ona je previše napadna i šarena za vlastito dobro. Prosječan će gledatelj odmah uočiti jaku glumačku postavu, no treba biti svjestan da i Meryl Streep katkada može dobro zaglumatati te napraviti neukusnu parodiju sebe. Plošni i stereotipni likovi – tipovi brodvejskih glumaca, dodatno bivaju karikirani neinspirativnim glumačkim kreacijama kako Streep tako i Jamesa Cordena, Nicole Kidman te Andrewa Rannellsa. Treba im priznati da dobro pjevaju, iako songovi nisu pretjerano dopadljivi.
Najveći je problem nefokusiranost same priče, pa cjelina narativno djeluje zbrkano. Skače se i balansira između podosta likova i njihovih životnih situacija, a svega je previše za sto i trideset minuta filma, pa se često gubi fokus s glavne radnje u kojoj zvijezde dolaze pomoći adolescentici u maloj i zatucanoj sredini. Emma se kao središte priče gubi, a ona se odugovlači razmatranjem osobnih demona brodvejskih likova te njihovim emocionalnim i psihičkim stranputicama. Navedeno je dovelo do oscilacija u ritmu pripovijedanja. Materijalu bi tako prigodnija bila serijalna forma - primjerice format televizijske miniserije, nego dugometražnoga filma.
filmovi
