"Reći ću da je ovo avantura koju svako ljudsko biće mora proći - naučiti biti anksiozan...Tko je naučio biti anksiozan na pravi način, naučio je ono što je najviše".
― Soren Kierkegaard
Jako često se o anksioznosti govori kao o nepoželjnom stanju koje zahvaća pojedinca i s kojim se ta osoba onda mora nekako naučiti nositi, bilo kroz uporabu farmaceutskih lijekova, posjeta psiholozima ili primjenu određenih alternativnih metoda. Postoji pregršt članaka koji daju savjete o tome kako se riješiti anksioznost i osoba koja od nje pati će ih lako pronaći. Iako ti savjeti mogu biti vrijedni, posebno ako smo preplavljeni tim osjećajima i ne možemo normalno funcionirati, ovakav pogled i pristup tom stanju izostavlja kontekst unutar kojega se pojavljuje anksioznost, uključujući i njen potencijal da potakne unutarnji rast te osobe. Kontekst je sam pojedinac i njegovo postojanje, način života, ono što jest, njegovo trenutno stanje razvoja i potencijal za rast koji posjeduje. Preokupacija sa samim simptomom nas lako može zaslijepiti i navesti na to da se fokusiramo na olakšavanje tjeskobe, uništavajući time potencijal koji se krije u njoj.
Doživljaj anksioznosti nije jednolik. Anksioznost koja se javlja kod osobe koja se brine oko zadovoljavanja vlastitih bioloških potreba ili osobne taštine (jer ne zna da li će te potrebe uspjeti zadovoljiti ili ne) nije iste vrste ili kvalitete kao anksioznost kod osobe koja teži prema nečemu višem i koja želi izgraditi vlastiti karakter i anksiozna je oko toga da li će to uspjeti ostvariti. Anksioznost kod prve osobe je usmjerena prema vani i na okolinu jer brine oko toga kako će održati vlastiti status. Anksioznost kod druge osobe je usmjerena prema unutra, jer brine oko toga da ne podbaci u vlastitim vrijednostima, da njome ne upravlja okolina i mentalitet stada.
U primjeru iznad, kod prve osobe prevladavaju "niži" biološki nagoni ili utjecaj i pritisak okoline, dok kod druge osobe vidimo nešto što je više ljudski i plemenitije. Radi se o razlici u stanju bića pojedinca i sam simptom nije isti jer mu je narav promijenjan stanjem razvoja osobe u kojoj se pojavljuje. Stoga, kad govorimo o anksioznosti, ne govorimo o nečemu jasno definiranom i specificiranom, umjesto toga moramo uzeti u obzir širu sliku. Bez šire slike, sam simptom (anksioznost) nam ne govori previše.
Možemo reći da je ansioznost kod osobe koja je u tom stanju jer pokušava izgaditi vlasiti karakter pozitivan i poželjan simptom, a ne nešto čega se treba riješiti putem lijekova ili na druge načine. Zapravo je pozitivan znak, ovisno o tome da li ta osoba uspije iskoristit to stanje za vlastiti napredak. Da se ta osoba riješi anksioznosti, sam njen osobni rast bi stagnirao, jer onda ne bi imala signal koji joj govori koliko je udaljena od cilja i gdje se još mora popraviti. Ako je cijena rasta osjećaj anksioznosti, to je onda teret koji vrijedi nositi, posebno ako ga usporedimo s alternativom; život nesvjesnog pojedinca koji je samozadovoljan i ne napreduje. Neki od nas, u nedostatku hrabrosti da izdržimo tjeskobu koja je nužna za osobni rast, je nastoje ublažiti ne shvaćajući opasnosti toga, riskirajući time postizanje sebstva.
Ovaj pogled je iznio poljski psiholog i psihijatar Kazimierz Dabrowski koji je u tjeskobi vidio niže i više oblike, i kao nešto što je nužno za razvoj osobnosti. Njegov pristup nije bio baziran na suzbijanju simptoma, nego na shvaćanju toga kako simptomi mogu pridonijeti osobnom rastu. To je pristup koji uzima u obzir nijanse, naspram rigidnog, crno-bijelog pristupa koji je dosta čest.
"Na svojim najvišim razinama, psihoneuroze anksioznosti su povezane sa samokontrolom strahova niže razine, širenjem svijesti i rastom egzistencijalnog stava, brigom i empatijom za druge te rastom osobnosti. Na ovoj razini, tjeskobe oko osobnih problema su inhibirane u korist doživljavanja tjeskoba povezanih s osjećajem odgovornosti i brige za druge, posebno onih koji trpe nepravdu ili su u teškoćama - to je rođenje hrabrosti i junaštva. Anksioznost se pomiče od objekata prema tjeskobi oko nepoznatog, tjeskobi oko bivanja tjeskobnim i egzistencijalnoj tjeskobi. Egzistencijalna tjeskoba može se doživjeti kao opći snažan osjećaj "straha i drhtanja". Tjeskoba ili čak agonija može se iskusiti zbog općih stvari u svijetu (okoliš, ratovi, okrutnost prema drugima i tako dalje). Postoji svijest da ta stanja tjeskobe pružaju temelj za rast."
Anksioznost je osjećaj koji je svojstven ljudima, postoji s razlogom i nitko od nas ne bi bio isti bez nje. Nije nešto čega se možemo riješiti, a također nije ni nešto pred čime bi trebali pokleknuti i odbaciti vlastitu autonomiju. Umjesto da tražimo riješenje ili lijek za anksioznost, trebali bi je staviti u valjan kontekst i shvatiti da nam može biti suputnik u osobnom razvoju i pomoći nam da to ostvarimo, ako prema tome smjeramo. To možemo učiniti tako da se sprijateljimo s tjeskobom, shvatimo njen razvojni potencijal i usmjerimo je prema stvarima oko kojih doista vrijedi biti anksiozan; težnji oko toga do postanemo što razvijeniji u smislu karaktera, da se pobrinemo da živimo u skladu s vlastitim vrijednostima i esencijom, umjesto da je uništavamo lažima i pretvaranjem. Dabrowski navodi par pitanja koja možemo iskoristiti za osobnu kontemplaciju; Što je unutar mene više a što niže? Što je to u meni što zapravo nisam ja? Što je to što postajem iako još nije iskristalizirano? Kad god podbacujemo u vlastitim vrijednostima, anksioznost nam može biti signal koji nas vraća na pravi put. Umjesto da smo tjeskobni oko toga što drugi misle o nama, počinjemo više brinuti oko toga da li poboljšavamo vlastiti karakter.
Alternativni put mjesečarenja kroz život, osobnog nerazvoja i stagnacije vodi do individualnog i kulturnog propadanja kojemu smo trenutno svjedoci.
"Znam da život predstavlja ulaz u vječnost, a ipak se moje srce tako često izgubi u sitnim tjeskobama. Zaboravlja dugi put kući koji je pred njime."
― Sophie Scholl
sott
