To što ministar Davor Božinović još nije podnio ostavku, dokaz je niske razine hrvatske političke kulture. Tristotinjak kilometara na Zapad, austrijski kancelar odlazi zbog razblažene verzije tamošnje Fimi medije, a u Hrvatskoj ministar policije održava se usprkos skandalu koji svjedoči o perverziji same ideje Europske unije – zbog mučenja ljudi.
No ostavka Davora Božinovića neće riješiti ništa, osim što će na nekoliko dana primiriti odjednom probuđene savjesti. Zajedno s Božinovićem, ostavku bi trebali podnijeti, u najmanju ruku, premijer Andrej Plenković i europski povjerenici za unutarnje poslove, vrijednosti i promicanje europskog načina života Ylva Johansson, Vera Jourova i Margaritis Schinas, ako ne i sama predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Hrvatski ministar policije, naime, nije ništa više od organizatora i provoditelja, neka vrsta egzekutora u odijelu: pravi je problem u konceptu današnje Europe koji gradi i promiče Europska komisija Ursule von der Leyen, i u bespogovornome hrvatskom prihvaćanju tog koncepta, koje kreira Andrej Plenković.
Jer sve se zna već godinama; političari samo glume iznenađenje. Aktualni javni skandal koji je izbio nakon što je međunarodni konzorcij sjajnih novinara uspio pribaviti razgovijetnu, vjerodostojnu i nedvosmislenu snimku brutalnog nasilja na granicama izraz je licemjerne glume koja želi reći: “Žao nam je, nismo znali!”
Niste znali? Itekako jeste! Nećemo ovdje ponavljati tisuće – doslovno, tisuće – pritužbi što su ih protjerani ljudi u proteklih pet godina iznijeli medijima i nevladinim organizacijama; nećemo podsjećati ni na to da bi bilo dovoljno samo da su hrvatski konzuli u BiH bar jednom obišli izbjegličke centre na sjeverozapadu Bosne, kao što su to toliko puta učinili novinari, pa da država, da je htjela, shvati što se događa – ali ništa od toga nije se dogodilo. Podsjetit ćemo zato samo na službene izvještaje o tome da se na granici provodi nasilje prema ljudima.
Prije tri i pol godine, u veljači 2018. godine, pučka pravobraniteljica Lora Vidović prigovorila je MUP-u da, prema izvještaju u medijima, “više radi na osiguranju granice nego na zaštiti života ljudi koji ju pokušavaju prijeći”. Ministar Božinović odgovorio je “da hrvatska policija provodi Ustav i zakone RH kao i europsku politiku u području granica”. Dio te izjave bio je, nažalost, točan: policija je “provodila europsku politiku u području granica”. Drugi dio izjave bila je neistina.
Godinu kasnije, krajem ožujka 2019. godine, pučka pravobraniteljica izvijestila je o pismu policajca koji je detaljno opisao hijerarhijski ustroj nasilja na granicama, “apelirajući na sprečavanje ovakvog postupanja u ime više svojih kolega”. Ljutiti, ali i uplašeni čovjek, upozorio je “da je realno stanje još gore od onog na koje je pučka pravobraniteljica u javnim istupima ukazivala”, ali on, “zbog straha od otkaza”, ne može odbiti provoditi nasilje - “jer tada ne bi imao čime prehraniti obitelj.”
Koji mjesec kasnije, potkraj srpnja 2019. godine, novinarka Barbara Matejčić na portalu telegram.hr objavila je intervju s neimenovanim policajcem koji je s još više detalja opisao proceduru protuzakonitih protjerivanja. Počela su, kaže, početkom 2017. godine. Upute su davali policijski šefovi. Izbjeglice vraćaju otkud su došli “bez ikakve dokumentirane procedure, kao da ih nikada nismo našli ni odveli do granice“. Kao da je policija paramilitarna organizacija.
A onda je, u prosincu 2019. godine – dakle prije dvije i pol godine! – novinarka Đurđica Klancir na net.hr-u iscrpno izvijestila o akciji Koridor. “U vrijeme intenziviranja migrantske krize, 2017., na području PU vukovarsko-srijemske oformljena je operativna akcija 'Koridor' s ciljem sprječavanja nezakonitih migracija. Za šefa stožera operativne akcije 'Koridor' imenovan je Zoran Melkić, inače djelatnik Službe organiziranog kriminaliteta unutar policije”, rekao je novinarki policijski insider. U početku je akcija vođena iz Vinkovaca, s petnaestak policajaca kojima je zadatak bio “hvatanje krijumčara, i imovine i ljudi, kriminalistička obrada, podnošenje kaznenih prijava…”.
Ali, “nakon eskaliranja krize i seljenja migrantskih ruta u dubinu BiH, prije dvije godine centrala akcije 'Koridor' seli se u Topusko, prestaje se baviti krim obradama i počinje se baviti isključivo 'hvatanjem' – i krijumčara i migranata. Više se ne bave obradom, nego bi uhićene trebali predati na obradu mjesno nadležnim postajama. Iz grupe izlaze krim-policajci te se u grupu regrutiraju obični policajci koji su 'višak' u svojim matičnim jedinicama. To su vrlo često osobe koje su imale reputaciju konfliktnih, problematičnih, ali ima i onih koji dolaze po rodbinskim vezama ili po poznanstvima'”, kazao je policajac novinarki net.hr-a.
Napokon, Centar za mirovne studije podnio je prošle godine “tri različite kaznene prijave u kojima su počinitelji upravo naoružani muškarci u neoznačenim crnim odorama s fantomkama na glavi”.
I sada, izvrstan novinarski posao: snimka nasilja i naknadno istraživačko dokazivanje da ga čine policajci, koje su zajednički proveli profesionalci s ARD-a, Lighthouse Reporta, Novosti, RTL-a Hrvatska, Spiegela i švicarskog SRF-a. To kardinalno svjedočanstvo, ocijenio je Centar za mirovne studije, pridružuje se “tisućama prikupljenih svjedočanstava izbjeglica koje su žrtve nasilnih i nezakonitih protjerivanja, ali i svjedočanstvima policajaca, koja još jednom dokazuju očito - nasilna i nezakonita protjerivanja izbjeglica su sustavna praksa kršenja ljudskih prava, nacionalnih zakona te europskog i međunarodnog prava”.
“Republika Hrvatska je, uz potporu Europske unije koja financira ovakve nezakonite prakse, odlučila okrenuti leđa osobama u potrazi za sigurnošću i dodatno ih izložiti nasilju”, zaključili su aktivisti.
A što su svo to vrijeme radili hrvatski i europski političari? Ministar Božinović u Novogodišnjoj noći 2019. godine posjetio je policajce na graničnom prijelazu Maljevac. “Unatoč migrantskom pritisku”, rekao je ondje, “naša policija je hrvatskim građanima osigurala miran život u sigurnoj zemlji, rekordnu turističku sezonu, stotine događanja na kojima su se okupile tisuće ljudi”.
U ožujku prošle godine, hrvatski premijer, predsjednica Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća na tursko-grčkoj granici nedvosmisleno su podržali politiku koja je rezultirala nedavnom snimkom na granici s BiH. Nakon što je Turska preko granice s Grčkom počela puštati izbjeglice prema Zapadu, europski je trojac pohrlio osokoliti Grčku da te ljude ne pušta u Europu. “Grčke vlasti suočavaju se s vrlo teškim zadatkom. Zabrinutost Grčke je i zabrinutost EU. Ovdje smo na uputimo jasnu poruku solidarnosti i podrške Grčkoj”, rekla je Ursula von der Leyen i obećala 700 milijuna eura pomoći – ne za zbrinjavanje izbjeglica, nego za zatvaranje grčke i europske granice. “Bit će razočarani oni koji žele testirati jedinstvo EU”, dodala je predsjednica EK, u jednoj od licemjernijih interpretacija razloga zbog kojih bi EU, eto, trebala biti jedinstvena.
Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel također je podržao Grčku “zbog svega što su njezina vlada i službe sigurnosti učinile proteklih dana”. “Granice Grčke su granice Europe i to što vi radite je važno za Grčku i ključno za budućnost EU”, kazao je Michel. Još angažiranije zazvučao je hrvatski premijer. “Grčka je štit i vanjska granica Europske unije”. I Hrvatska, podsjetio je Plenković, na migrantskoj je ruti, pa je u “njezinom interesu da grčka granica ostane neporozna”. “Neće se ponoviti 2015. i 2016. godina”, obećao je Plenković.
I eto – nije se ponovila, ali uz nužnu cijenu. Jer ne može postojati humana politika “tvrđave Europe”: ako smo tvrđava, branimo se metodama kojima se brane tvrđave; ako smo humani, tražimo načine da to i ostanemo. Trećeg puta nema.
Bizarno zvuče pokušaji da se taj put nađe. Jednome od njih svjedočili smo u ožujku prošle godine, nakon što su europski čelnici na grčko-turskoj granici citiranim izjavama nedvosmisleno podržali učvršćenje vanjskih granica europske utvrde. Tri dana nakon njihova boravka na granici, 6. ožujka, u Zagrebu je održan sastanak ministara vanjskih poslova EU na kojemu su raspravljali o metodama odvraćanja izbjeglica od europskih granica.
Uvjerenje da ljude ne treba puštati u EU nitko nije doveo u pitanje; raspravljalo se tek o tome kako ih spriječiti da uđu. “Mi smo protiv nasilja i za humanitarni pristup. Vjerujemo da ima dovoljno mjera koje se mogu primijeniti, ne nužno i gumene metke”, rekao je premijer Plenković.
I vidite: godinu i pol kasnije, gumeni meci uistinu se ne primjenjuju, bar na hrvatskoj granici s Bosnom i Hercegovinom. No može li se ono što smo vidjeli na snimku nazvati Plenkovićevim “humanitarnim pristupom”, čitatelj će prosuditi sam.
Istodobno, tko može jamčiti da se drugdje ne koriste i gumeni meci? Tadašnji estonski ministar vanjskih poslova Urmas Reinsalu, primjerice, smatrao ih je legitimnim sredstvom odvraćanja. “Obrana vanjske granice EU nije humanitarno, nego sigurnosno pitanje s humanitarnim aspektima”, kazao je. “Grci mogu poduzimati sve mjere kako bi spriječili kršenje zakona”, ustvrdio je Reinsalu.
Logika zatvaranja neumitna je: cilj opravdava sredstva; želite li se zatvoriti, morate se zatvoriti; kako, manje je važno. A s obzirom da pred vratima Europe čekaju stotine tisuća očajnih ljudi, koji su spremnost da trpe nasilje demonstrirali već time što su uopće pošli na tako pogibeljan put, jasno je da ćete ih morati odvraćati sve okrutnijim i okrutnijim metodama. Europa to upravo i čini.
Gdje to može završiti? U kakvoj vrsti, u kolikim razmjerima nasilja? Bolje je na to ni ne pomišljati. Jer, recite: po čemu se današnja hrvatsko-bosanska granica kod Bihaća i Kladuše, ili neke druge vanjske granice EU, razlikuju od Lukašenkova nasilja na ulicama Minska? Tako se Europska unija, kontinent ljudskih prava, svrstao rame uz rame s posljednjim diktatorom Europe.
I zato ne treba otići samo Božinović, nego i predsjednik Vlade Plenković, ali i nadležni povjerenici EU, na čelu s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen. Ipak ostavke političara neće promijeniti najvažnije: koncept. Koncept je, naprosto, pogrešan, nehuman i, u samoj svojoj biti, nasilan.
Europljani bi se morali početi navikavati na spoznaju da je dosadašnji masovni dolazak izbjeglica - tek početak. Beskrajni ratovi, kojih je sve više, i sve snažnija klimatska kriza, u nadolazećim bi godinama mogli izazvati egzodus i-više-nego-biblijskih razmjera. Koncept nacionalnih država i labave zajedničke nadnacionalne uprave, utemeljen na plemenitoj ali krhkoj ideji ljudskih prava, nije više dovoljan da ovaj kontinent ostane mjesto individualnih sloboda, mira i blagostanja za sve. O tome treba početi govoriti, jer ta je budućnost ovdje, iza ugla. Njoj bismo trebali smoći snage pogledati u oči – jer nas ona neće pitati sviđa li nam se ili ne.
Istina je da sadašnji političari trebaju otići, jer su moralno kompromitirani, a za hvatanje ukoštac s budućnošću očito nemaju ni želje, ni vizije, ni hrabrosti. Od nekoliko ostavki, međutim, postoji mnogo dublji problem: ima li u današnjoj Europi političara koji su u stanju osmisliti alternativu uistinu humane budućnosti, ma što to značilo za Europu kakvu danas znamo?
lupiga
