Ostavke, ostavke, ostavke…

Politički tjedan na izmaku obilježile su dvije ostavke. Prvo je Marin Strmota, dotad široj hrvatskoj javnosti nepoznat državni tajnik u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, neočekivano podnio ostavku na konferenciji za medije. Nešto očekivanije, dan poslije, ostavku je, na mig iz Vlade, podnio i Ante Ramljak, izvanredni povjerenik za Agrokor. Premda je Strmotina ostavka, prvenstveno zbog načina izvedbe, privukla snažnu medijsku pažnju, ona Ramljakova ju je ipak sutradan bacila u sjenu.

Nećemo ulaziti u pojedinosti i pojašnjenja ostavki, obje su itekako obrađene posljednih dana. Zadržat će na jednom zajedničkom aspektu njihova odjeka. Naime, obje su, kako iz opozicije tako i iz opozicijski nastrojenih medija i komentatora, dočekane u priličnoj mjeri kao svojevrsna potvrda kraha državne politike – pa čak i kao kraha države kao projekta. Pojednostavljeno i konkretizirano: Strmotina ostavka je krajnji dokaz izostanka bilo kakve koordinirane, sadržajne i razvojne politike, dok je Ramljakova ostavka, tj. ono što joj je prethodilo, konačna potvrda teze da živimo u ortačkom kapitalizmu i da nam spasa nema.

Krah modela

Problem u dijagnostici ovih ostaviki nije u neuvjerljivosti teze o krahu države kao projekta. Problem je u pozadinskoj pretpostavci da je vrlo lako moglo biti drukčije. Da je samo bilo sluha za Strmotinu stručnost, ili za demografsku stručnost kao takvu uopće, stvari bi bile drukčije. Zar stvarno netko misli da bi i krupniji redistributivni zahvati u proračunu: a) zaustavili iseljavanje i povećali natalitet b) bili uopće mogući s obzirom na briselski nadzor proračuna, kao i na pritisak kapitala? Da ne bude zabune, naravno da je bolje preusmjeriti novce namijenjene kupnji novih automobila u poboljšanje rada vrtića, ali ne može se tim svotama preokrenuti trend.

Na tom tragu je bio i sam Strmota kad je još prije tri mjeseca branio rad Ministarstva. Na pitanje ne bi li trebalo raditi brže na demografskim mjerama, odgovorio je: “To ste trebali pitati sve vlade u zadnjih 20-30 godina.” Drugim riječima, Strmota nije rekao ništa drugo nego: demografska katastrofa je učinak razvojnog modela izabranog nakon osamostaljenja. A je li taj model ortački kapitalizam kojeg se ne možemo riješiti niti micanjem iz igre njegova simbola, Ivice Todorića? Ne poručuje li nam to slučaj Ramljak?

Ne, taj nam slučaj samo ilustrira nemoć države. Ta ista država koja nije bila dovoljno snažna da subvencijama i manje legalnim radnjama održi Agrokor na životu u susretu s tržišnom konkurencijom, sada nije u stanju preuzeti kompaniju i provesti politički kontroliran stečaj, već improvizira u prilično kompleksnoj situaciji. Ili da karikiramo do kraja: kakva je to država koja može voditi državu, ali ne može najveću kompaniju u državi već mora ovisiti o privatnim konzultantima? Ista ona koja ne vidi da je uspostava ministarstva za demografiju loša politička satira.

 

bilten