Ostojićev plan nije dovoljan, političari moraju biti hrabriji

Iako nema niti najmanje dvojbe da je duboka reforma sustava zdravstvene zaštite u Hrvatskoj nužna, plan koji je predstavio ministar Ostojić ne predstavlja jamstvo da će se potrebne promjene doista u kratkom roku i provesti.

Iako je hrvatski zdravstveni sustav ekonomski izrazito neučinkovit, u Planu nedostaje ekonomske logike. Hrvatsko zdravstvo je godinama, možemo zapravo reći desetljećima opterećeno utopističkim idejama o besplatnoj vrhunskoj zdravstvenoj zaštiti. Zemlje s razinom nacionalnog dohotka kakvu ima Hrvatska jednostavno ne mogu izdržati ovako visoke troškove zdravstvene zaštite. Naime, Hrvatska nominalno na zdravstvo troši oko 8% BDP-a, što je na razini prosjeka razvijenih zemalja EU. (Zanimljivo da Slovenija, Srbija i BiH imaju odnos zdravstvene potrošnje i BDP-a viši od europskog prosjeka.)

Zdravstvena potrošnja se u svim zemljama srednje i istočne Europe – novim članicama EU kreće ispod prosjeka razvijenih zemalja, od 6-7% BDP-a. Razvijene zemlje EU, poput Austrije i Njemačke, na zdravstvenu zaštitu troše više, između 10-11% BDP-a, ali se troškovi zdravstvene skrbi pokrivaju iz javnih (80%) i privatnih izvora (20%).

U Hrvatskoj se iz javnih izvora financira više od 95% ukupnih zdravstvenih troškova. Unatoč naglašenom trendu povećavanja privatnih izvora u gotovo svim zemljama, u Hrvatskoj je prošireno javno mišljenje da je zdravstvo ”javna stvar”, da privatnom sektoru nema mjesta u zdravstvenoj zaštiti te da zdravstvena zaštita mora biti vrhunska i potpuno besplatna. Takva ideja je naravno neodrživa, a autori predstavljenog Nacionalnog plana razvoja bolničkog sustava niti u natruhama ne spominju neizbježno otvaranje procesa privatizacije u bolničkom sustavu.

Hrvatsko zdravstvo je, kao i zdravstveni sustavi u drugim europskim zemljama, u dubokoj strukturnoj krizi. Troškovi zdravstvene zaštite dramatično rastu godinama. Glavni uzročnici rasta troškova zdravstvenih sustava su razvoj novih medicinskih tehnologija i produljenje prosječnog ljudskog vijeka, koje je s novim zdravstvenim tehnologijama usko povezano. Većina problema s kojima se danas hrvatsko zdravstvo suočava je povezano upravo s rastućim očekivanjima.

Redovi čekanja u hrvatskim bolnicama, o kojima ministri govore godinama, posljedica su sve intenzivnijeg korištenja novih tehnologija. Svi se naime danas žele pregledati na suvremenim i skupim dijagnostičkim uređajima bez obzira na to bili bolesni ili ne. Često takva skupa dijagnostika je samoj sebi svrha i konačno nije u funkciji podizanja ukupne razine javnog zdravlja.

Osim intenzivnih ulaganja u bolničke kapacitete i zdravstvene tehnologije, što se dogodilo u proteklih petnaestak godina i što je svakako podiglo razinu kvalitete zdravstvene zaštite, hrvatski zdravstveni sustav opterećuju različiti kompleksni fenomeni koji utječu na njegovu efikasnost. Neki istraživači hrvatskog zdravstva, poput Dubravka Mihaljeka iz Banke za međunarodna poravnanja, govore o ”asimetriji informacija” između liječnika i pacijenata koja dovodi do zloupotreba, ”moralnom hazardu”, neuspjehu države u alokaciji resursa u zdravstvu, raširenoj korupciji i sličnim problemima.

Iako su neke zemlje članice EU već ranije pokrenule reforme zdravstvenih sustava, ekonomska kriza i prateća kriza javnih financija je u većini europskih zemalja otvorila pitanje ekonomike zdravstva. Velika Britanija i Njemačka su primjerice već sredinom prošlog desetljeća provele reforme i otvorile širi prostor za privatno financiranje zdravstvene zaštite (privatno zdravstveno osiguranje), kao i privatne investicije u pružanju zdravstvenih usluga (privatne bolnice). U tim zemljama danas privatni zdravstveni sektor čini oko 20% i ima tendenciju rasta.

Ako dobro razumijemo da su dugoročni trendovi povećavanja troškova zdravstvene zaštite neizbježni, tada nema nikakve dileme: zdravstveni sustav u Hrvatskoj se već danas mora duboko reformirati i prilagoditi glavnim europskim trendovima. U EU se mogu dakle vidjeti snažni trendovi povećavanja učešća privatnih zdravstvenih osiguranja i privatnih pružatelja zdravstvenih usluga.

Uistinu postoji snažan trend prema uvođenju laissez faire pristupa u zdravstvenoj zaštiti, za što se  s pravom zalažu i neki domaći ekonomisti. Vjerojatnije je da će prevladati ravnotežan pristup, odnosno uvođenja konkurencije između privatnog i javnog zdravstvenog sustava, ali i neki drugi reformi smjerovi.

Tako se sve više govori u ”ujedinjenom zdravstvu” u EU, pristup koji će integrirati pan-europske zdravstvene kapacitete i povećati opću učinkovitost zdravstvene zaštite u EU. Također je sve više naglašava potreba jačanja primarne (opće) zdravstvene zaštite, kojoj bi se kao ”čuvarima ulaza u zdravstveni sustav” (gate-keepers) povećala odgovornost.

Jačanje uloge liječnika opće prakse i proširenje usluga koje oni pružaju, u mnogim je zemljama snizilo troškove i povećalo dostupnost i kvalitetu zdravstvenih usluga. Velika Britanija i Njemačka, zemlje u kojima je opća liječnička praksa vrlo razvijena, najbolji su primjeri dobro provedenih reformi.

Hrvatski zdravstveni sustav je moguće ne samo u kratkom roku uspješno reformirati, ukinuti potrebe za dodatnim financiranjem iz državnog proračuna i upostaviti dugoročnu ravnotežu.

Primarna zdravstvena zaštita se može i mora u kratkom roku, kroz kombinaciju javnih i privatnih ulaganja, osposobiti za preuzimanje lavovskog dijela usluga koje danas pružaju bolnički stacionari. Privatizacija dijela bolničkih kapaciteta bi mogla privući privatni kapital i pretvoriti hrvatski zdravstveni sustav, u kombinaciji s turizmom, u snažan izvozni proizvod. Političari moraju biti odlučniji u reformama.

Izvor: business