Osim što nas zakučastim zapletima i složenim nepoznanicama koje treba razriješiti često potiče na mozganje te višestruko zabavlja, kriminalistički žanr vrlo je prikladan za razmatranje aktualnih društvenih i političkih situacija. Ispod eskapističke podloge te propitivanja straha od sila koje uzrokuju društveni nered, ovaj žanr redovito zna reagirati na brojne probleme s kojima se pojedine sredine suočavaju. Tome je tako stoga što motiv zločina često zna biti povezan s obuhvatnijim stanjem u društvu, odnosno istraga istražitelja često dovodi do visokopozicioniranih osoba te ispremreženih odnosa različitih utjecajnih sfera. Oni koji bi trebali jamčiti ispravno funkcioniranje sustava često se njime koriste za vlastite probitke te time dovode u pitanje njegovu stabilnost. Funkcija detektiva je da porazi sile nereda te time ponovno osigura stabilnost. Kroz pokušaj da navedeno ostvari, ocrtava se portret okruženja jer zbog naravi posla protagonist dolazi u interakciju s osobama iz različitih miljea.

Napad na Nile Hilton švedski je krimić redatelja Tarika Saleha, na koji se sasvim može primijeniti spomenuto. Fabula prati temeljne konvencije žanra. Detektiv Noredin Mustafa (Fares Fares) zaposlen je u kairskoj policiji na razrješavanju težih prijestupa, poput ubojstava. Okarakteriziran je gotovo u maniri hard boild istražitelja: maskulin, opor, neljubazan, vječito namrgođen, često prikazan u kontekstu zakrčenih, prljavih, pozadinskih kairskih ulica. Kad nije na poslu, slobodno vrijeme provodi u stanu koji odiše osamljenošću, opuštajući se uz pokoji joint i gledajući televiziju. Iz svakodnevne rutine izbacuje ga ubojstvo navodne pjevačice, koje se odigralo u luksuznom gradskom hotelu Nile Hilton, čiji je vlasnik poznati egipatski poslovni čovjek, građevinski mogul te član parlamenta Hatem Shafiq (Ahmed Selim), koji je ujedno i vrlo blizak s predsjednikom Hosnijem Mubarakom. Time priča povezuje sve društvene razine: niže - jer pjevačica radi u prikrivenom bordelu za vlasnika koji je koristi kako bi ucjenjivao bogate mušterije putem kompromitirajućih fotografija te sudanske migrante koji kao građani drugoga reda ilegalno i za ispodprosječnu satnicu obavljaju razne poslove; policiju i ulične prodavače; tajkune i političare. Time se slaže mozaička struktura koja upućuje na loše stanje egipatskoga društva. Saleh također u skladu s žanrovskim konvencijama slaže naraciju linearno-kronološki kako bi se put do razrješenja enigme gradirao te time potencirala neizvjesnost u gledatelja, ali i postepeno uslojavala slika društva.



U djelu prepoznatljivi žanrovski okvir ipak služi za spektar drugačijih preokupacija. Napad na Nile Hilton tako u formi popularnog žanra nudi vrlo mračan i pesimističan, turoban i depresivan portret suvremenog egipatskog društva u kritičnom trenutku. Vezan je uz truli režim koji broji dane do svoga kraja, pa tako film završava na Trgu Tahrir u osvit prosvjeda protiv Mubarakova režima. Redatelj situaciju postavlja ambivalentno: daleko od toga da je glavni lik pozitivan te može služiti kao moralno-etički uzor, no barem u konačnici shvaća svoje zablude. Frustrirana rulja, međutim, napada njega jer nosi policijsku odoru a njegov nadređeni, koji je u civilu te reprezentira trulost sustava, prolazi nekažnjeno te ga vjerojatno čeka dobar položaj i u novoj političkoj situaciji jer je prilagodljiv te umrežen.

Cjelina počiva na oštrim kontrastima: s jedne strane su zakrčene, prljave te pune smoga gradske ulice, a s druge strane su bogataške vile; s jedne strane su migrantska geta lišena osnovnih životnih uvjeta, a s druge strane su luksuzni hoteli za podobnu domaću te bogatu stranu klijentelu. Lik detektiva povezuje različita područja te nastoji između njih balansirati. Saleh je izvrstan u stvaranju bogate atmosferičnosti. Njegove su slike grada disonantne i velikog intenziteta, a Kairo je daleko od bilo koje turističke razglednice, prikazan u tamnim i zagasitim bojama. Zakrčen i prljav, pun smoga te lišen sunca, s neplanskim i kontradiktornim arhitektonskim rješenjima, izvrsno metaforički karakterizira cjelokupno suvremeno egipatsko društvo te njegove stranputice. Evociranje urbanoga prostora tako nije tek puka žanrovska konvencija, jer je kriminalističko često bilo nerazdruživo povezano s urbanim, nego pokušaj da se kroz isječak života grada te odnosa među interesnim skupinama uputi na šire stanje u državi.



Zato je Napad na Nile Hilton mnogo više politički film koji, zamaskiran u detektivsko ruho, vrši polagano seciranje jednoga truloga političkoga režima koji je toliko načet da ne postoji nikakva realna mogućnost da se situacija popravi. Korupcija je prisutna na svim razinama - od najviše do najniže, a agensi koji bi je trebali suzbijati služe njezinom dodatnom poticanju. Mustafa tako prima mito od sitnih uličnih preprodavača i kriminalaca, uzima novac žrtava s mjesta zločina, dijeli plijen s kolegama. Njegov nadređeni ujedno mu je i rođak, pa profesionalni položaj i napredovanje duguje i rodbinskim vezama. Visoka politika, tajne službe, sudstvo i policija u međusobnom su dosluhu te se generalno stječe dojam da se u Egiptu ništa ne može postići bez mita i umrežavanja. Posljednja karika u nizu je sam diktator, koji se često javlja u kadrovima, putem televizijskih izvještavanja ili putem vlastitog kulta ličnosti: uokvirenih fotografija u javnim zgradama ili velikih plakata na oronulim fasadama.

 

filmovi