Unatoč očekivanju da bi moglo doći do eskalacije, još jedna noć na istoku Ukrajine protekla je relativno mirno, no događanja prethodnog dana imati će dalekosežne posljedice. U poprilično koordiniranoj akciji naoružani pro-ruski separatisti preuzeli su kontrolu nad istočnim gradom Slavianskom, zauzevši policijsku stanicu i ključne administrativne zgrade.
Iz perspektive Kijeva ovo nije samo oružana pobuna na istoku zemlje već, kako ističu, "čin ruske agresije". U ovim koordiniranim akcijama mnogi vide ponavljanje krimskog scenarija. Da li će se to zaista dogoditi? Sve je moguće, no ako Rusija zaista krene u ovakav scenarij, to će i za nju predstavljati nepoznate i riskantne vode. Naime, Moskva je na sve načine pokušala legitimizirati svoju kampanju na Krimu, koristeći se pritom raznim argumentima - od povijesnih, demografskih pa do ugovora o vojnoj prisutnosti njihovih snaga na Krimu.
No, kada je riječ o istoku Ukrajine, takva opravdanja više jednostavno ne postoje - ako Rusija zaista vojno uđe u Ukrajinu, biti će proglašena agresorom i taj potez bi trajno promijenio kompletan međunarodni poredak.
S druge strane, ako Moskva na neki način koordinira akcije pro-ruskih skupina, to bi se također moglo okarakterizirati kao agresija. No, tko će tada imati pravo osuditi Rusiju? To će moći učiniti samo oni čistog obraza, a takvih je danas malo. SAD neće moći, jer ako Rusija stvarno koordinira militantne skupine u drugoj državi, to znači da su počeli igrati jednu te istu igru kao i SAD.
Washington koordinira militantne skupine u Siriji i otvoreno prijeti vojnom intervencijom ukoliko bi te njihove, "pro-zapadne", skupine bile suočene s potpunim porazom. Ako Rusija počne činiti to u Ukrajini, to znači da su prihvatili ista pravila igre što je pak potvrda da smo upravo ušli u neki novi Hladni rat.
Kako se odnosi zaoštravaju tako i metode borbe postaju sve sličnije - ruski mediji danas primjenjuju istu formulu koju su američki ponavljali već godinama od Libije do Sirije - spominju se "anti-Maidan" aktivisti koji zauzimaju policijske stanice, mada je posve jasno da se osobe koje gledamo na fotografijama i video zapisima ne može nazivati "aktivistima", štoviše jako podsjećaju na organizirane skupine koje su u relativno brzoj operaciji preuzele cijeli Krim i otvorile prostor za pripojenje istog Rusiji.
Kako želimo gledati na ovaj razvoj događaja, ako se on zaista razvija prema tim osnovama? Rusko uzvraćanje Zapadu istim mjerama i taktikama? Provedba volje naroda? Razni stavovi biti će zauzimani od strane raznih ljudi, obično sukladno njihovim širim gledištima na stanje globalne politike, no bilo bi posve licemjerno bilo što danas u Ukrajini nazivati "voljom naroda". Ironično je, no možda jedino što bi se u zadnjih 6 mjeseci moglo nazvati voljom naroda je upravo taj referendum na Krimu - njegov rezultat možda jest za mnoge kontroverzan, ali je - bez obzira što mislili o bilo kojoj strani - ipak neka vrsta volje naroda.To se ne može reći za situaciju na istoku Ukrajine. U ovom kaosu narod nitko ništa ne pita, a i pitanje je ima li "narod" uopće ikakav konzistentan i razuman stav ili se njihovi stavovi dijele isključivo po nacionalnim osnovama? Ako 50 naoružanih militanata zauzme vladine zgrade, to nije volja naroda, to je volja sile. U normalnim okolnostima ovo bi se smatralo terorizmom, no u Ukrajini su linije jako zamagljene - ako su to vladine zgrade, tko je Vlada? Pučisti u Kijevu? Ako se Jatsenjuk sastao s Obamom to ne znači da ima demokratski legitimitet - i saudijski kralj se sastao s Obamom, ali to ne umanjuje činjenicu da zemljom vlada neizabrano.
Zauzimanje vladinih zgrada u normalnim uvjetima jest terorizam i protudržavno djelovanje koje samim time pokreće nasilnu reakciju i fizičku eliminaciju istih. Zašto živimo u svijetu gdje države mogu činiti takvo što? To je već pitanje za jednu sasvim drugu debatu, no sada moramo ostati u okvirima aktualnih poredaka.
Ako Kijev sebe smatra legitimnom vlašću i ako ove događaje smatraju terorizmom, onda će krenuti u oružani borbu protiv počinitelja. Takvu operaciju, ako se desi, poduprijeti će SAD i EU. No, upravo takva operacija desila se prije 3 godine kada su u Siriji naoružane skupine počele zauzimati vladine zgrade u gradovima. Tada su sirijske snage sigurnosti krenule silom na iste, ali njihova reakcija je od SAD-a nazvana "ubijanjem vlastitog naroda".
Možda više ni nema smisla isticati sva dvostruka mjerila koja su na snazi već godinama. Izgleda kako smo ušli u fazu kada su dva kampa, primarno američki i ruski, već do te mjere međusobno suprotstavljena da će na svaku situaciju gledati različito i uvijek iz pozicije gledišta vlastitih interesa.
Zadnji put kada se počelo događati nešto slično, nekoliko istaknutih predsjednika kao što su Josip Broz Tito iz Jugoslavije i Abdel Gamal Nasser iz Egipta, pokrenuli su formiranje najvećeg saveza na svijetu (ako ne računamo UN) - Pokret Nesvrstanih. Ti veliki vanjskopolitički ideali već pomalo padaju u zaborav, no možda nas ovo vrijeme koje dolazi ponovno vrati na proučavanje ideja nesvrstanosti kao jedinog sigurnog puta.
Jer ako ova konfrontacija nastavi eskalirati, možda ne danas, možda ne ove godine, no jednog dana će neminovno dovesti do zaista katastrofalnog vojnog sukoba. Važno je već sada reći da taj sukob, kojem se očito približavamo, baš kao i u doba "Prvog Hladnog rata", vjerojatno se neće voditi direktno između dvije najveće sile, već putem njenih podanika - razlog više zašto već sada nesvrstanost mora ponovno biti koncept za razmatranje i primjenu.
Da ima mudrosti, što u aktualnom političkom vodstvu očito nema, cijela Europska Unija bi danas tražila svoju poziciju između Istoka i Zapada, kao nekoć Jugoslavija. To bi bilo logično, jer unatoč činjenici da je Ukrajina na granicama EU-a, u ovoj krizi glavnu riječ jedne strane ne vodi Bruxelles, već Washington - Bruxelles samo ponavlja prigodne izjave. Cijela Europska Unija, a ako već ne može u cijelosti, onda njene članice, moraju tražiti put od satelita do nesvrstanosti.
Biti bilo čiji satelit u doba sve izraženijih konfrontacija je izuzetno opasno, na sve načine opasno.
Izvor: advance
