Hladni rat je bio težak dio naše novije povijesti, dva velika bloka - NATO pakt i Varšavski pakt - mogla su u svakom trenutku zaratiti, tako se barem činilo i većina svijeta je uvijek na neki način bila i spremna na to. Možda je to i jedan od razloga zašto je mnogima, ako ne i svima, laknulo kada je pao Berlinski zid, jer tada je postalo jasno da se ova velika opasnost smanjuje, da bi i potpuno nestala skorašnjim raspadom SSSR-a, samim time i Varšavskog pakta.
Napetosti je bilo mnogo tih godina, stariji još uvijek pamte Kubansku raketnu krizu i koliko je malo nedostajalo da svijet eksplodira u nuklearni rat. No, uz sve te priče iz Hladnog rata, jedna je najvažnija - rat je ostao hladan, a na ledu su ga držale hladne glave s obje strane.
Desetljeća oprezne i promišljene diplomacije također su obilježila Hladni rat, kao i svi oni itekako "vrući" sukobi - od Vijetnama, Koreje, Bliskog istoka, brojnih pučeva i prevrata u Europi i Latinskoj Americi - ali isti nikada nisu zahvatili dva ključna igrača. Sukobi su se odvijali na krvavoj šahovskoj ploči, ali nikada jedan igrač nije ustao i ošamario drugoga preko stola. Sve do jučer.
Po prvi put smo svjedočili napadu NATO snaga na Rusiju i više ništa nakon toga ne može biti isto. Govoriti da su dva rivala ovog puta bila preblizu i da se to moralo desiti, jednostavno nije opravdanje. Bili su i ranije blizu, gledali su se kroz nišane desetljećima, ali ovakvo što nije se još desilo.
Tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 bio je napad, pravi napad, ne napad iz predostrožnosti, straha ili obrane. Svi detalji upućuju na to. Da je ruski zrakoplov zaista uletio u turski zračni prostor i da ga je Turska odlučila nekakvim vojnim protokolom, automatizmom, rušiti, onda bi odmah, iste minute, kontaktirali Moskvu i rekli: "Desilo se nešto gadno, ali evo zašto se desilo...". Turska, koja redovno krši zračne prostore Sirije, Iraka, Grčke... morala je tako reagirati.
Ništa od toga. Turske vlasti ponosno ističu kako su imale pravo na to, da je to što su učinili posve legitimno. Njihov stav je ne samo arogantan već i opasan po cijeli svijet - oni doslovno Rusiji poručuju kako su je napali i neka su je napali, riskirajući time da istim nekakvim paklenim automatizmom ta ista Rusija uzvrati udarac silovito. I gdje smo onda? Nema nas onda.
Neki tvrde kako je Turska izvela napad samostalno, da je to zapravo "turski", a ne "NATO" napad. I tko će to objasniti Rusiji? I po čemu je to samostalni turski napad? Nije, ovo jest NATO napad i NATO je morao znati da će se ovo desiti. Nešto je u toj organizaciji onda očito apokaliptično, neka njena frakcija se uzbuđuje na pomisao globalnog uništenja.
Ratovanje putem posrednika je odvratno i svaki ljubitelj ljudskog roda duboko osjeća te strahote i tragedije. Ipak, na kraju dana, ratove putem posrednika, kao što je nekoć bio rat u Vijetnamu i kao što je danas rat u Siriji, preživjeti ćemo, ne moralno, ali u onom fizičkom smislu. Rat između NATO-a i Rusije, rat između Istoka i Zapada, nećemo.
Moramo stoga biti svi jako svjesni što je Turska učinila jučer, do koje mjere je ugrozila svijet, sve nas. Sada, tek desetak dana nakon stravičnih napada u Parizu, moramo shvatiti sve poveznice, to nam je dužnost.
Moramo razumjeti da mentalitet Hladnog rata nije posve nestao u hodnicima vlasti Washingtona i Moskve, i da će se ove dvije sile i dalje nadmetati sve dok ne shvate da od suradnje oboje više profitiraju. Rusija, pogođena raspadom SSSR-a, to je već poprilično i shvatila i sada je (ili je bio) trenutak da se jurne prema globalnom miru.
Ovo što pak radi SAD, i njihova posve promašena ideologija "izuzetnosti", pretvara Rusiju u starog rivala koji će uskoro odustati od ideja kooperacije i vratiti se ideji širenja sfera utjecaja.
To je loše - ne bismo nipošto trebali prizivati "moćnu Rusiju", već "slabiji SAD". Nitko normalan ne želi novog ruskog hegemona od kojeg će strahovati cijela Europa. Rusija za suradnju, da, ali nikada više Rusija koja će tenkovima ulaziti u Prag ili Budimpeštu.
No, kada shvaćamo Rusiju i SAD, moramo razumjeti i Tursku. Aktualna vlast predvođena predsjednikom Erdoganom još je i puno opasnija od američko-ruskog rivalstva. Turska je jučer pokazala kako je trenutačno najopasnija zemlja na svijetu jer je spremna na najopasnije poteze. Ideologija Erdogana je nekakva opasna amalgamacija nacionalističko regionalne dominacije i Islamizma - eksplozivna kombinacija koja nikada ne bi smjela postojati u zemlji moćnoj poput Turske - inače druge po snazi vojske NATO saveza.
Desetljeća delikatne diplomacije, koja nije marila za lokalni mir, ali je itekako brinula za globalni mir, uništena su zbog turske rušilačke politike.
No, mada izgleda kako je Turska najveći krivac, najveći krivac je netko ili nešto drugo - postojanje NATO pakta.
Svijet je postao mirniji kada se dezintegrirao jedan veliki pakt, onaj Varšavki, sada je došlo vrijeme da na isti način nestane i ovaj koji je ostao. Ovaj incident je prevelik i NATO ne smije opstati nakon njega, ovo treba i mora biti kraj NATO saveza, relikta prošlosti, trajne opasnosti od globalnog rata.
NATO je morao nestati prije 25 godina, zajedno s Varšavskim paktom. No, takva ideja se nije dopala nekima, prije svega ogromnoj i unosnoj industriji oružja, prije svega američkoj industriji koja je postojanjem saveza imala na lageru stalne klijente, a kada potražnja pada stvarati će se novi sukobi da bi se ista podigla. Mora se prestati s time i to sada.
Tenzije unutar samog saveza moraju ga dokrajčiti. Francuska već vrije - sve se češće čuje kako više ne žele usvajati američku politiku koja u konačnici dovodi do masakra na njihovim ulicama. Svi znaju sve, znaju da Turska drži ISIL na životu i znaju da je Rusija - bez obzira što to u konačnici čini zbog vlastitih interesa - najiskreniji anti-ISIL borac. NATO je sada napao Rusiju, samim time se stavio u obranu ISIL-a.
Neke hladne glave u Parizu, nadajmo se da je i Francois Hollande među njima, moraju sada povući liniju i reći da je bilo dosta. NATO s Turskom ne može više postojati, a bez Turske više ni neće postojati.
Njemački i češki dužnosnici se danas komešaju, citiraju američke kalkulacije da je ruski vojni zrakoplov bio u turskom zračnom prostoru svega 30 sekundi - dok Rusi tvrde da uopće nije niti bio. Iz Berlina i Praga poručuju kako se ovo nije smjelo desiti.
Erdoganove ambicije za ponovnom uspostavom Otomanskog carstva ne smiju biti podržane, a njegovo bivanje na strani terorista mora postati razlog prekida savezništva s njime. I Rusi su to trebali već davno učiniti umjesto da s njime maštaju o nekakvom novom plinovodu.
Da ne bi bilo nekakve zabune - problem nije Turska niti turski narod koji je od svih naroda ove regije vjerojatno i daleko najsekularniji i najrazboritiji. Problem je turska vlast, vlast koja toksičnom propagandom i religijsko-nacionalističkim zanosom hipnotizira mase obećavajući im neku davno izgubljenu slavu.
Znamo takve ljude, imali s više njih velikih problema u Europi u prošlom stoljeću. Ne smije se čekati da dođe do toga.
NATO pakt je ključni instrument koji omogućuje Turskoj ovo opasno ponašanje i to je razlog, jedan od mnogih, zašto treba nestati zauvijek s globalne scene.
Uz sve što se dešavalo u više od pola stoljeća, NATO liderima se mora priznati da su sačuvali hladnu glavu kada je došlo do situacije da stvar može prerasti u globalni sukob, no, sada je postalo jasno da to više nije tako. Ova situacija imati će nepredvidljive reperkusije, a jedna od njih mogla bi biti i kraj NATO saveza, ne zato što bi SAD ikada na to pristao - ne bi nikada - već zato što će ga unutarnje tenzije sada možda uništiti, kao što se zbog unutarnjih tenzija prije četvrt stoljeća urušio Varšavski pakt.
Svijetu treba sloboda od vojnih paktova, nada da naša budućnost neće skončati u nuklearnom holokaustu. Svijetu treba novi početak, a taj novi početak počinje s krajem NATO pakta.
advance
Napetosti je bilo mnogo tih godina, stariji još uvijek pamte Kubansku raketnu krizu i koliko je malo nedostajalo da svijet eksplodira u nuklearni rat. No, uz sve te priče iz Hladnog rata, jedna je najvažnija - rat je ostao hladan, a na ledu su ga držale hladne glave s obje strane.
Desetljeća oprezne i promišljene diplomacije također su obilježila Hladni rat, kao i svi oni itekako "vrući" sukobi - od Vijetnama, Koreje, Bliskog istoka, brojnih pučeva i prevrata u Europi i Latinskoj Americi - ali isti nikada nisu zahvatili dva ključna igrača. Sukobi su se odvijali na krvavoj šahovskoj ploči, ali nikada jedan igrač nije ustao i ošamario drugoga preko stola. Sve do jučer.
Po prvi put smo svjedočili napadu NATO snaga na Rusiju i više ništa nakon toga ne može biti isto. Govoriti da su dva rivala ovog puta bila preblizu i da se to moralo desiti, jednostavno nije opravdanje. Bili su i ranije blizu, gledali su se kroz nišane desetljećima, ali ovakvo što nije se još desilo.
Tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 bio je napad, pravi napad, ne napad iz predostrožnosti, straha ili obrane. Svi detalji upućuju na to. Da je ruski zrakoplov zaista uletio u turski zračni prostor i da ga je Turska odlučila nekakvim vojnim protokolom, automatizmom, rušiti, onda bi odmah, iste minute, kontaktirali Moskvu i rekli: "Desilo se nešto gadno, ali evo zašto se desilo...". Turska, koja redovno krši zračne prostore Sirije, Iraka, Grčke... morala je tako reagirati.
Ništa od toga. Turske vlasti ponosno ističu kako su imale pravo na to, da je to što su učinili posve legitimno. Njihov stav je ne samo arogantan već i opasan po cijeli svijet - oni doslovno Rusiji poručuju kako su je napali i neka su je napali, riskirajući time da istim nekakvim paklenim automatizmom ta ista Rusija uzvrati udarac silovito. I gdje smo onda? Nema nas onda.
Neki tvrde kako je Turska izvela napad samostalno, da je to zapravo "turski", a ne "NATO" napad. I tko će to objasniti Rusiji? I po čemu je to samostalni turski napad? Nije, ovo jest NATO napad i NATO je morao znati da će se ovo desiti. Nešto je u toj organizaciji onda očito apokaliptično, neka njena frakcija se uzbuđuje na pomisao globalnog uništenja.
Ratovanje putem posrednika je odvratno i svaki ljubitelj ljudskog roda duboko osjeća te strahote i tragedije. Ipak, na kraju dana, ratove putem posrednika, kao što je nekoć bio rat u Vijetnamu i kao što je danas rat u Siriji, preživjeti ćemo, ne moralno, ali u onom fizičkom smislu. Rat između NATO-a i Rusije, rat između Istoka i Zapada, nećemo.
Moramo stoga biti svi jako svjesni što je Turska učinila jučer, do koje mjere je ugrozila svijet, sve nas. Sada, tek desetak dana nakon stravičnih napada u Parizu, moramo shvatiti sve poveznice, to nam je dužnost.
Moramo razumjeti da mentalitet Hladnog rata nije posve nestao u hodnicima vlasti Washingtona i Moskve, i da će se ove dvije sile i dalje nadmetati sve dok ne shvate da od suradnje oboje više profitiraju. Rusija, pogođena raspadom SSSR-a, to je već poprilično i shvatila i sada je (ili je bio) trenutak da se jurne prema globalnom miru.
Ovo što pak radi SAD, i njihova posve promašena ideologija "izuzetnosti", pretvara Rusiju u starog rivala koji će uskoro odustati od ideja kooperacije i vratiti se ideji širenja sfera utjecaja.
To je loše - ne bismo nipošto trebali prizivati "moćnu Rusiju", već "slabiji SAD". Nitko normalan ne želi novog ruskog hegemona od kojeg će strahovati cijela Europa. Rusija za suradnju, da, ali nikada više Rusija koja će tenkovima ulaziti u Prag ili Budimpeštu.
No, kada shvaćamo Rusiju i SAD, moramo razumjeti i Tursku. Aktualna vlast predvođena predsjednikom Erdoganom još je i puno opasnija od američko-ruskog rivalstva. Turska je jučer pokazala kako je trenutačno najopasnija zemlja na svijetu jer je spremna na najopasnije poteze. Ideologija Erdogana je nekakva opasna amalgamacija nacionalističko regionalne dominacije i Islamizma - eksplozivna kombinacija koja nikada ne bi smjela postojati u zemlji moćnoj poput Turske - inače druge po snazi vojske NATO saveza.
Desetljeća delikatne diplomacije, koja nije marila za lokalni mir, ali je itekako brinula za globalni mir, uništena su zbog turske rušilačke politike.
No, mada izgleda kako je Turska najveći krivac, najveći krivac je netko ili nešto drugo - postojanje NATO pakta.
Svijet je postao mirniji kada se dezintegrirao jedan veliki pakt, onaj Varšavki, sada je došlo vrijeme da na isti način nestane i ovaj koji je ostao. Ovaj incident je prevelik i NATO ne smije opstati nakon njega, ovo treba i mora biti kraj NATO saveza, relikta prošlosti, trajne opasnosti od globalnog rata.
NATO je morao nestati prije 25 godina, zajedno s Varšavskim paktom. No, takva ideja se nije dopala nekima, prije svega ogromnoj i unosnoj industriji oružja, prije svega američkoj industriji koja je postojanjem saveza imala na lageru stalne klijente, a kada potražnja pada stvarati će se novi sukobi da bi se ista podigla. Mora se prestati s time i to sada.
Tenzije unutar samog saveza moraju ga dokrajčiti. Francuska već vrije - sve se češće čuje kako više ne žele usvajati američku politiku koja u konačnici dovodi do masakra na njihovim ulicama. Svi znaju sve, znaju da Turska drži ISIL na životu i znaju da je Rusija - bez obzira što to u konačnici čini zbog vlastitih interesa - najiskreniji anti-ISIL borac. NATO je sada napao Rusiju, samim time se stavio u obranu ISIL-a.
Neke hladne glave u Parizu, nadajmo se da je i Francois Hollande među njima, moraju sada povući liniju i reći da je bilo dosta. NATO s Turskom ne može više postojati, a bez Turske više ni neće postojati.
Njemački i češki dužnosnici se danas komešaju, citiraju američke kalkulacije da je ruski vojni zrakoplov bio u turskom zračnom prostoru svega 30 sekundi - dok Rusi tvrde da uopće nije niti bio. Iz Berlina i Praga poručuju kako se ovo nije smjelo desiti.
Erdoganove ambicije za ponovnom uspostavom Otomanskog carstva ne smiju biti podržane, a njegovo bivanje na strani terorista mora postati razlog prekida savezništva s njime. I Rusi su to trebali već davno učiniti umjesto da s njime maštaju o nekakvom novom plinovodu.
Da ne bi bilo nekakve zabune - problem nije Turska niti turski narod koji je od svih naroda ove regije vjerojatno i daleko najsekularniji i najrazboritiji. Problem je turska vlast, vlast koja toksičnom propagandom i religijsko-nacionalističkim zanosom hipnotizira mase obećavajući im neku davno izgubljenu slavu.
Znamo takve ljude, imali s više njih velikih problema u Europi u prošlom stoljeću. Ne smije se čekati da dođe do toga.
NATO pakt je ključni instrument koji omogućuje Turskoj ovo opasno ponašanje i to je razlog, jedan od mnogih, zašto treba nestati zauvijek s globalne scene.
Uz sve što se dešavalo u više od pola stoljeća, NATO liderima se mora priznati da su sačuvali hladnu glavu kada je došlo do situacije da stvar može prerasti u globalni sukob, no, sada je postalo jasno da to više nije tako. Ova situacija imati će nepredvidljive reperkusije, a jedna od njih mogla bi biti i kraj NATO saveza, ne zato što bi SAD ikada na to pristao - ne bi nikada - već zato što će ga unutarnje tenzije sada možda uništiti, kao što se zbog unutarnjih tenzija prije četvrt stoljeća urušio Varšavski pakt.
Svijetu treba sloboda od vojnih paktova, nada da naša budućnost neće skončati u nuklearnom holokaustu. Svijetu treba novi početak, a taj novi početak počinje s krajem NATO pakta.
advance
