"Zahvaljujući Arsenu zabavna glazba je primila velik broj slušatelja iz redova intelektualaca" bila je davna konstatacija velikog pjesnika i Dedićevog prijatelja Zvonimira Goloba.
Ono što je Miroslav Krleža za hrvatsku književnost, to je Arsen Dedić za hrvatsku glazbu – njena centralna osoba, čiji popis remek-djela nadmašuje popis izdanih djela nekih drugih, manje plodnih i manje talentiranih umjetnika. I dok su neki preuzimali narodne motive, pretvarali ih u svoje te primali nezaslužene tantijeme za nešto što nisu kreirali, Dedić je kreirao desetke pjesama koje manje upućeni ljudi smatraju narodnim.
"Vratija se Šime", "Zagreb i ja se volimo tajno", "Ne daj se, Ines", "Zaludu me svitovala mati" samo su neke pjesme koje žive svoje živote, koje su zaboravile tko ih je stvorio i koje su završile kao fraze ili pošalice u svakodnevnom govoru.
Rođen u Šibeniku, gradu koji je dao mnoge talente blagoslovljene radnim navikama (Faust Vrančić, Vice Vukov, Dražen Petrović...), Dedić je svoje prve glazbene korake imao u gradskoj limenoj glazbi (u kojoj je svirao s ocem i bratom i u čijoj su se uniformi sva trojica slikala za omot albuma "Čovjek kao ja") i školskom zboru (u kojem je pjevao s Vicom Vukovim). Na jednom od putovanja u Dubrovniku mladog je Dedića pohvalio Lovro Matačić. Mladog je Arsena zanimala i poezija, a krajem pedesetih, kao student prava i honorarni suradnik Radio Zagreba, zbog spominjanja religijskih motiva u pjesmama objavljenim u časopisu Prisutnosti dobiva otkaz. To je bila tek prva u nizu bitaka kojima je Dedić morao izboriti svoju stvarateljsku slobodu, no unatoč sistemu, ni Dedić nije popuštao. Desetak godina poslije će za jedan od prvih hrvatskih bendova, Žeteoce, napisati pjesmu "Majka Marija".
I ako mislite da je vremenom postalo bolje – varate se. Dedić je 2004. otklonio ponudu jedne banke da svoj tada aktualni album "Na zlu putu" preimenuje u "Arsenior" i da za to dobije pristojnu količinu novaca, jer bi dotična banka svoj financijski proizvod vezala za album i Dedićevo ime.
To ne znači da je Dedić bio neodgovoran, naprotiv, nego je samo vjerovao da stalnim radom može steći slobodu u umjetničkom izražavanju. Nevjerojatno je da Dedić u svojoj gotovo 60 godina dugoj karijeri nikad nije iznevjerio ili razočarao svoju publiku. Također, Dedić nikad nije izgledao kao vlastita karikatura. Upućeni će reći da je Dedić i u poznim godinama, načet boleštinama, radio poput aspirirajućeg mladog lava koji se tek treba probiti na sceni.
U njegovoj obimnoj diskografiji teško je naći lošu ploču, ili pjesmu koju je napisao 'samo da to skine s dnevnog reda'. Čak i kad je stvarao glazbu za reklame, činio je to s dignitetom i mjerom. U reklami za Ledolinu su se tako prvi put sreli životni puti Dedića i tada mlade Nine Badrić, a "Kad bi svi ljudi na svijetu" je evergreen glazbe za djecu.
Filmska muzika, kazališna glazba, dalmatinska pisma, zagorske popevke – sve je to imalo mjesta u Dedićevom opusu.
Festivalski uspjesi šezdesetih godina 20. stoljeća, osnivanje zagrebačke škole šansone, prijateljevanje s Bulatom Okudžavom, Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem dali su mu mogućnost da proširi glazbeni izraz te objedini talijansku kanconu, francusku šansonu, šlagere, te progresivni kantautorski angloamerički rock.
Arsenov dugosvirajući debi iz 1969. "Čovjek kao ja" je kamen temeljac u domaćoj diskografiji s bar pet evergreena: "Sve što znaš o meni", "Moderato Cantabile", "Sanjam te", "Kuća pored mora" i naslovna pjesma i dan danas zvuče originalno, kao da su napisane jučer, a ne prije pola vijeka. Album nasljednik "Arsen 2" donio je "Baladu o prolaznosti", "O mladosti" te "Ne plači". Na večerima posvećenim Dediću 2003. Massimo Savić je izvodio potonju, pobrao ovacije, te dobio ideju da snimi svoj pravi povratnički album "Vještinu". No to je tek manji dio od onoga kako je Dedić svojim pjesmama inicirao trendove i poticao karijere.
Kantautori s nagnućima prema rock glazbi su pak ponajviše cijenili Dedićev stav, kritičku oštricu u vremenima verbalnog delikta i sposobnost da sačuva svoju autentičnost. Branimir Štulić, Zoran Predin, Bora Đorđević, Sejo Sexon, Darko Rundek, Vlada Divljan i drugi su svaki na svoj način nastavili propitivati granice izražavanja i dozvoljenog kritiziranja društva u kojem smo živjeli.
Arsen je pak progresivni jugoslavenski rock pozdravio pločom "Porodično stablo" iz 1976. u kojoj je skupa s Kornelijem Kovačom svoje pjesme smjestio u pomalo kičaste i tendenciozno supermoderne aramžmane, a iste godine je s Goranom Bregovićem objavio pjesmu "Loše vino" – suvišno je reći, rock evergreen. Dalji suživot s rock muzikom Dedić će ostvariti 1989. sa Zoranom Predinom na albumu "Svjedoci - priče", na kojem su se poigrali sa svojim opusom i dali mu drugi kontekst.
Osamdesete su Dedića uspješno redefinirale u muzičkom smislu. U svoj je zvuk dodao diskretne synthesizerske dionice, posve se maknuo od šlagerskih aranžmana, a svoj kreativni vrhunac u poznoj fazi je ostvario albumima "Tihi obrt" (njego prvi album štampan na CD-u), te "Ministarstvo straha" (koji je jedno vrijeme prodavao pod imenom "Ministarstvo").
Razdvojenost od majke i prijatelja, iznevjereni ljudi, razočarani branitelji, ratna situacija, kao i ratnohuškačka retorika inspirirale su ga da progovori snažnije i zabrinutije nego ikad. Uz "Fildžan viška" Zabranjenog pušenja, "Fred Astaire" Pipsa, "Ministarstvo straha" ponajbolje opisuje poratni moralni bezdan iz kojeg još nismo izašli.
Najljepše, najtoplije i najdirljivije stihove je ostavio svojoj obitelji, ljubavima (pogotovo supruzi Gabi Novak) i prijateljima. Iako je znao biti lajav ciničan i zajedljiv, vjerujem da će se, uz ljubavne (koje su mu ipak najpopularnije), najviše slušati njegove pjesme o rodnom kraju, radnicima i težacima koji se krvavo bore sa surovim vremenskim i svakim drugim uvjetima da podignu djecu i osiguraju im bolje sutra. Unatoč tome što je davno otišao iz Šibenika i preselio se u Zagreb, nikad nije zaboravio suosjećati s ljudima koji žive 'dolje'.
Arsen Dedić je bio sjajan spoj talenta, rada i stava. Nikad potkupljen, nikad iskvaren, uvijek dostojanstven. Sad kad je Arsen otišao, nagrada Porin slobodno se može preimenovati u Arsen. Naravno, kad dosegne Dedićeve kvalitete. Ali to je već druga priča.
Počivao u miru, dragi barde!
muzika
Ono što je Miroslav Krleža za hrvatsku književnost, to je Arsen Dedić za hrvatsku glazbu – njena centralna osoba, čiji popis remek-djela nadmašuje popis izdanih djela nekih drugih, manje plodnih i manje talentiranih umjetnika. I dok su neki preuzimali narodne motive, pretvarali ih u svoje te primali nezaslužene tantijeme za nešto što nisu kreirali, Dedić je kreirao desetke pjesama koje manje upućeni ljudi smatraju narodnim.
"Vratija se Šime", "Zagreb i ja se volimo tajno", "Ne daj se, Ines", "Zaludu me svitovala mati" samo su neke pjesme koje žive svoje živote, koje su zaboravile tko ih je stvorio i koje su završile kao fraze ili pošalice u svakodnevnom govoru.
Rođen u Šibeniku, gradu koji je dao mnoge talente blagoslovljene radnim navikama (Faust Vrančić, Vice Vukov, Dražen Petrović...), Dedić je svoje prve glazbene korake imao u gradskoj limenoj glazbi (u kojoj je svirao s ocem i bratom i u čijoj su se uniformi sva trojica slikala za omot albuma "Čovjek kao ja") i školskom zboru (u kojem je pjevao s Vicom Vukovim). Na jednom od putovanja u Dubrovniku mladog je Dedića pohvalio Lovro Matačić. Mladog je Arsena zanimala i poezija, a krajem pedesetih, kao student prava i honorarni suradnik Radio Zagreba, zbog spominjanja religijskih motiva u pjesmama objavljenim u časopisu Prisutnosti dobiva otkaz. To je bila tek prva u nizu bitaka kojima je Dedić morao izboriti svoju stvarateljsku slobodu, no unatoč sistemu, ni Dedić nije popuštao. Desetak godina poslije će za jedan od prvih hrvatskih bendova, Žeteoce, napisati pjesmu "Majka Marija".
I ako mislite da je vremenom postalo bolje – varate se. Dedić je 2004. otklonio ponudu jedne banke da svoj tada aktualni album "Na zlu putu" preimenuje u "Arsenior" i da za to dobije pristojnu količinu novaca, jer bi dotična banka svoj financijski proizvod vezala za album i Dedićevo ime.
To ne znači da je Dedić bio neodgovoran, naprotiv, nego je samo vjerovao da stalnim radom može steći slobodu u umjetničkom izražavanju. Nevjerojatno je da Dedić u svojoj gotovo 60 godina dugoj karijeri nikad nije iznevjerio ili razočarao svoju publiku. Također, Dedić nikad nije izgledao kao vlastita karikatura. Upućeni će reći da je Dedić i u poznim godinama, načet boleštinama, radio poput aspirirajućeg mladog lava koji se tek treba probiti na sceni.
U njegovoj obimnoj diskografiji teško je naći lošu ploču, ili pjesmu koju je napisao 'samo da to skine s dnevnog reda'. Čak i kad je stvarao glazbu za reklame, činio je to s dignitetom i mjerom. U reklami za Ledolinu su se tako prvi put sreli životni puti Dedića i tada mlade Nine Badrić, a "Kad bi svi ljudi na svijetu" je evergreen glazbe za djecu.
Filmska muzika, kazališna glazba, dalmatinska pisma, zagorske popevke – sve je to imalo mjesta u Dedićevom opusu.
Festivalski uspjesi šezdesetih godina 20. stoljeća, osnivanje zagrebačke škole šansone, prijateljevanje s Bulatom Okudžavom, Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem dali su mu mogućnost da proširi glazbeni izraz te objedini talijansku kanconu, francusku šansonu, šlagere, te progresivni kantautorski angloamerički rock.
Arsenov dugosvirajući debi iz 1969. "Čovjek kao ja" je kamen temeljac u domaćoj diskografiji s bar pet evergreena: "Sve što znaš o meni", "Moderato Cantabile", "Sanjam te", "Kuća pored mora" i naslovna pjesma i dan danas zvuče originalno, kao da su napisane jučer, a ne prije pola vijeka. Album nasljednik "Arsen 2" donio je "Baladu o prolaznosti", "O mladosti" te "Ne plači". Na večerima posvećenim Dediću 2003. Massimo Savić je izvodio potonju, pobrao ovacije, te dobio ideju da snimi svoj pravi povratnički album "Vještinu". No to je tek manji dio od onoga kako je Dedić svojim pjesmama inicirao trendove i poticao karijere.
Kantautori s nagnućima prema rock glazbi su pak ponajviše cijenili Dedićev stav, kritičku oštricu u vremenima verbalnog delikta i sposobnost da sačuva svoju autentičnost. Branimir Štulić, Zoran Predin, Bora Đorđević, Sejo Sexon, Darko Rundek, Vlada Divljan i drugi su svaki na svoj način nastavili propitivati granice izražavanja i dozvoljenog kritiziranja društva u kojem smo živjeli.
Arsen je pak progresivni jugoslavenski rock pozdravio pločom "Porodično stablo" iz 1976. u kojoj je skupa s Kornelijem Kovačom svoje pjesme smjestio u pomalo kičaste i tendenciozno supermoderne aramžmane, a iste godine je s Goranom Bregovićem objavio pjesmu "Loše vino" – suvišno je reći, rock evergreen. Dalji suživot s rock muzikom Dedić će ostvariti 1989. sa Zoranom Predinom na albumu "Svjedoci - priče", na kojem su se poigrali sa svojim opusom i dali mu drugi kontekst.
Osamdesete su Dedića uspješno redefinirale u muzičkom smislu. U svoj je zvuk dodao diskretne synthesizerske dionice, posve se maknuo od šlagerskih aranžmana, a svoj kreativni vrhunac u poznoj fazi je ostvario albumima "Tihi obrt" (njego prvi album štampan na CD-u), te "Ministarstvo straha" (koji je jedno vrijeme prodavao pod imenom "Ministarstvo").
Razdvojenost od majke i prijatelja, iznevjereni ljudi, razočarani branitelji, ratna situacija, kao i ratnohuškačka retorika inspirirale su ga da progovori snažnije i zabrinutije nego ikad. Uz "Fildžan viška" Zabranjenog pušenja, "Fred Astaire" Pipsa, "Ministarstvo straha" ponajbolje opisuje poratni moralni bezdan iz kojeg još nismo izašli.
Najljepše, najtoplije i najdirljivije stihove je ostavio svojoj obitelji, ljubavima (pogotovo supruzi Gabi Novak) i prijateljima. Iako je znao biti lajav ciničan i zajedljiv, vjerujem da će se, uz ljubavne (koje su mu ipak najpopularnije), najviše slušati njegove pjesme o rodnom kraju, radnicima i težacima koji se krvavo bore sa surovim vremenskim i svakim drugim uvjetima da podignu djecu i osiguraju im bolje sutra. Unatoč tome što je davno otišao iz Šibenika i preselio se u Zagreb, nikad nije zaboravio suosjećati s ljudima koji žive 'dolje'.
Arsen Dedić je bio sjajan spoj talenta, rada i stava. Nikad potkupljen, nikad iskvaren, uvijek dostojanstven. Sad kad je Arsen otišao, nagrada Porin slobodno se može preimenovati u Arsen. Naravno, kad dosegne Dedićeve kvalitete. Ali to je već druga priča.
Počivao u miru, dragi barde!
muzika
