Otvoreno pismo: Civilni invalidi prosvjednicima iz Savske: Zašto se ne borite i za naša prava?

 

Pismo prenosimo u cijelosti:
"Dragi moj 100-postotni prijatelju.

Nisam među onima koji odobravaju tvoj prosvjed jer je nedorečen, ne znam što zapravo hoćeš, koga god pitam pojma nema pa ispada da tražiš pažnju kao malo dijete. A stvari su se zakomplicirale i dozlaboga ispolitizirale, previše njih žele iskoristiti tvoj šator. Molim te, idi kući i čuvaj to malo zdravlja što ti je ostalo.

I ne, ne pitaj gdje sam bio 1991. jer bi te odgovor mogao posramiti. Da nisam već tada bio 100 postotni kao ti sada možda bih bio na prvoj crti uz tebe.  Nisam osjetio metak ili granatu, ali osjetio sam to ratno ozračje u Zagrebu; non-stop uključena TV da bi se bilo u tijeku zbivanja, zavijanje sirena, avione JNA, zamračivanja, zvučne udare granatiranja, panike na ulicama, bježanja u skloništa…

Eh da, sjećam se i odlazaka u Varaždinske Toplice. Tamo su na rehabilitaciju dolazili najteži ranjenici i mi (iz jedne udruge invalida) bismo za ranjenike koji bi iz bolnice došli bez ičega, odnosili četkice i paste za zube, sapun, čarape, pidžame, donje rublje… one najnužnije sitnice.

I to smo morali raditi tajno, praviti se da smo posjeta, jer službeno nam nisu dozvolili, valjda da se ne bi znalo koliko je na bojištima ostalo mrtvih i ranjenih ili da ti ne vidiš da će tvoj život nadalje biti u invalidskim kolicima. Da, dragi moj 100 postotni prijatelju, bio sam s tobom i uz tebe a da ti to ne znaš.

Kažeš da ti oduzimaju prava i želiš se osigurati Ustavom. Pritom zaboravljaš da osim ratnih ima i puno više nas ostalih 100 postotnih. Po tvome, Ustav valjda služi da bi VAS odijelio od NAS. Baš razmišljam što je meni država uzela a tebi dala. Uzeli su mi kuću (iz viših interesa, planirana izgradnja nebodera) i dali na korištenje stan kojeg sam kasnije morao kupiti. Ti si dobio prilagođenu kuću.

Meni su uzeli svu deviznu ušteđevinu i zauzvrat u toj svoti dali bezvrijedne dionice propalih tvrtki koje nisu niti na burzi. Ti si bez plaćanja dobio dionice najprofitabilnijih. Uzeli su mi olakšicu pri kupovini automobila. Ti dobiješ auto besplatno svakih 7 godina.

Ja sam u invalidskim kolicima sakupio 20 godina staža a kad je poduzeće propalo dobio mirovinu od 1.500 kn i danas sa svim dodacima moja su
primanja 2.700 kuna. Tvoja je mirovina 10 puta veća, uz nju i dodaci (tuđa pomoć, ortopedski doplatak, doplatak za pomoć u kući, opskrbnina…). Mnogi 100 postotni koji nisu ratni imaju mizerije od  500-tinjak kuna socijalne pomoći ili invalidninu od 1.250 kuna s kojima životare.

Kad vidim tu razliku i ne čudi me što ne želiš da se znaju tvoja primanja. Meni toplice odbijaju ili daju 14 dana, valjda radi štednje. Ti u toplice ideš kad i kud hoćeš 21 dan.

Treba mi njegovatelj, ako ga želim moram platiti. Tebi su dali njegovateljicu, da te njeguje platili su tvojoj supruzi „uslugu za osobe za pružanje njege“ (bez obzira na ono “u dobru i zlu…“).

Kriza je, i ti se slažeš, da bi stala na noge država mora štedjeti, ali ti ne želiš da štedi na tebi. No, da bi dala tebi mora uzeti meni. Znam da se već godinama traži spinalni centar u Hrvatskoj gdje bi se liječilo osobe kao što smo ti i ja. Tko zna hoće li ga ikada biti. Ali zato vi branitelji dobivate bolnicu za sebe u Zaboku.

Da tražiš bolje za SVE - i nas i vas - ja bih razumio. Ovako… jednostavno ne razumijem. Ružno sve to izgleda jer ispada da si se borio za sebe a ne za Hrvatsku, očekuješ da ti domovina, ne samo plati nego i pozlati invalidska kolica.

Osluškujem, gledam i ne vidim reakciju civilnih udruga osoba s invaliditetom i samih osoba s invaliditetom. Svi šute… čovječe, oni se boje komentirati, boje se reći što misle. I razumijem ih, vidjeli smo što se događa onima koji su „protiv branitelja“. Zato je i ovo moje pismo tebi, moj 100 postotni prijatelju, anonimno. Možda jednoga dana u ovoj državi budem mogao reći što hoću bez straha… za sada ništa od toga.

P.S. Da se krivo ne shvati – moj 100 postotni prijatelj su svi 100 postotni HRVI 1. grupe."