Hrvatska se zatvarala u sebe, postajući klaustrofobična i ksenofobna sredina. Njome su dominirali netolerancija i na klerikalizmu zasnovani nacionalizam (misa završava državnom himnom!). Kratki interval u tome nimalo slučajnom srljanju u prošlost bilo je deset godina mandata drugog hrvatskog Predsjednika, što će ih Viktor Ivančić kasnije nazvati “incidentom”. Od početka 2010., a pogotovo od 2015. sve se vraća na stari kolosjek i nastavlja se ostvarivanje projekta zamišljenog davno prije godine 1990. Po svemu, dakle, ovakva Hrvatska kakvu danas imamo, nije slučajn
Već je pomalo i dosadno i otužno postalo HDZ-ovsko i desničarsko predbacivanje bivšem premijeru Milanoviću kako je rekao da je Hrvatska “slučajna država”. Baš kao i njegovo uporno objašnjavanje da to nije baš tako rekao. A pri tome je pitanje što je bivši premijer izrekao, ili što je pri tome mislio, daleko manje važno od jednog drugog pitanja koje – čini se – nikome ne pada na pamet.
Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti
Pitanja, naime, da li je Hrvatska, kakva je danas, slučajno baš takva. A odgovor glasi: nije! Drugim riječima: malo se toga u četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države dogodilo slučajno. Ona je, baš takva kakva jest – projekt (mada još uvijek nedovršeni), nju se – baš takvu kakvu danas imamo – htjelo. Ne od jučer, ne od prije deset ili petnaest godina. U vrijeme dobrano prije bilo kakvih putovanja u kanadski Norval sežu sjećanja suradnika kasnijeg “tvorca Hrvatske” iz Instituta za historiju radničkog pokreta o njegovim kontaktima s onime što se tada nazivalo ekstremnom političkom emigracijom. I već od tih dana obnova hrvatske državnosti, uz manifestaciono iskazivanje privrženosti antifašizmu i ZAVNOH-u (Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske), uz ustavnu formulaciju “nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, bila je zamišljena tako da bude, mada ne odmah i javno, vrlo bliska idejnim zasadama ustaštva i ustaške para-države iz Drugoga svjetskog rata. Ako to nije bilo jasno tada (a doista mnogima niti je bilo, niti je moglo biti), onda sada jest. A koliko je to bio odraz iskrenog razmišljanja ljudi koji su bili u vrhu pokreta što je vodio stvari prema izlasku Hrvatske iz jugoslavenske federacije (sve redom nekadašnjih partizana), a koliko neizbježno vraćanje duga onima koji su iz inozemstva taj pokret financijski pomagali (ne nesebično, dakako), to je pitanje na koje će – možda – odgovoriti tek povjesničari neke buduće generacije.
Kolika je u svemu tome uloga Slobodana Miloševića, to je – međutim – jasno i sadašnjoj generaciji, onima iz nje barem koji žele stvari vidjeti onakvima kakve one doista jesu. Neporecivi velikosrpski nacionalizam, uz asistenciju probuđenog četništva, a to je bila osnova Miloševićeve politike koju je on uspješno prodavao svijetu pod firmom obrane Jugoslavije, stvorili su u Hrvatskoj klimu što je omogućila izbornu pobjedu HDZ-a. To nikada ne valja smetnuti s uma.
No, čim je došao na vlast (demokratskim putem, o tome nema dvojbe) Tuđmanov je pokret krenuo u obračun sa Srbima u Hrvatskoj, pothranjujući strahove što su ih manje-više uspješno širili Miloševićevi emisari. Srbima, najvećoj nacionalnoj manjini (ili: nacionalnosti, kako se tada govorilo) oduzeto je svojstvo konstitutivnog naroda. Od Srba se tražilo da potpisuju izjave lojalnosti novoj vlasti. Sve ih se češće otpuštalo s posla (bilo kao tehnološki višak, bilo jednostavno kao Srbe), a ponegdje – to danas znamo – i fizički likvidiralo. Izbacivalo ih se nasilno iz stanova čim su počeli sukobi s dijelom pobunjenih Srba u nekim krajevima Hrvatske, mada su deložiranja provođena i u gradovima koji ratom ni na koji način nisu bili zahvaćeni.
Radikalno, da ne kažemo konačno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, bio je nedvojbeni prioritet ustaške države. Ta se kolaboracionistička “država” iz vremena Drugog svjetskog rata počela sve više i sve naglašenije (a tragom poznate Tuđmanove izjave kako je ona bila “i ostvarenje stoljetnih težnji hrvatskog naroda”) prikazivati kao nešto dobro, jer bilo je “naše”. Paralelno teklo je demoniziranje Narodno-oslobodilačkog pokreta, kao anti-hrvatskog, praćeno preimenovanjem ulica i trgova, rušenjem nekoliko tisuća spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. O demoniziranju Komunističke partije i njezinoga vođe Tita, koji su borbom protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača stekli svjetsku slavu, da i ne govorimo. Užurbano se pisala i unosila u obrazovne programe “nova povijest” (revidirana i falsificirana). Uvođenjem arhaizama, ali i “novokomponovanih” riječi potencirale su se razlike između hrvatskog i srpskog jezika. Na glavnom zagrebačkom trgu mogla se čuti ustaška himna “Puška puca, a top riče”, prodavale su se fotografije Ante Pavelića i zemljopisne karte NDH. Kao nova hrvatska moneta uvedena je, suprotno svemu što se najavljivalo, kuna (tako se novac u Hrvatskoj zvao samo u vrijeme NDH!). U nekim vojarnama visile su slike ustaškog poglavnika, a hrvatski vojnici išli su u rat, pjevajući pjesmu o Juri (Francetiću) i Bobanu (Rafaelu), notornim ustaškim ratnim zločincima. Po ovom potonjem nazvana je i jedna vojna postrojba koja je na svoju zastavu ispisala ustaški (i samo ustaški!) pozdrav: Za dom – spremni! U vojsku je uvedena terminologija iz vremena NDH (preuzeta dijelom iz Austro-Ugarske). Pravosudna je policija odjevena u odore iste boje kao što su bile i one ustaške. Nekim su se institucijama nadijevala imena što su u skraćenicama bila identična zloglasnim ustanovama iz ustaškog vremena (napr: UNS).
Potire li sve to stradanja hrvatskog naroda? Ni slučajno. To su naprosto nepobitne činjenice (samo neke) o kojima se u pravilu šuti.
Hrvatska se zatvarala u sebe, postajući klaustrofobična i ksenofobna sredina. Njome su dominirali netolerancija i na klerikalizmu zasnovani nacionalizam (misa završava državnom himnom!). Kratki interval u tome nimalo slučajnom srljanju u prošlost bilo je deset godina mandata drugog hrvatskog Predsjednika, što će ih Viktor Ivančić kasnije nazvati “incidentom”. Od početka 2010., a pogotovo od 2015. sve se vraća na stari kolosjek i nastavlja se ostvarivanje projekta zamišljenog davno prije godine 1990. Po svemu, dakle, ovakva Hrvatska kakvu danas imamo, nije slučajna.
A hoće li takva i ostati? Odgovor na to pitanje u rukama je građana – birača na izborima u rujnu. I prevarenog branitelja, i radnika kojemu je pljačkaškom privatizacijom oteto ili uništeno radno mjesto, i žene koja se boji ostati u drugome stanju, jer će izgubiti posao, i studenta koji ne vidi perspektivu u vlastitoj domovini, i poljoprivrednika koji, pritisnut dugovima, očajava na plodnoj zemlji što je nekada prehranjivala Hrvatsku i izvozila u svijet. O svima njima i o svakome od njih ovisi kakva će Hrvatska postati. Da ne bi bila ni slučajna država, ni država koja nije slučajno takva, kakva sada jest.
tacno
Već je pomalo i dosadno i otužno postalo HDZ-ovsko i desničarsko predbacivanje bivšem premijeru Milanoviću kako je rekao da je Hrvatska “slučajna država”. Baš kao i njegovo uporno objašnjavanje da to nije baš tako rekao. A pri tome je pitanje što je bivši premijer izrekao, ili što je pri tome mislio, daleko manje važno od jednog drugog pitanja koje – čini se – nikome ne pada na pamet.
Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti
Pitanja, naime, da li je Hrvatska, kakva je danas, slučajno baš takva. A odgovor glasi: nije! Drugim riječima: malo se toga u četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države dogodilo slučajno. Ona je, baš takva kakva jest – projekt (mada još uvijek nedovršeni), nju se – baš takvu kakvu danas imamo – htjelo. Ne od jučer, ne od prije deset ili petnaest godina. U vrijeme dobrano prije bilo kakvih putovanja u kanadski Norval sežu sjećanja suradnika kasnijeg “tvorca Hrvatske” iz Instituta za historiju radničkog pokreta o njegovim kontaktima s onime što se tada nazivalo ekstremnom političkom emigracijom. I već od tih dana obnova hrvatske državnosti, uz manifestaciono iskazivanje privrženosti antifašizmu i ZAVNOH-u (Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske), uz ustavnu formulaciju “nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, bila je zamišljena tako da bude, mada ne odmah i javno, vrlo bliska idejnim zasadama ustaštva i ustaške para-države iz Drugoga svjetskog rata. Ako to nije bilo jasno tada (a doista mnogima niti je bilo, niti je moglo biti), onda sada jest. A koliko je to bio odraz iskrenog razmišljanja ljudi koji su bili u vrhu pokreta što je vodio stvari prema izlasku Hrvatske iz jugoslavenske federacije (sve redom nekadašnjih partizana), a koliko neizbježno vraćanje duga onima koji su iz inozemstva taj pokret financijski pomagali (ne nesebično, dakako), to je pitanje na koje će – možda – odgovoriti tek povjesničari neke buduće generacije.
Kolika je u svemu tome uloga Slobodana Miloševića, to je – međutim – jasno i sadašnjoj generaciji, onima iz nje barem koji žele stvari vidjeti onakvima kakve one doista jesu. Neporecivi velikosrpski nacionalizam, uz asistenciju probuđenog četništva, a to je bila osnova Miloševićeve politike koju je on uspješno prodavao svijetu pod firmom obrane Jugoslavije, stvorili su u Hrvatskoj klimu što je omogućila izbornu pobjedu HDZ-a. To nikada ne valja smetnuti s uma.
No, čim je došao na vlast (demokratskim putem, o tome nema dvojbe) Tuđmanov je pokret krenuo u obračun sa Srbima u Hrvatskoj, pothranjujući strahove što su ih manje-više uspješno širili Miloševićevi emisari. Srbima, najvećoj nacionalnoj manjini (ili: nacionalnosti, kako se tada govorilo) oduzeto je svojstvo konstitutivnog naroda. Od Srba se tražilo da potpisuju izjave lojalnosti novoj vlasti. Sve ih se češće otpuštalo s posla (bilo kao tehnološki višak, bilo jednostavno kao Srbe), a ponegdje – to danas znamo – i fizički likvidiralo. Izbacivalo ih se nasilno iz stanova čim su počeli sukobi s dijelom pobunjenih Srba u nekim krajevima Hrvatske, mada su deložiranja provođena i u gradovima koji ratom ni na koji način nisu bili zahvaćeni.
Radikalno, da ne kažemo konačno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, bio je nedvojbeni prioritet ustaške države. Ta se kolaboracionistička “država” iz vremena Drugog svjetskog rata počela sve više i sve naglašenije (a tragom poznate Tuđmanove izjave kako je ona bila “i ostvarenje stoljetnih težnji hrvatskog naroda”) prikazivati kao nešto dobro, jer bilo je “naše”. Paralelno teklo je demoniziranje Narodno-oslobodilačkog pokreta, kao anti-hrvatskog, praćeno preimenovanjem ulica i trgova, rušenjem nekoliko tisuća spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. O demoniziranju Komunističke partije i njezinoga vođe Tita, koji su borbom protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača stekli svjetsku slavu, da i ne govorimo. Užurbano se pisala i unosila u obrazovne programe “nova povijest” (revidirana i falsificirana). Uvođenjem arhaizama, ali i “novokomponovanih” riječi potencirale su se razlike između hrvatskog i srpskog jezika. Na glavnom zagrebačkom trgu mogla se čuti ustaška himna “Puška puca, a top riče”, prodavale su se fotografije Ante Pavelića i zemljopisne karte NDH. Kao nova hrvatska moneta uvedena je, suprotno svemu što se najavljivalo, kuna (tako se novac u Hrvatskoj zvao samo u vrijeme NDH!). U nekim vojarnama visile su slike ustaškog poglavnika, a hrvatski vojnici išli su u rat, pjevajući pjesmu o Juri (Francetiću) i Bobanu (Rafaelu), notornim ustaškim ratnim zločincima. Po ovom potonjem nazvana je i jedna vojna postrojba koja je na svoju zastavu ispisala ustaški (i samo ustaški!) pozdrav: Za dom – spremni! U vojsku je uvedena terminologija iz vremena NDH (preuzeta dijelom iz Austro-Ugarske). Pravosudna je policija odjevena u odore iste boje kao što su bile i one ustaške. Nekim su se institucijama nadijevala imena što su u skraćenicama bila identična zloglasnim ustanovama iz ustaškog vremena (napr: UNS).
Potire li sve to stradanja hrvatskog naroda? Ni slučajno. To su naprosto nepobitne činjenice (samo neke) o kojima se u pravilu šuti.
Hrvatska se zatvarala u sebe, postajući klaustrofobična i ksenofobna sredina. Njome su dominirali netolerancija i na klerikalizmu zasnovani nacionalizam (misa završava državnom himnom!). Kratki interval u tome nimalo slučajnom srljanju u prošlost bilo je deset godina mandata drugog hrvatskog Predsjednika, što će ih Viktor Ivančić kasnije nazvati “incidentom”. Od početka 2010., a pogotovo od 2015. sve se vraća na stari kolosjek i nastavlja se ostvarivanje projekta zamišljenog davno prije godine 1990. Po svemu, dakle, ovakva Hrvatska kakvu danas imamo, nije slučajna.
A hoće li takva i ostati? Odgovor na to pitanje u rukama je građana – birača na izborima u rujnu. I prevarenog branitelja, i radnika kojemu je pljačkaškom privatizacijom oteto ili uništeno radno mjesto, i žene koja se boji ostati u drugome stanju, jer će izgubiti posao, i studenta koji ne vidi perspektivu u vlastitoj domovini, i poljoprivrednika koji, pritisnut dugovima, očajava na plodnoj zemlji što je nekada prehranjivala Hrvatsku i izvozila u svijet. O svima njima i o svakome od njih ovisi kakva će Hrvatska postati. Da ne bi bila ni slučajna država, ni država koja nije slučajno takva, kakva sada jest.
tacno
