Piše: Šerif Abdul Aziz
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Povijesni strahovi teško opterećuju našu stvarnost, a duhovi prošlosti i dalje proganjaju sadašnjost i posvuda je okružuju. Sjećanja iz prošlosti učinila su očevidnim radove na iscrtavanju novih karata, slagali se s tim ili ne, znali to ili ne znali, mislili na to ili zaboravili. Svako danas u Siriji zdušno radi na podjeli blagoslovljene zemlje Šama, kroz tajne sporazume i dogovore, nakon četiri iscrpljujuće godine koje su snove o konačnoj slobodi djece u cvjetnoj Der'i pretvorile u najgore noćne more i najstrašnije prizore vremena.
Priča o podjeli Sirije počela je još u maju 1916. godine, kada je francuski ministar vanjskih poslova, Francois Georges-Picot sklopio tajni sporazum sa britanskim kolegom Markom Sykesom, da bi odredili mjesta koja će pripasti njihovim zemljama na arapskom Istoku. Finalni ugovor predviđao je da Francuska dobije: Mosul, Siriju i Libanon, a Engleska: južne dijelove Šama (Levanta) i Irak. Nakon tog sporazuma, četiri naredne godine bile su svjedok iscrtavanja nove političke karte na arapskom Istoku, pa je tako, na temelju Balfourove deklaracije, uspostavljena cionistička tvorevina Izrael na tlu Palestine 1917. godine. Osim toga, valja spomenuti sporazum iz francuskog Sevresa 1920. godine, koji je područje plodnog polumjeseca podijelio u skladu sa ambicijama europskih sila, zatim, sporazum ”Saint Raymond” koji se desio iste godine, a koji je podrazumijevao razvoj Iraka i Sirije pod francusko-britanskim patronatom. Zalažući se za fragmentaciju i parčanje arapskog Istoka, Francuska je donijela plan koji je predviđao sektašku podjelu regiona, pa je u skladu s tim planom osnovana država Libanon, zatim samostalna državica Alepo (Halep), kao i alevitska država, u septembru 1920. godine. Da bi u aprilu 1921. godine, bila osnovana država Druza, te državica Damask koja je dobila ime po svom glavnom gradu. Nakon toga, 1924. godine, od Alepa i Damaska formirana je jedna država, da bi im, 1936. godine, pridružili i alevitsku državu i državu Druza. Konačni oblik Šama bio je podjela na dvije države, Siriju i Libanon, 1939. godine.
Duhovi prošlosti ponovno su se vratili da pokažu svoju snagu usred haosa koji je zahvatio Bliski istok s početkom 2011. godine. Vratila se ponovo zapadna sklonost iscrtavanja karata u regiji, tako da smo svjedoci novih podjela Šama u skladu sa interesima međunarodnih sila.
Nije nikakva tajna da u Americi već postoje razne studije i prijedlozi u vezi podjele Sirije, od kojih je najpoznatija tzv. kartografska studija objavljena od strane Instituta za proučavanje rata, koja predviđa podjelu Sirije na sjevero-istočni dio koji bi pripao Kurdima, zatim središnji i sjevero-zapadni dio koji bi pripao sunijskim revolucionarima u Alepu, te treći dio koji bi pripao aktuelnom alevitskom režimu, a koji obuhvata: Damask, Homs, Latakiju i Tartous. Osim ove studije, ”Wilson Centar” je ponudio i drugu studiju koja uključuje kartu kojom se predlaže teritorijalno razgraničenje i razdvajanje između Basharovog režima i opozicije, odnosno Sirijske oslobodilačke armije, uz autoput između Damaska i Alepa. Na taj način bi: Damask, Homs i Hama i pokrajine uz obalu pripale aktuelnom režimu, dok bi sjeverni i istočni dijelovi Sirije pripali opoziciji.
Podjela Sirije na sektaške mini-države
Kretanja na terenu, stvarne činjenice, intervencija Turske radi uspostave tampon zone na sjeveru Sirije, tajne posjete i pregovori koje vrše predstavnici Basharovog režima i iranski dužnosnici, poput Kasima Sulejmanija, u regionu i izvan njega, tačke nedavno potpisanog sporazuma o prekidu borbenih dejstava između opozicije i sirijskog režima i Hezbolaha u mjestu Zabadani, veliko povlačenje vojnika Bashara Asada iz područja sukoba sa sirijskim revolucionarima na različitim mjestima, sve to govori o početku primjene plana o podjeli Sirije na nacionalne, odnosno sektaške kantone i mini-države.
Analitičari tvrde da je to neizbježno zbog iscrpljenosti Asadovih snaga i akutnog nedostatka Asadu lojalnih boraca, zatim, zbog ograničene iranske logistike, kao i značajnog uspjeha sirijskih revolucionara na sjevernom i južnom dijelu ratišta. U tom kontekstu, direktor Centra za proučavanje Bliskog istoka na Univerzitetu u Oklahomi, Joshua Landis, prokomentirao je trenutno stanje u Siriji, rekavši: ”Analitičari su jedinstveni u uvjerenju da je Bashar Asad prisiljen na potpuno povlačenje u tzv. ”džep” koji se proteže od Latakije na mediteranskoj obali do Damaska. Zbog pada snage Asadovog režima u posljednje vrijeme, sve su učestaliji zahtjevi od vodećih struktura režima, da se režimske snage vrate i izvrše novo utvrđivanje na obali kako bi zaštitili i sačuvali Asadov režim, za razliku od Damaska gdje su režimske snage skoro pod potpunom opsadom.
U međuvremenu, špekulira se da je takav razvoj događaja nužan i zbog Irana koji smatra da bi možda trebao štititi Asadov režim u Latakiji umjesto u Damasku. Tu su također i arapske regionalne sile koje su svjesne Asadovih težnji i namjera u Siriji ukoliko izgube Damask. Pokazao je to i jordanski kralj koji je pozvao sirijsku opoziciju da pruži ruku alevijama tako da osjete da imaju mjesto i udio u budućnosti Sirije i kako bi se osiguralo njihovo sudjelovanje u procesu mirne tranzicije. Ali je isto tako upozorio na mogućnost formiranja tzv. ”alevijskog džepa” od strane Bashara Asada, jer bi u tom slučaju alevijska država postala nova sablazan koja bi se nadvila nad regijom.
Postoje mnogi dokazi o akcijama koje se poduzimaju na terenu kako bi se pripremio teren za formiranje tzv. obalske države koja će biti uvod u sektašku podjelu Sirije. Asadov režim je već izvršio pripreme za utvrđivanje svojih vojnih snaga u obalnim područjima i ojačavanje odbrane u Latakiji putem formiranja novih alevitskih formacija pod nazivom ”Obalski štit” i raspoređivanje 1.500 boraca iz sastava iranskih milicija po raznim kontrolnim tačkama i punktovima radi sprječavanja ulaska u obalne provincije svima osim njenim stanovnicima. Da bi se ta akcija efikasno sprovela, režim će izdavati pismene obavijesti da u pokrajine Latakiju i Tartous mogu ući samo oni koji dokažu da su njihovi stanovnici, odnosno vlasnici nekretnina, ili stanari u njima, ili službenici u nekoj od institucija. Alevitski režim će spriječiti obnovu stambenih jedinica svima, osim alevijama, u gradovima i selima pod njihovom kontrolom. Da bi do kraja sproveo svoj plan, alevijski režim masovno radi na raseljavanju sunijskog stanovništva iz sela, posebno sjeverno i zapadno od Hame, dok u isto vrijeme čuva i štiti sela u kojima žive ismailije, aleviti i kršćani. Radi očuvanja zamišljene demografske strukture, režimske snage ruše sunijske kuće po mnogim selima i vrše prisilno raseljevanje njihovih stanovnika, posebno u mjestima Sifsafiyeh i Amurin. Sve ove akcije Asadov režim izvodi kako bi se pripremio i osigurao u slučaju moguće podjele Sirije na više državica.
Aleviti, sunije, Kurdi, Druzi i haridžije – svi hoće svoje državice
Nasuprot obalskoj državici Bashara Asada i njegove alevitske sekte, i Kurdi u punom zamahu grade svoju državicu na sjeveru Sirije, te istovremeno sa prisilnim raseljevanjem koje vrše režimske snage u Hami, kurdske jedinice povezane sa PKK, vrše operacije etničkog čišćenja, sjeveroistočno od Sirije, protiv 23 hiljade Arapa, oduzimanjem njihove imovine i uništavanjem njihovih domova u nekoliko sela u pokrajini Džebel Abdulaziz. To je zapravo dio plana koji provode jedinice Narodne zaštite koje žele povezati tri kurdske enklave u mini-državu u čijem sastavu bi bili: Kobani, at-Tall Ebid i Afrin. Šef tzv. “Izvršnog vijeća otočke provincije”, Akram Hissou ponaša se kao šef države. On otvoreno govori o ekonomskoj politici i porezu na izvoz, o vojnicima koji će čuvati granicu kurdske države, te obećava uspostaviti zakon i red i pružiti sigurnost za sve građane njegove države. On je uveo porez za kamione i proizvode koji čekaju da prođu preko Eufrata na putu do regije Kurdistan.
S bzirom da su svi razumjeli igre koje se igraju u Siriji, i Druzi su također odlučili potražiti vlastitu budućnost i uzeti sudbinu u svoje ruke nakon sve izvjesnijeg odlaska Bashara Asada.
U svjetlu raspada režimskog nadzora i kontrole u pokrajinama Horan i Kenitra, i povlačenja vojnika iz oblasti Suvajda, procurila je vijest o formiranju novog tijela koje sebe naziva “Vojno vijeće Druza u Siriji”, čije sjedište je trenutno u glavnom gradu Jordana. Cionistička web stranica ”Debka”, potvrdila je u junu 2015. godine da izraelska vlada koordinira sa Glavnim štabom Druza u Jordanu kako bi spriječili bilo kakve napada na njih od strane opozicije ili režima. Pogotovo jer mnogi Druzi služe u izraelskoj vojsci i imaju mogućnost prelaska granice prema pokrajini Suvajda i prenošenja oružja za odbranu njihove zajdnice u slučaju opasnosti od ISIL-a.
Bilo kako bilo, trenutačni status quo koji vlada na terenu u Siriji, vodi ka ukidanju države Sirije u korist sektaških mini-država ili kantona. Tako bi Asadova alevitska državica uključivala: Damask, Homs, Latakiju i Tartous, pod pokroviteljstvom i nadzorom Irana i Rusije. Južne pokrajine su pod kontrolom jedinica čiji se štab nalazi u Jordanu, Damask je pod kontrolom brojnih formacija, od kojih je najpoznatija ”Džejšul-islam” (”Vojska islama”), istočna regija, koja čini dvije trećine Sirije, pod kontrolom je ISIL-a, sjever i sjevero-istok zemlje pod kontrolom su kurdske autonomije koja ima vazdušnu podršku od SAD i europsku finansijsku podršku, sjeverozapadna Sirija je pod kontrolom koalicije više vojnih formacija, koja je poznata kao ”Džejšul-feth” (”Oslobodilačka vojska”), a koja je pod pokroviteljstvom Turske i Katara.
Amerika pokušava sačuvati svoje interese u regiji raspirivanjem iscrpljujućih sukoba između suprotstavljenih strana u Siriji. U tom smislu, Amerika daje podršku Kurdima u sukobima sa ISIL-om na sjeveroistoku zemlje, iskorištava šiijske milicije u borbi protiv sunijskih mudžahidskih formacija na zapadu zemlje, te vrši zračne napade kako bi se spriječilo širenje sukoba izvan granica Sirije, pogotovo prema iračkoj strani.
Iako postoje mnoge političke, društvene i demografske prepreke za sprovedbu ovog projekta, ipak, gorka žetva četvorogodišnje revolucije, te međunarodna i regionalna intervencija u Siriji, čine projekat podjele Sirije stvarnim, i njegovo implementiranje je samo pitanje vremena i ništa više. Velika je vjerovatnoća da će doći vrijeme u kojem će se govoriti: ”Ovdje je nekada bila velika država koja se zvala Sirija”.
saff
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Povijesni strahovi teško opterećuju našu stvarnost, a duhovi prošlosti i dalje proganjaju sadašnjost i posvuda je okružuju. Sjećanja iz prošlosti učinila su očevidnim radove na iscrtavanju novih karata, slagali se s tim ili ne, znali to ili ne znali, mislili na to ili zaboravili. Svako danas u Siriji zdušno radi na podjeli blagoslovljene zemlje Šama, kroz tajne sporazume i dogovore, nakon četiri iscrpljujuće godine koje su snove o konačnoj slobodi djece u cvjetnoj Der'i pretvorile u najgore noćne more i najstrašnije prizore vremena.
Priča o podjeli Sirije počela je još u maju 1916. godine, kada je francuski ministar vanjskih poslova, Francois Georges-Picot sklopio tajni sporazum sa britanskim kolegom Markom Sykesom, da bi odredili mjesta koja će pripasti njihovim zemljama na arapskom Istoku. Finalni ugovor predviđao je da Francuska dobije: Mosul, Siriju i Libanon, a Engleska: južne dijelove Šama (Levanta) i Irak. Nakon tog sporazuma, četiri naredne godine bile su svjedok iscrtavanja nove političke karte na arapskom Istoku, pa je tako, na temelju Balfourove deklaracije, uspostavljena cionistička tvorevina Izrael na tlu Palestine 1917. godine. Osim toga, valja spomenuti sporazum iz francuskog Sevresa 1920. godine, koji je područje plodnog polumjeseca podijelio u skladu sa ambicijama europskih sila, zatim, sporazum ”Saint Raymond” koji se desio iste godine, a koji je podrazumijevao razvoj Iraka i Sirije pod francusko-britanskim patronatom. Zalažući se za fragmentaciju i parčanje arapskog Istoka, Francuska je donijela plan koji je predviđao sektašku podjelu regiona, pa je u skladu s tim planom osnovana država Libanon, zatim samostalna državica Alepo (Halep), kao i alevitska država, u septembru 1920. godine. Da bi u aprilu 1921. godine, bila osnovana država Druza, te državica Damask koja je dobila ime po svom glavnom gradu. Nakon toga, 1924. godine, od Alepa i Damaska formirana je jedna država, da bi im, 1936. godine, pridružili i alevitsku državu i državu Druza. Konačni oblik Šama bio je podjela na dvije države, Siriju i Libanon, 1939. godine.
Duhovi prošlosti ponovno su se vratili da pokažu svoju snagu usred haosa koji je zahvatio Bliski istok s početkom 2011. godine. Vratila se ponovo zapadna sklonost iscrtavanja karata u regiji, tako da smo svjedoci novih podjela Šama u skladu sa interesima međunarodnih sila.
Nije nikakva tajna da u Americi već postoje razne studije i prijedlozi u vezi podjele Sirije, od kojih je najpoznatija tzv. kartografska studija objavljena od strane Instituta za proučavanje rata, koja predviđa podjelu Sirije na sjevero-istočni dio koji bi pripao Kurdima, zatim središnji i sjevero-zapadni dio koji bi pripao sunijskim revolucionarima u Alepu, te treći dio koji bi pripao aktuelnom alevitskom režimu, a koji obuhvata: Damask, Homs, Latakiju i Tartous. Osim ove studije, ”Wilson Centar” je ponudio i drugu studiju koja uključuje kartu kojom se predlaže teritorijalno razgraničenje i razdvajanje između Basharovog režima i opozicije, odnosno Sirijske oslobodilačke armije, uz autoput između Damaska i Alepa. Na taj način bi: Damask, Homs i Hama i pokrajine uz obalu pripale aktuelnom režimu, dok bi sjeverni i istočni dijelovi Sirije pripali opoziciji.
Podjela Sirije na sektaške mini-države
Kretanja na terenu, stvarne činjenice, intervencija Turske radi uspostave tampon zone na sjeveru Sirije, tajne posjete i pregovori koje vrše predstavnici Basharovog režima i iranski dužnosnici, poput Kasima Sulejmanija, u regionu i izvan njega, tačke nedavno potpisanog sporazuma o prekidu borbenih dejstava između opozicije i sirijskog režima i Hezbolaha u mjestu Zabadani, veliko povlačenje vojnika Bashara Asada iz područja sukoba sa sirijskim revolucionarima na različitim mjestima, sve to govori o početku primjene plana o podjeli Sirije na nacionalne, odnosno sektaške kantone i mini-države.
Analitičari tvrde da je to neizbježno zbog iscrpljenosti Asadovih snaga i akutnog nedostatka Asadu lojalnih boraca, zatim, zbog ograničene iranske logistike, kao i značajnog uspjeha sirijskih revolucionara na sjevernom i južnom dijelu ratišta. U tom kontekstu, direktor Centra za proučavanje Bliskog istoka na Univerzitetu u Oklahomi, Joshua Landis, prokomentirao je trenutno stanje u Siriji, rekavši: ”Analitičari su jedinstveni u uvjerenju da je Bashar Asad prisiljen na potpuno povlačenje u tzv. ”džep” koji se proteže od Latakije na mediteranskoj obali do Damaska. Zbog pada snage Asadovog režima u posljednje vrijeme, sve su učestaliji zahtjevi od vodećih struktura režima, da se režimske snage vrate i izvrše novo utvrđivanje na obali kako bi zaštitili i sačuvali Asadov režim, za razliku od Damaska gdje su režimske snage skoro pod potpunom opsadom.
U međuvremenu, špekulira se da je takav razvoj događaja nužan i zbog Irana koji smatra da bi možda trebao štititi Asadov režim u Latakiji umjesto u Damasku. Tu su također i arapske regionalne sile koje su svjesne Asadovih težnji i namjera u Siriji ukoliko izgube Damask. Pokazao je to i jordanski kralj koji je pozvao sirijsku opoziciju da pruži ruku alevijama tako da osjete da imaju mjesto i udio u budućnosti Sirije i kako bi se osiguralo njihovo sudjelovanje u procesu mirne tranzicije. Ali je isto tako upozorio na mogućnost formiranja tzv. ”alevijskog džepa” od strane Bashara Asada, jer bi u tom slučaju alevijska država postala nova sablazan koja bi se nadvila nad regijom.
Postoje mnogi dokazi o akcijama koje se poduzimaju na terenu kako bi se pripremio teren za formiranje tzv. obalske države koja će biti uvod u sektašku podjelu Sirije. Asadov režim je već izvršio pripreme za utvrđivanje svojih vojnih snaga u obalnim područjima i ojačavanje odbrane u Latakiji putem formiranja novih alevitskih formacija pod nazivom ”Obalski štit” i raspoređivanje 1.500 boraca iz sastava iranskih milicija po raznim kontrolnim tačkama i punktovima radi sprječavanja ulaska u obalne provincije svima osim njenim stanovnicima. Da bi se ta akcija efikasno sprovela, režim će izdavati pismene obavijesti da u pokrajine Latakiju i Tartous mogu ući samo oni koji dokažu da su njihovi stanovnici, odnosno vlasnici nekretnina, ili stanari u njima, ili službenici u nekoj od institucija. Alevitski režim će spriječiti obnovu stambenih jedinica svima, osim alevijama, u gradovima i selima pod njihovom kontrolom. Da bi do kraja sproveo svoj plan, alevijski režim masovno radi na raseljavanju sunijskog stanovništva iz sela, posebno sjeverno i zapadno od Hame, dok u isto vrijeme čuva i štiti sela u kojima žive ismailije, aleviti i kršćani. Radi očuvanja zamišljene demografske strukture, režimske snage ruše sunijske kuće po mnogim selima i vrše prisilno raseljevanje njihovih stanovnika, posebno u mjestima Sifsafiyeh i Amurin. Sve ove akcije Asadov režim izvodi kako bi se pripremio i osigurao u slučaju moguće podjele Sirije na više državica.
Aleviti, sunije, Kurdi, Druzi i haridžije – svi hoće svoje državice
Nasuprot obalskoj državici Bashara Asada i njegove alevitske sekte, i Kurdi u punom zamahu grade svoju državicu na sjeveru Sirije, te istovremeno sa prisilnim raseljevanjem koje vrše režimske snage u Hami, kurdske jedinice povezane sa PKK, vrše operacije etničkog čišćenja, sjeveroistočno od Sirije, protiv 23 hiljade Arapa, oduzimanjem njihove imovine i uništavanjem njihovih domova u nekoliko sela u pokrajini Džebel Abdulaziz. To je zapravo dio plana koji provode jedinice Narodne zaštite koje žele povezati tri kurdske enklave u mini-državu u čijem sastavu bi bili: Kobani, at-Tall Ebid i Afrin. Šef tzv. “Izvršnog vijeća otočke provincije”, Akram Hissou ponaša se kao šef države. On otvoreno govori o ekonomskoj politici i porezu na izvoz, o vojnicima koji će čuvati granicu kurdske države, te obećava uspostaviti zakon i red i pružiti sigurnost za sve građane njegove države. On je uveo porez za kamione i proizvode koji čekaju da prođu preko Eufrata na putu do regije Kurdistan.
S bzirom da su svi razumjeli igre koje se igraju u Siriji, i Druzi su također odlučili potražiti vlastitu budućnost i uzeti sudbinu u svoje ruke nakon sve izvjesnijeg odlaska Bashara Asada.
U svjetlu raspada režimskog nadzora i kontrole u pokrajinama Horan i Kenitra, i povlačenja vojnika iz oblasti Suvajda, procurila je vijest o formiranju novog tijela koje sebe naziva “Vojno vijeće Druza u Siriji”, čije sjedište je trenutno u glavnom gradu Jordana. Cionistička web stranica ”Debka”, potvrdila je u junu 2015. godine da izraelska vlada koordinira sa Glavnim štabom Druza u Jordanu kako bi spriječili bilo kakve napada na njih od strane opozicije ili režima. Pogotovo jer mnogi Druzi služe u izraelskoj vojsci i imaju mogućnost prelaska granice prema pokrajini Suvajda i prenošenja oružja za odbranu njihove zajdnice u slučaju opasnosti od ISIL-a.
Bilo kako bilo, trenutačni status quo koji vlada na terenu u Siriji, vodi ka ukidanju države Sirije u korist sektaških mini-država ili kantona. Tako bi Asadova alevitska državica uključivala: Damask, Homs, Latakiju i Tartous, pod pokroviteljstvom i nadzorom Irana i Rusije. Južne pokrajine su pod kontrolom jedinica čiji se štab nalazi u Jordanu, Damask je pod kontrolom brojnih formacija, od kojih je najpoznatija ”Džejšul-islam” (”Vojska islama”), istočna regija, koja čini dvije trećine Sirije, pod kontrolom je ISIL-a, sjever i sjevero-istok zemlje pod kontrolom su kurdske autonomije koja ima vazdušnu podršku od SAD i europsku finansijsku podršku, sjeverozapadna Sirija je pod kontrolom koalicije više vojnih formacija, koja je poznata kao ”Džejšul-feth” (”Oslobodilačka vojska”), a koja je pod pokroviteljstvom Turske i Katara.
Amerika pokušava sačuvati svoje interese u regiji raspirivanjem iscrpljujućih sukoba između suprotstavljenih strana u Siriji. U tom smislu, Amerika daje podršku Kurdima u sukobima sa ISIL-om na sjeveroistoku zemlje, iskorištava šiijske milicije u borbi protiv sunijskih mudžahidskih formacija na zapadu zemlje, te vrši zračne napade kako bi se spriječilo širenje sukoba izvan granica Sirije, pogotovo prema iračkoj strani.
Iako postoje mnoge političke, društvene i demografske prepreke za sprovedbu ovog projekta, ipak, gorka žetva četvorogodišnje revolucije, te međunarodna i regionalna intervencija u Siriji, čine projekat podjele Sirije stvarnim, i njegovo implementiranje je samo pitanje vremena i ništa više. Velika je vjerovatnoća da će doći vrijeme u kojem će se govoriti: ”Ovdje je nekada bila velika država koja se zvala Sirija”.
saff
