Od 1991. naovamo uvijek ista priča: slobodni, kritički mediji se guše, mijenjaju se samo izlike. Tuđman i HDZ ni u ludilu nisu htjeli pripustiti nikoga u eter, koji je bio zagušen režimskim i pararežimskim medijima. Iza prve "neovisne" televizije, Nove, stajao je krug Pašalićevih ljudi. Sada se, u kartelskom dogovoru A1 i HT-a, guši N1
Kvalitetni mediji stalno su na udaru (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Velikani hrvatskog glumišta: Ivica Vidović, HRT, 25. ožujka, 12:30
Moglo je to i bolje! Veliki, točnije jedan od najvećih hrvatskih i jugoslavenskih glumaca zaslužio je ozbiljniji dokumentarac od jedne radijske emisije složene po načelu "kruška pod njušku" (uključi mikrofon i snimi sugovornika) pa montiraj po načelu "glavu na glavu" (tj. jednu izjavu na drugu). Iznimno malo arhivskih snimaka Vidovićevih velikih uloga, dugi monolozi sugovornika, zaobilaženje većine političnijih dijelova njegove biografije (preskakanje drame u životu dramskog glumca i njegovo prebacivanje u zrakoprazni prostor teatra an sich) osobine su portreta iz kojega ćemo izdvojiti nekoliko ocjena koje upućuju na Vidovićev značaj. "On je imao sedam ili osam uloga", rekao je Bruno Kragić, "koje možemo ocijeniti klasičnima, to su one role u kojima dolazi do izjednačavanja glumca i čovjeka, kada u općoj percepciji dođe do poistovjećivanja glumca i lika koji tumači. To je nešto što, koliko god ga moglo živcirati, predstavlja najveći kompliment koji publika i kritika mogu uputiti glumcu." "Uloga Kaspara", rekao je pak Rade Šerbedžija, "nije samo najbolja Vidovićeva rola, već i najveća rola hrvatskog teatra." Prisjetio se da ga je upoznao 1966. na prijemnom ispitu za Akademiju i "odmah zapamtio njegovo lice". Vidovićevo lice je blago, plemenito, a njegova pojava u kadru sugerira dublja, neizrečena značenja. U najboljoj od svojih glumačkih koža on je čovjek koji rješava zagonetku, spasitelj čovječanstva mističnom dobrotom. Dovoljno je da se s Fabijanom Šovagovićem nakratko prošeće kadrom Tadićeva genijalnog "Ritma zločina" i izrekne tek poneku kratku repliku, da se u zraku osjeti gusti suspense kakav nitko u jugoslavenskom filmu nije proizvodio. Jednak učinak ovaj dvojac proizvodi u Papićevom "Izbavitelju": oni stvaraju najveću napetost s najmanje riječi i glume, Vidović tek s ponešto znakovitog zamuckivanja koje sugerira zbunjenost poštena čovjeka u svijetu kojim vladaju štakori. U "Zasedi" Žike Pavlovića glumi skojevca neokrnjene čistoće, kojega na kraju zabunom ubijaju surovi oznaši, a on izriče briljantnu rečenicu: "I vi ste mi neka revolucija!"
Nakon ovoga dokumentarca – autori su Lordan Zafranović i Jakov Sedlar!? – ostaje dosta prostora za još jedan, reljefniji i dublji portret čovjeka koji je za života postao legendom, a ljude osvajao dobrotom i čistoćom srca.
Jedrima oko svijeta, HRT, 26. ožujka, 18:15
Evo zašto postoji javna televizija: zato što nigdje drugdje ne bismo mogli gledati kvalitetne, vrijedne dokumentarne serije. Serija Marija Saletta (1935. – 2006.) "Jedrima oko svijeta" (snimana, uz povremene prekide, od 1988. do 1995.) omogućuje gledateljima jedinstven užitak, kojemu doprinosi briljantan glas Vladimira Mahovlića. Kakav je da je, HRT ima najbolje glasove u ovome eteru, a o njima druge televizije uopće ne razmišljaju. Saletto, koji se na Televiziji Zagreb zaposlio 1956., oplovio je na desetak brodova cijeli svijet (dijelom kao tribute Joži Horvatu i njegovoj "Besi"). U Leksikonu HRT-a piše kako je s Brankom Knezocijem bio suautor i glavni podmorski snimatelj serije "Tajne Jadrana", u listopadu 1973. izvještavao kao dopisnik snimatelj iz egipatsko-izraelskoga rata. Potom je snimio ciklus "Beskrajem svijeta" (56 epizoda) i "Jedrima oko svijeta" (45 epizoda). "Ujedinjujući u jednoj osobi autora slike i teksta, poslije i redatelja i urednika, svoju je specijaliziranu ekipu za lutanja globusom uspio svesti na dvoje-troje ljudi, koji su, prema njegovim riječima, činili jezgru maloga pokretnog TV studija koji cijeli stane u naprtnjaču...", čitamo u Leksikonu.
Braća po materi, Klasik TV, 27. ožujka, 21:34
Film Zdravka Šotre, snimljen prema jednoj od najzapaljivijih predstava jugoslavenskog teatra, "Golubnjači" Jovana Radulovića, danas djeluje bolje i reprezentativnije no u vrijeme kad je nastao. Priča o dva sina jedne hrvatske majke (Vranka, igra je Mira Furlan) iz sela pod Dinarom (jednoga je rodila s Hrvatom, ustašom, drugoga sa Srbinom, partizanom) istinit je, u dubljem smislu riječi vjerodostojan prikaz tragedije koju su Hrvati i Srbi Dalmatinske zagore proživjeli od 1941. nadalje. U filmu vidimo ustaše (vođa je crni ustaša Zvonimir Šimić, glumi ga Irfan Mensur) koji u tom kamenjaru na prijevaru vode Srbe, vezane u dvoje, žicom, s rukama na leđima, kako bi ih – nakon udarca maljem – bacili u jamu Golubnjaču, kakvih je po tim krajevima bilo mnoštvo. Mira Furlan s malim sinom (Žarko Laušević) s tornja crkve gleda likvidaciju komšija. (To je režijski puno rafiniraniji postupak od recimo Wajdina "Katyna", koji je likvidacije poljskih oficira prikazao u krupnim planovima, o Sedlaru da i ne govorimo). Filmski muž Mire Furlan, smeđi ustaša, misli da je riječ o sirotinji kao što je i sam, pa s tugom, sa zvonika, gleda bacanje Srba u jamu bezdanku. Godinu dana kasnije partizani savladavaju ustaše, koji se opet vraćaju u selo. Mira Furlan pokapa kosti svog mrtvog muža, koje je skupila po Dinari. Ustaše potom gube rat, Mira se udaje za partizana, komunista, s kojim dobiva drugog sina. Stariji sin, kao ustaško dijete, u selu i vojsci proživljava torturu kao dijete narodnog neprijatelja. Potom bježi u Austriju i pridružuje se ustaškoj emigraciji, radeći kao kerovođa... Laušević svom polubratu piše kako "tragedija koju su proživjeli ne može biti opisana na tako malom prostoru".
Režiser, veliki i važan profesionalac srpske kinematografije, ne negira osvete, retorzije, šikaniranje gubitnika. On Srbe i Hrvate tretira multidimenzionalno, životno, s puno nijansi. Žarko Laušević, koji glumi dijete ustaše, simpatičan je lik čiju logiku i tragiku lako razumijemo. Na kraju se "braća po materi" upoznaju i grle. No život nije potvrdio žanrovski happy end (koji je valjda bio dramaturški ustupak komunistima krajem 1980-ih), dogodilo se upravo obrnuto. Svejedno, dobar film, treba ga gledati.
N1, 29. ožujka, 08:00
Gotovo je! Na A1 više nema N1. Letak kojim je A1 obavijestio pretplatnike svojih TV kanala kako će ostati bez N1 televizije i sportskih kanala United Grupe spada u vrhunce korporativnog podcjenjivanja zdravog razuma pretplatnika, koji im za uslugu daju golem novac. "Od 29. ožujka", kažu na A1, "donosimo još bogatiji sadržaj"; "osiguravamo vam bogat i raznolik sadržaj kako biste uvijek mogli gledati upravo ono što želite", a "bez obzira na uvođenje svih novih kanala, mjesečna naknada vaših ugovorenih usluga neće se mijenjati..." Što stoji iza ovoga? Ukidamo vam N1 – za mnoge taj je kanal jedino što žele gledati – objektivan, pristojan, pošten i ažuran informativni program u ovoj zemlji, zauzvrat ćemo vam dati neki sport, kruha i igara. Ukidamo vaš najdraži program, a da se Vlasi ne dosjete, još ćemo vam reći da "sve ostavljamo po istoj cijeni". Jasno je da ponuda A1 s N1 i bez N1 ne vrijedi isto – bez N1, njihov paket brojnim gledateljima ne vrijedi pišljiva boba. Istu se svinjariju, čini se, sprema izvesti i HT, a u pozadini svega je bitka za telekom tržište. Politika nije uzrok ovoga gušenja slobode medija, ali se iz pozadine zadovoljno ceri jer na ovoj šarenoj cesti još nismo vidjeli vladu koja bi voljela slobodne medije. Od 1991. naovamo uvijek ista priča: slobodni, kritički mediji se guše, mijenjaju se samo izlike. Devedesetih Tuđman i HDZ ni u ludilu nisu htjeli pripustiti nikoga u eter, koji je bio zagušen režimskim i pararežimskim medijima, kontroliranim ili prikriveno kontroliranim (poput OTV-a). Iza prve "neovisne" televizije, Nove, stajao je krug Pašalićevih ljudi. Ona je nastavak HRT-a drugim sredstvima. Sada se, u kartelskom dogovoru A1 i HT-a, guši najbolji informativni kanal svih vremena na ovim prostorima. Na potezu je vladajuća većina, koja može riješiti problem N1 ili šutke uživati u eliminaciji moćnog medija.
