Upute Ministarstva obrazovanja za početak školske godine mogu se svesti na sljedeće: Ako nemate prostora (što je velika većina škola) - svi trebaju nositi maske. Alternativa koja se nudi kroz organiziranje turnusne nastave privlačna je ideja, ali za njenu provedbu nužni su vrijeme, planiranje i novac te odgovori na niz pitanja koje Ministarstvo nema. Tko i kako kompenzira dupli rad nastavnika? Gdje naći dodatne nastavnike? Po kojem kurikulumu i u kojoj strukturi se izvodi nastava u tjednu kad učenici nisu u školi? Gdje naći dodatne zgrade i učionice? Tražiti odgovore deset radnih dana prije početka nastave izrazito je neodgovorno
Upute vezane uz početak rada škola koje su danas predstavljene u Ministarstvu znanosti i obrazovanja ne daju, na žalost, dovoljno jasan okvir za organizaciju odgojno-obrazovnog procesa na različitim razinama i u različitim vrstama odgoja i obrazovanja. Osnovni plan hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja za suzbijanje pandemije jednostavan je: nošenje maski. Za takav plan nije bilo potrebno osnivanje različitih radnih skupina i davanje privida traženja zajedničkog rješenja, a isti se mogao davno prije komunicirati učenicima, roditeljima te posebice odgojno-obrazovnim radnicima.
U samim Uputama nekoliko je elemenata dobro postavljeno poput načelnog pozitivnog stava prema tome da se odgojno-obrazovni proces odvija u učionicama, fokusa na razredni odjel i odustajanja od jednog univerzalnog rješenja za dječje vrtiće i različite vrste škola. Pozitivna je i želja da se rješenja modeliraju u regionalnom i lokalnom okružju, ali je izrazito zabrinjavajuće, čak i neozbiljno, da država takve najopćenitije upute daje tek deset dana prije početka školske godine.
Kašnjenje nije jedini problem
Kašnjenje nije jedini problem. Upute zanemaruju infrastrukturne podatke i znanstvene spoznaje o našem sustavu. Olako prelaze preko problema smjenskog rada i ignoriraju pitanje fizičkog prostora. Kada ih čitate, a posebice na način na koji su u Ministarstvu prezentirane, stječe se dojam da se većinom odnose na škole koje rade u jednoj smjeni s malim brojem učenika u razredu.
Podaci Ministarstva upućuju na u potpunosti drugačiju sliku. U Hrvatskoj 709 od 1316 osnovnih i srednjih škola radi u dvije smjene ili prostor dijeli s drugom školom. Tome treba dodati porazan podatak o 12 škola, većinom u Splitu, koje 2020. rade u tri smjene. Čak 65,8 posto učenika pohađa škole koje rade u dvije smjene ili mijenjaju turnus s drugom školom, a postotak srednjoškolaca koji ne idu u škole u jednoj smjeni, i to ne uzimajući posljedice potresa u Zagrebu, visokih je 75 posto.
Jednako je važan podatak o prosječnoj veličini razreda koji u školama koje ne rade u jednoj smjeni iznosi oko 19, a u mnogim školama u urbanim sredinama premašuje 25. Ovi lako dostupni podaci Ministarstva morali su biti osnova okvira uputa.
Kada se analitički pristupi situaciji, jasno je da se dio uputa u kojima se ukazuje na fizičko distanciranje i higijenske uvjete ne može ispuniti u velikoj većini razreda i škola u Hrvatskoj. Kao što su i mnoge druge razvijene zemlje učinile, na osnovi takvih je podataka još u lipnju bilo potrebno krenuti u osiguravanje novih prostora koji bi poslužili za učenje i poučavanja u manjim razrednim odjelima. Uz to, nužno je bilo osigurati i dodatne 'bazene' odgojno-obrazovnih radnika koji bi uskočili kao pomoć ili zamjena u slučaju oboljenja nastavnika te posebice osigurati pomoćno osoblje koje bi bilo garancija osiguranja potrebnih higijenskih uvjeta. Ovi su se elementi trebali modelirati na razini županija i gradova kako bi se osigurale javnozdravstvene osnove ponašanja (distanca, higijena, smanjeni kontakt), ali i osigurao što dulji i nesmetaniji boravak djece i mladih u fizičkom okruženju učenja i poučavanja.
Svi ti podaci i različite analize trebali su biti osnova ciljanih uputa, a ono što smo dobili može se svesti na sljedeće: Ako nemate prostora (što je velika većina) - svi trebaju nositi maske. Alternativa nošenju maski koja se nudi kroz organiziranje turnusne nastave privlačna je ideja, ali za njenu provedbu nužni su vrijeme, planiranje i novac te odgovori na niz pitanja koje Ministarstvo nema. Tko i kako kompenzira dupli rad nastavnika? Gdje naći dodatne nastavnike za rad? Po kojem kurikulumu i u kojoj strukturi se izvodi nastava u tjednu kada učenici nisu u školi? Gdje naći dodatne zgrade i učionice? Tražiti odgovore deset radnih dana prije škole izrazito je neodgovorno.
Hitno nadoknaditi propušteno
Vrijeme koje je ostalo prije početka školske godine treba iskoristiti za drugu jednako važnu komponentu ove situacije, a to je obrazovna. Hitno treba napraviti plan kako nadoknaditi propušteno iz prošle školske godine zbog korone i štrajka. Sada je jedini trenutak za to. Moguće je još uvijek izdvojiti ona znanja i vještine koje je nužno usvojiti u nadolazećoj školskoj godini u različitim epidemiološkim scenarijima, i to za cijelu godinu. Uspostaviti nacionalni ritam ispunjavanja ishoda kako bi se moglo biti fleksibilan u različitim scenarijima obolijevanja/samoizolacije djece i mladih te odgojno-obrazovnih radnika.
Također, važno je napraviti nove pristupe vrednovanju i ocjenjivanju u ovoj situaciji te darovitim i učenicima s poteškoćama. Hitno doraditi online sustave i prakse, i to prije svega intenzivnijom komunikacijom učenika sa svojim učiteljima, optimiziranjem opterećenja učenika i nastavnika te strukturiranjem radnog dana. Ako se računa na online ili hibridne modele nastave, potrebno je osigurati informatičku opremu svim učenicima i nastavnicima jer je oni nemaju. Odrediti što je s produženim boravkom, dodatnom, dopunskom nastavom i izvannastavnim aktivnostima. Izraditi planove za učenike koji su u samoizolaciji.
Naravno da su to izazovi koji nisu jednostavno rješivi, ali svi mi koji radimo u obrazovanju možemo im odgovoriti. Za to je potrebno da Ministarstvo počne intenzivnije raditi, jasnije komunicirati i šire se konzultirati. Ad hoc rješenja i improvizacije nam tu neće pomoći koliko god se skrivali iza maski.
tportal
