Jeziv slučaj namjernog uskraćivanja elementarne građanske slobode, praćenog izvrgavanjem posve nedužne osobe psihičkoj i fizičkoj torturi u režiji disfunkcionalnog državnog sustava, ponajviše zdravstvenog (skraćeno: slučaj Mirele Čavajda) izgurao je opet, premda neizravno, pod lupu javnosti pojam liječničkog "priziva savjesti". Za manje od dvije minute guglanja i vi možete otkriti da to pravo u Hrvatskoj uživaju čak i, pazi sad - stomatolozi! (Da ne trošim retke na citiranje, evo linka: https://www.zakon.hr/z/406/Zakon-o-dentalnoj-medicini pa se spustite do članka 26., onog što počinje, gramatički kvarno, riječima "Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora odnosno uvjerenja…)
Nije mi se dalo guglati dalje, ali nekako slutim da onda i svaka druga grana medicine u nekom od nadležnih zakona (moguće je da postoji i, ne znam, Zakon o ortopediji, ili o dermatologiji, s tko zna koliko izmjena i dopuna) biva zaštićena i člankom o famoznom "prizivu savjesti". S jednakom dozom sigurnosti slutim i da su liječnici jedna jedincata struka koja se pri obavljanju svoga regularnog posla može nekažnjeno pozvati na taj priziv. Ponovimo ključnu riječ: nekažnjeno.
Zamislite, recimo, blagajnika u samoposluzi (potpuno usput: zašto su svima uvijek "blagajnice" u điru, kad ima i poprilično muških na istom radnom mjestu?) koji vam izdeklamira cifru, ali odbije pružiti račun "radi svojih vjerskih, etičkih ili moralnih nazora odnosno uvjerenja". Vi na to poludite, zovete poslovođu, a on samo slegne ramenima i uputi vas u drugi dućan, čim platite ovdje. Požalite se onda upravi trgovačkog lanca, a oni - isto. Napišete onda dopis ministarstvu financija, ali ono se oglasi tek kad ste čitavu stvar ispričali vječno gladnim medijima, a oglasi se tek šturim priopćenjem u kojem obećava da će sve biti u redu.
Ne mora biti blagajnik, može biti i bilo koja druga struka - evo vaša, na primjer, da vam bude lakše zamišljati - ali nećete naći nijednu u kojoj ćete moći odbiti neki od svojih ugovorenih poslova i radnih zadataka (još jednom: nekažnjeno!) ako se pozovete na svoja moralna, etička ili vjerska uvjerenja ili nazore. To smiju samo medicinari, usprkos zakonu koji je čak i, ovakav kakav je, Ustavni sud proglasio važećim i obvezujućim. Brate mili, pa ni lički medvjed sa zastupničkim imunitetom ne bi bio zaštićeniji od njih! Čudnovatom i zagonetnom igrom slučaja, na svoje se vjerske i ine nazore te uvjerenja savjesno prizivaju jedino medicinari ginekološke specijalizacije, i to oni u javnim ustanovama. Kako to? Kako to da se nikad nije pročulo da je neki zubar odbio istom pacijentu popraviti tri šestice, obje donje i lijevu gornju) jer je 666 Sotonin broj? Jeste li kad čuli za radiologa koji se odrekao snimanja u vrijeme korizme ili na dan "nebeskog zaštitnika" svoga grada?
Mogao bih se sad i dalje nabacivati apsurdima, izmišljati i još daleko blesavije, ali guši me spoznaja da sam većinu gornjih redaka napisao dobrim dijelom samo zato da nekako odgodim ono najstrašnije, ono s početka, tragediju i traumu Mirele Čavajda, a i najužasnije pitanje od svih: kako će uskoro, za koji dan, tjedan ili mjesec, možda čak i godinu, umrijeti njezin majušni Grga? U majčinoj utrobi, ili izvan nje? Od svega na svijetu, u ovom bih trenutku najmanje htio biti član komisije koja odlučuje o tome. Majka je odlučila, ona je sigurna u to što želi i što ne želi, tu više nema nikakvih dvojbi, ali na komisiji je da (većinom glasova?) presudi hoće li plod s agresivnim tumorom u glavi pustiti da umre u maternici (uz ogroman rizik za majčino zdravlje!) ili ga carskim rezom izvaditi i potom vijećati što s njime: odmah ga (kako, čime?!?!?) eutanazirati, ili pustiti da umire sam od sebe u inkubatoru, uz redoviti nadzor pratećih pojava? Ili ga podvrgnuti nizu operativnih zahvata, uz redovito vođenje bilješki, jamačno iskoristivih za neki budući znanstveni rad?
Sa svakim novim danom ove agonije, osim Mirele i njene obitelji, sve je teže i svakom časnom članu te komisije, o čijem postojanju sustav, prekrcan bešćutnim licemjerima s "prizivom savjesti", očajnoj trudnici nije želio na vrijeme reći ni riječi. Sustav koji smrdi do neba i nimalo ne haje za to, sustav koji jedva čeka da neka nova tema zaokupi javnost, sustav kojeg apsolutno nije briga hoće li Grga Čavajda imati grob ili neće, ali bi volio da, ako groba već bude, na njemu bude i križ.
Radi svojih vjerskih, etičkih i moralnih nazora odnosno uvjerenja, naravno.
