Sud je u ime svih nas, navodno u ime Ustava, oprostio svim pretvorbenim kriminalcima i ratnim profiterima
Zaredale su vijesti kako sudovi masovno obustavljaju postupke ili donose presude kojima se optužba odbija u slučajevima ratnog profiterstva i pretvorbenoga kriminala. Šira javnost možda ne zna: nisu sudovi, a ni DORH, uzrok. Uzrok je Ustavni sud i njegova neustavna odluka u predmetu Hypo bivšeg premijera Sanadera. Evo kako je priča nastala i kako se rasplela. Nakon stradanja i razaranja Hrvatske u Domovinskom ratu, zasigurno je najveća katastrofa koja je zadesila Hrvatsku bila ona ekonomska, prouzročena divljom i kriminalnom pretvorbom i privatizacijom te ratnim profiterstvom. Njihove su ekonomske štete sasvim usporedive s ratnim štetama koje se odnose na gospodarstvo.
Dok su jedni na fronti svojim životom branili domovinu, drugi su pod krinkom nužne transformacije hrvatskog društva i ekonomije iz socijalizma u kapitalizam, opljačkali Hrvatsku i prouzročili dugoročne ekonomske, moralne i političke posljedice koje Hrvatska i danas osjeća, osjećat će ih još dugi niz godina, pa i kroz demografsku katastrofu kojoj svjedočimo. Da je bila riječ o smišljenom projektu otimačine, govori i to što se privatizacija dobrim dijelom provela u ratnim uvjetima kad nisu svi mogli ravnopravno sudjelovati, kad su cijene bile najniže i kad je kontrola, zbog fokusiranosti javnosti na obranu, bila najslabija.
Državna revizija je još 2004. na 50% revidiranih pretvorbi, bez revizije banaka i velikih privatiziranih državnih tvrtki utvrdila:
- prouzročen je gubitak vrijednosti kapitala, od oko četiri milijarde tadašnjih DEM;
- izgubljeno je gotovo četiri stotine tisuća radnih mjesta;
- ciljevi razvojnog programa u trgovačkim društvima nastalima nakon pretvorbe ostvareni su tek marginalno;
- pojedina su poduzeća iskazala manju vrijednost od stvarne i time oštetila proračun za gotovo milijardu DEM;
- Privatizirane su tvrtke često poslije završavale u stečaju, a bilo je i slučajeva u kojima su namjerno "tjerane u stečaj" jer novi vlasnici nisu imali interesa za nastavak ekonomskog djelovanja, već za prodaju ili prenamjenu vrijednih nekretnina;
- U pretvorbi je "nestalo" zemljišta površine 2,774.577 m2 te objekata ukupne površine 89.265,97 m2 i konačno,
- U revidiranom uzorku samo je 75 subjekata privatizirano sukladno propisima. Kod ostalih subjekata utvrđeno je čak 1936 različitih nepravilnosti.
Valjda danas nitko ne dvoji da je ova megapljačka (čast onima koji su privatizaciju proveli zakonito i pošteno!) bila moguća samo uz pomoć i podršku države, čitaj: vlasti. I zaista, pretvorba i privatizacija provedena je pod visokim političkim pokroviteljstvom, a iste su strukture svoje privatizacijske i ratnoprofiterske pulene godinama štitile od kaznenog progona.
Prigodno su se, pa i u Saboru, otvarale rasprave, donesen je 2001. Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije, upirali su mediji prstom u šampione ratnog profiterstva i pretvorbe, zazivala se njihova kaznena odgovornost. Rezultat? Političke rasprave zaključila je slavna sentenca Ljube Ćesića Rojsa: "Ko je jamio, jamio!"
Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije, koji je iznjedrio parcijalno i nedovoljno korišteno Izvješće, a Sanaderova ga je Vlada ubrzo ukinula. Nevidljivi, ali učinkovit otpor kaznenom progonu počinitelja kaznenih djela dozvolio je tek poneku presudu nakon višegodišnjeg razvlačenja postupaka. Nadu da možda Rojs ipak nije bio u pravu otvorila je promjena Ustava 2010. godine kojom je Hrvatski sabor, motiviran naporima tadašnje oporbe, ali i strahom da bi nastavak obrane pretvorbenoga kriminala i ratnog profiterstva mogao za vladajuće imati ozbiljne izborne posljedice, ukinuo zastaru za te zločine. DORH-u je to bio i politički mig te je otvoren veći broj novih postupaka, ali i ponovno otvoren progon u predmetima već zaključenima zbog zastare. Izgledalo je da šampioni pretvorbe i privatizacije ipak neće proći lišo.
Bio sam zadovoljan tim razvojem događaja, ne samo kao inicijator promjene Ustava nego i zato što se ona savršeno uklapala u projekt nove pravednosti koju sam zagovarao, i kao saborski zastupnik, i kasnije, kao predsjednički kandidat i predsjednik države. A onda, 2015., na scenu je, povodom slučaja Hypo s okrivljenikom bivšim premijerom Sanaderom u glavnoj ulozi, stupio Ustavni sud.
Ustavni sud - strašni sud! On, koji bi trebao braniti Ustav, čak i ako se njegove pojedine odredbe ne sviđaju nekome od sudaca, donio je odluku kojom je izmijenio Ustav, ne formalno, nego implicite i zauvijek u ime sviju nas, navodno u ime Ustava, oprostio svim pretvorbenim kriminalcima i ratnim profiterima. Ustavni sud ubio je nadu da je pravda ipak moguća. Ubio je nadu da Hrvatska ipak može stati na kraj ratnom profiterstvu i pretvorbenom kriminalu. Ustavni je sud, suprotno Ustavu i suprotno Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, ustvrdio da se nezastarijevanje odnosi samo na ona djela za koja već nije nastupila zastara. Suprotno je to i elementarnoj logici i intenciji ustavotvorca jer su u vrijeme promjene Ustava praktično sve ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal pali u zastaru. Pa što bi Sabor mijenjao Ustav tako da je izmjena neprimjenjiva!?
Pritom je Ustavni sud, je li moguće da je to slučajno, kao podršku svojim tezama pogrešno navodio presude Europskog suda za ljudska prava, zaključke Venecijanske komisije, pa i presude hrvatskih sudova, a i potpuno zanemario odluke Suda Europske unije u Luksemburgu. Odstupio je i od svoje prakse da ne razmatra one razloge ustavnih tužbi koje nisu bile navedene u pravnim lijekovima unutar kaznenog postupka. Očito je, Ustavni je sud odlučio pod svaku cijenu, pa i onu nepoštovanja Ustava i nepoštovanja korektne interpretacije odluka međunarodnih sudišta i institucija, zaštititi ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal. I tu je priči kraj. Rojsovo načelo postalo je ustavno načelo. Ko je jamio, jamio!
express
