Hrvatska je dobila od Bruxellesa ogledni zadatak tvrdog tamponiranja prema islamskim imigrantima, ali bez žičane ograde i vojske. To se i provodi, ali ne bez problema: dosad je u jezgri hrvatskog nacionalističkog narativa bila mržnja prema Srbima, a sada tu treba ugurati i muslimane
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović bila je nedavno u nenajavljenom posjetu, što je u skladu s njenim ovlastima, policiji u Donjem Lapcu i tražila uvid u dokumentaciju o postupanju s imigrantima. S tim u posljednje vrijeme ima velikih problema, policija otvoreno odbija ili na različite načine izvrdava obavezu obavještavanja o incidentima s premlaćivanjem i maltretiranjem imigranata. U lapačkom slučaju to je učinjeno na osobito perfidan i objektivno ponižavajući način. Pravobraniteljici je dopušteno da sjedne za kompjutor, ali joj je policijski službenik odbio dati lozinku i od svega, jasno, nije bilo ništa. Ipak, kada je poslije u jednom intervjuu govorila o tome, nije pokazala osvetoljubivost prema policiji, štoviše, u neku ju je ruku uzela u zaštitu. Rekla je da se prema imigrantima primjenjuje taktika zastrašivanja i obeshrabrivanja, ali da MUP samo provodi instrukcije koje dobiva iz Zagreba, a ovaj iz Bruxellesa. Ne znam je li Vidović imala takvu namjeru, ali poslala je poruku koja se i bez ovoga jasno čita. To je da je Hrvatskoj namijenjena uloga da protiv imigranata upotrijebi, figurativno rečeno, nabrijane pse čuvare, ali da ih drži na lancu, kako se ne bi ponovio slučaj Mađarske koja se ‘ožičila’ prema muslimanskim useljenicima mimo volje Bruxellesa, a zatim inspirirala Sloveniju da učini isto.
Hrvatska dakle treba poslužiti kao primjer polutvrdog tamponiranja imigranata, s tim da je njoj prepušteno kako će to obrazložiti. Otprilike, ožičite se bez žice, a to objasnite kako vam je drago. I ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović to je učinio ovako. Na zahtjev iz Mosta da se duž cijele granice s BiH digne betonska prepreka, odgovorio je u nacionalističkim ključu da bi se time Hrvate u Hrvatskoj separiralo od Hrvata u BiH (ostale nacionalnosti nije spomenuo, što znači da očito nisu važne). Istodobno je odbacio inicijativu ministra obrane Damira Krstičevića o slanju vojske na granicu, rekavši da su policijske snage sasvim dovoljne da je zaštite. Uz sve ovo, pojavio se i jedan problem koji se zasad ne pomalja na površini, ali je implicitno živo prisutan. Prošlog tjedna Vijeće Evrope organiziralo je konferenciju o govoru mržnje, na kojoj je rečeno da govor mržnje nije nešto univerzalno, nego se mijenja od prilike do prilike, od zemlje do zemlje. I gle krasnog čuda, konferencija je održana u Hrvatskoj, koja je baš usred te tranzicije ‘od do’. Dosad je u jezgri hrvatskog nacionalističkog narativa bila mržnja prema Srbima, što ne znači da tu ne ostaje, ali danas su tu i muslimani, koji nikada nisu pripadali tom narativu, štoviše, svojedobno su proglašeni ‘cvijećem hrvatstva’. A sada, eto, i njih treba ugraditi u taj narativ.
Naravno, to se ne može raditi otvoreno iz državnog vrha, uostalom, to se rijetko događa i u evropskim zemljama u poodmakloj fazi islamofobije. Ali su se zato užarile društvene mreže od antiislamske vrućice, ima tu svega, od izmišljenih silovanja, prokazivanja smeđoputih zaposlenika automobilskog inovatora Mate Rimca, do navodnih kolona nenaoružanih ISIL-ovaca koje marširaju prema Hrvatskoj i sličnih budalaština. Ukratko, stvorena je konfuzna situacije uslijed smjene glavnog vanjskog neprijatelja i, ne znam, možda baš time treba objasniti bizarnu odluku Milana Bandića da usred svega ovoga primi u posjet kontroverznog Dragana Markovića Palmu. Zbog toga su ga oštro napali iz braniteljskih udruga, ali sa znakovitim oklijevanjem, a nakon što se u novinskim oglasima ispričao i čak se zakleo da nije znao tko je Palma, stvar se brzo smirila. Istodobno se nastavlja hajka na Željka Komšića, kojeg se smatra nekom vrstom hrvatskog poturice ili Sejde Bajramovića, štogod. Već je proglašen neželjenim gostom u valjda cijelom hrvatskom dijelu BiH, a veliko je pitanje kako će to proći kada dođu na red njegovi službeni kontakti sa Zagrebom.
Drugim riječima, bez obzira na ratne devedesete i hrvatsko-bošnjački sukob u BiH, Hrvatska se na ubrzanim tečajevima tek uči mrziti muslimane, a svaki stav u državnom vrhu koji se tiče islamskih imigranata dobiva povišenu rezonancu. Tu se onda i začeo novi sukob Pantovčaka i Banskih dvora, nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović odbila otići na konferenciju o migracijama u Marakeš i o tome, što je zbilja političko prostaštvo prvoga reda, obavijestila Velimira Bujanca, a ne i premijera. Plenković je poslije na konferenciji Evropske pučke (narodne) stranke u Helsinkiju žestoko opleo po populizmima u Evropi, što je očito išlo prvenstveno hrvatske predsjednice, koja je u produženoj predizbornoj kampanji, a sada joj je nikada otvorenije poručeno da je HDZ možda neće podržati na izborima, ili će to učiniti toliko mlako da će je to prije pokopati nego što će joj pomoći. Osim toga, HDZ bi se ovim lukavo uklopio u nepisano, ali provjereno pravilo da stranka koja izgubi predsjedničke izbore poslije bolje prođe na parlamentarnima.
Dakle, predsjednica je stavljena pod ultimativni pritisak, ali on dolazi i iz krajnje desnice, pa joj pseudokatolički fundamentalisti iz Hrasta poručuju da im nije dovoljno što ne ide u Marakeš, dečki traže i da otvoreno progovori protiv navodnog imigrantskog vala. Kažem navodnog jer u ovom trenutku prisustvujemo paradoksu da što je manje imigranata, a sada je ih je manje nego ikada od stvarnog vala prije tri godine, to je veća ksenofobna histerija kod nas i drugdje. Štoviše, ona je najveća u istočnoevropskim zemljama Višegradske skupine, koju Grabar-Kitarović najviše simpatizira, gdje imigranata uopće nema. I zato ako na Pantovčaku postoji signalna lampica za riskantne situacije, ona bi sada morala biti danonoćno upaljena. O da, za predsjednicu može biti ugodno plivati na valu antiuseljeničkog raspoloženja sada kada je on svugdje prisutan, ali još i veslati na njemu, e to je već riskantna avantura s puno podvodnih grebena i isto toliko mogućnosti da slomiš vrat. Uostalom, nisu se zbog predsjednice nakostriješili samo u Banskim dvorima, o tome govore i najnovije ankete, u kojima je moćni gospodin ‘nitko’ nakon nekoliko mjeseci indisponiranosti ponovno zasjeo na prvo mjesto, a predsjednicu izgurao na drugo. Ona je time dobila upozoravajuću poruku da ne smije izaći na izbore oslanjajući se samo na radikalnu desnicu jer će je birači iz centra, a u njihovim rukama su ključevi pobjede na izborima, kazniti tako što će glasati za nekog drugog ili jednostavno ostati kod kuće. To se, uostalom, uvelike dogodilo i njenom prekooceanskom liblingu Donaldu Trumpu, koji je u kampanji za kongresne izbore pokrenuo pravi ‘rasni rat’ protiv imigranata i tobožnjih inovjeraca (hej, Meksikanci su katolici i to, bogami, malo veći od Amerikanaca, znao to čovjek koji miješa Baltik i Balkan ili ne). I vidjeli smo, loše je prošao na tim izborima.
Ali koliko god bila stjerana u kut, Grabar-Kitarović zapravo može biti prilično zadovoljna. Plenkovićeva vlada više ne govori o ‘izbjeglicama’, nego o ‘migrantima’ i ‘ilegalnim migrantima’, kao ona otpočetka, a to, kao što vidimo, za njih proizvodi, i vjerojatno će proizvoditi sve više, dovoljno nesreće i patnje.
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović bila je nedavno u nenajavljenom posjetu, što je u skladu s njenim ovlastima, policiji u Donjem Lapcu i tražila uvid u dokumentaciju o postupanju s imigrantima. S tim u posljednje vrijeme ima velikih problema, policija otvoreno odbija ili na različite načine izvrdava obavezu obavještavanja o incidentima s premlaćivanjem i maltretiranjem imigranata. U lapačkom slučaju to je učinjeno na osobito perfidan i objektivno ponižavajući način. Pravobraniteljici je dopušteno da sjedne za kompjutor, ali joj je policijski službenik odbio dati lozinku i od svega, jasno, nije bilo ništa. Ipak, kada je poslije u jednom intervjuu govorila o tome, nije pokazala osvetoljubivost prema policiji, štoviše, u neku ju je ruku uzela u zaštitu. Rekla je da se prema imigrantima primjenjuje taktika zastrašivanja i obeshrabrivanja, ali da MUP samo provodi instrukcije koje dobiva iz Zagreba, a ovaj iz Bruxellesa. Ne znam je li Vidović imala takvu namjeru, ali poslala je poruku koja se i bez ovoga jasno čita. To je da je Hrvatskoj namijenjena uloga da protiv imigranata upotrijebi, figurativno rečeno, nabrijane pse čuvare, ali da ih drži na lancu, kako se ne bi ponovio slučaj Mađarske koja se ‘ožičila’ prema muslimanskim useljenicima mimo volje Bruxellesa, a zatim inspirirala Sloveniju da učini isto.
Hrvatska dakle treba poslužiti kao primjer polutvrdog tamponiranja imigranata, s tim da je njoj prepušteno kako će to obrazložiti. Otprilike, ožičite se bez žice, a to objasnite kako vam je drago. I ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović to je učinio ovako. Na zahtjev iz Mosta da se duž cijele granice s BiH digne betonska prepreka, odgovorio je u nacionalističkim ključu da bi se time Hrvate u Hrvatskoj separiralo od Hrvata u BiH (ostale nacionalnosti nije spomenuo, što znači da očito nisu važne). Istodobno je odbacio inicijativu ministra obrane Damira Krstičevića o slanju vojske na granicu, rekavši da su policijske snage sasvim dovoljne da je zaštite. Uz sve ovo, pojavio se i jedan problem koji se zasad ne pomalja na površini, ali je implicitno živo prisutan. Prošlog tjedna Vijeće Evrope organiziralo je konferenciju o govoru mržnje, na kojoj je rečeno da govor mržnje nije nešto univerzalno, nego se mijenja od prilike do prilike, od zemlje do zemlje. I gle krasnog čuda, konferencija je održana u Hrvatskoj, koja je baš usred te tranzicije ‘od do’. Dosad je u jezgri hrvatskog nacionalističkog narativa bila mržnja prema Srbima, što ne znači da tu ne ostaje, ali danas su tu i muslimani, koji nikada nisu pripadali tom narativu, štoviše, svojedobno su proglašeni ‘cvijećem hrvatstva’. A sada, eto, i njih treba ugraditi u taj narativ.
Naravno, to se ne može raditi otvoreno iz državnog vrha, uostalom, to se rijetko događa i u evropskim zemljama u poodmakloj fazi islamofobije. Ali su se zato užarile društvene mreže od antiislamske vrućice, ima tu svega, od izmišljenih silovanja, prokazivanja smeđoputih zaposlenika automobilskog inovatora Mate Rimca, do navodnih kolona nenaoružanih ISIL-ovaca koje marširaju prema Hrvatskoj i sličnih budalaština. Ukratko, stvorena je konfuzna situacije uslijed smjene glavnog vanjskog neprijatelja i, ne znam, možda baš time treba objasniti bizarnu odluku Milana Bandića da usred svega ovoga primi u posjet kontroverznog Dragana Markovića Palmu. Zbog toga su ga oštro napali iz braniteljskih udruga, ali sa znakovitim oklijevanjem, a nakon što se u novinskim oglasima ispričao i čak se zakleo da nije znao tko je Palma, stvar se brzo smirila. Istodobno se nastavlja hajka na Željka Komšića, kojeg se smatra nekom vrstom hrvatskog poturice ili Sejde Bajramovića, štogod. Već je proglašen neželjenim gostom u valjda cijelom hrvatskom dijelu BiH, a veliko je pitanje kako će to proći kada dođu na red njegovi službeni kontakti sa Zagrebom.
Drugim riječima, bez obzira na ratne devedesete i hrvatsko-bošnjački sukob u BiH, Hrvatska se na ubrzanim tečajevima tek uči mrziti muslimane, a svaki stav u državnom vrhu koji se tiče islamskih imigranata dobiva povišenu rezonancu. Tu se onda i začeo novi sukob Pantovčaka i Banskih dvora, nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović odbila otići na konferenciju o migracijama u Marakeš i o tome, što je zbilja političko prostaštvo prvoga reda, obavijestila Velimira Bujanca, a ne i premijera. Plenković je poslije na konferenciji Evropske pučke (narodne) stranke u Helsinkiju žestoko opleo po populizmima u Evropi, što je očito išlo prvenstveno hrvatske predsjednice, koja je u produženoj predizbornoj kampanji, a sada joj je nikada otvorenije poručeno da je HDZ možda neće podržati na izborima, ili će to učiniti toliko mlako da će je to prije pokopati nego što će joj pomoći. Osim toga, HDZ bi se ovim lukavo uklopio u nepisano, ali provjereno pravilo da stranka koja izgubi predsjedničke izbore poslije bolje prođe na parlamentarnima.
Dakle, predsjednica je stavljena pod ultimativni pritisak, ali on dolazi i iz krajnje desnice, pa joj pseudokatolički fundamentalisti iz Hrasta poručuju da im nije dovoljno što ne ide u Marakeš, dečki traže i da otvoreno progovori protiv navodnog imigrantskog vala. Kažem navodnog jer u ovom trenutku prisustvujemo paradoksu da što je manje imigranata, a sada je ih je manje nego ikada od stvarnog vala prije tri godine, to je veća ksenofobna histerija kod nas i drugdje. Štoviše, ona je najveća u istočnoevropskim zemljama Višegradske skupine, koju Grabar-Kitarović najviše simpatizira, gdje imigranata uopće nema. I zato ako na Pantovčaku postoji signalna lampica za riskantne situacije, ona bi sada morala biti danonoćno upaljena. O da, za predsjednicu može biti ugodno plivati na valu antiuseljeničkog raspoloženja sada kada je on svugdje prisutan, ali još i veslati na njemu, e to je već riskantna avantura s puno podvodnih grebena i isto toliko mogućnosti da slomiš vrat. Uostalom, nisu se zbog predsjednice nakostriješili samo u Banskim dvorima, o tome govore i najnovije ankete, u kojima je moćni gospodin ‘nitko’ nakon nekoliko mjeseci indisponiranosti ponovno zasjeo na prvo mjesto, a predsjednicu izgurao na drugo. Ona je time dobila upozoravajuću poruku da ne smije izaći na izbore oslanjajući se samo na radikalnu desnicu jer će je birači iz centra, a u njihovim rukama su ključevi pobjede na izborima, kazniti tako što će glasati za nekog drugog ili jednostavno ostati kod kuće. To se, uostalom, uvelike dogodilo i njenom prekooceanskom liblingu Donaldu Trumpu, koji je u kampanji za kongresne izbore pokrenuo pravi ‘rasni rat’ protiv imigranata i tobožnjih inovjeraca (hej, Meksikanci su katolici i to, bogami, malo veći od Amerikanaca, znao to čovjek koji miješa Baltik i Balkan ili ne). I vidjeli smo, loše je prošao na tim izborima.
Ali koliko god bila stjerana u kut, Grabar-Kitarović zapravo može biti prilično zadovoljna. Plenkovićeva vlada više ne govori o ‘izbjeglicama’, nego o ‘migrantima’ i ‘ilegalnim migrantima’, kao ona otpočetka, a to, kao što vidimo, za njih proizvodi, i vjerojatno će proizvoditi sve više, dovoljno nesreće i patnje.
