Iako od njega ne treba očekivati drastične reformske zahvate, Dražen Kutleša je bolja vijest za Hrvatsku od Bozanića. Kada je zagrebački nadbiskup na odlasku shvatio da nije kadar nametnuti autoritet Kaptolu, prepustio se nacionalističkom mejnstrimu i udaranju u revizionističke timpane, uz maksimalnu toleranciju prema mutnim poslovima nadbiskupije
Premda još uvijek nema službene objave ili potvrde iz Vatikana, čini se da je gotova stvar odlazak kardinala Josipa Bozanića s pozicije zagrebačkog nadbiskupa, s pozicije koju zauzima od 1997. godine. Glas o Bozanićevom odlasku iz Zagreba na funkciju u nekoj od manje važnih vatikanskih kongregacija pronosi se već nekoliko mjeseci, a zajedno s tim i glas da će upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom preuzeti Dražen Kutleša, koji je za porečko-pulskog biskupa zaređen 2011., u vrijeme pape Benedikta XVI. Svi članovi Hrvatske biskupske konferencije, naime, bili su prošli tjedan u Rimu, u posjetu ‘Ad limina apostolorum’, odnosno ‘na grobovima apostola’, što je kodno ime za biskupsko podnošenje petogodišnjeg pisanog izvještaja papi o svome radu. Nakon skupnog susreta, papa Franjo primio je prošlog četvrtka nasamo Josipa Bozanića, i to – kako je službeno saopćeno – u funkcijama člana Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i Kongregacije za katolički odgoj te Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije. Dan poslije, papa se u četiri oka sastao s Draženom Kutlešom, o čemu je također poslana vrlo štura službena obavijest. Papa ovim susretima – njihovim redoslijedom i obavještavanjem javnosti da su se dogodili – kao da je htio neformalno potvrditi ono što se pisalo, pričalo i komentiralo prije pet ili šest mjeseci u vezi s promjenom na vrhu Zagrebačke nadbiskupije.
Teoretski, naravno, može biti da se papa odvojeno sastao s Kutlešom zbog slučaja Dajla, to jest zbog spora države i Crkve te unutarcrkvenog prijepora oko nekretnina župe Dajla u Istri, zbog čega je svojedobno smijenjen Kutlešin prethodnik biskup Ivan Milovan jer je neuspješno zagovarao da se te nekretnine vrate državi umjesto ranije obeštećenim talijanskim benediktincima. Može biti i da je do sastanka došlo zbog toga što je porečko-pulski biskup Kutleša ispred Hrvatske biskupske konferencije zadužen za odnose s državom. No ta dva konkretna područja zasigurno nisu i ne mogu biti tako važna iz perspektive Rima e da bi papa o njima povjerljivo razgovarao sa samo jednim biskupom, ako papa uopće vodi razgovore o temama lokalnog operativno-financijskog karaktera. Čak kad bi i bilo tako, teško da bi se službeno puštale vijesti o sastancima toga tipa. Papa se, dakle, nije u četiri oka susreo ni sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, ni sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, predsjednikom HBK-ovog Vijeća za nauk vjere, nego – uz jedinog kardinala u delegaciji – baš s biskupom Kutlešom. Sve se tu čini jasnim i očitim, osim kad će se dogoditi ustoličenje novog zagrebačkog nadbiskupa i kamo će potom otići kardinal Bozanić. Zasad se kao najvjerojatnija opcija spominje da će Bozanić u razdoblju od najduže šest mjeseci dobiti novi posao u Vatikanu.
Kad se dogodi, postavljanje Dražena Kutleše za zagrebačkog nadbiskupa, realno najmoćnijeg svećenika u Hrvatskoj, bit će važna i dobra vijest za ovu zemlju, naravno, gledano u kontekstu sadašnjeg duhovnog stanja Crkve u Hrvatskoj i političkog utjecaja Crkve na ovu zemlju. Točnije, on je bolja vijest za Hrvatsku od Bozanića ili nastavka Bozanićeve orijentacije pod nekim drugim imenom i prezimenom. Bozanić, koji je u građanskim i liberalnim krugovima dočekan s nerealno visokim očekivanjima u pogledu otvaranja Crkve suvremenijim razmišljanjima i uspostavljanja čvršće distance prema dnevnoj politici, u proteklih više od dvadeset godina bio je prvi čovjek pretvaranja Crkve u moćnu polugu nacionalističkog i antimodernog pritiska na društvene i političke procese. Pokazalo se veoma brzo da Bozanić nije dorastao položaju i tituli koje mu je udijelio papa Ivan Pavao II.: kad je shvatio da svojim intelektualnim dosezima i karizmom nije kadar nametnuti autoritet Kaptolu, prepustio se nacionalističkom crkvenom mejnstrimu i udaranju u revizionističke timpane, uz maksimalnu toleranciju prema mutnim financijskim i poslovnim operacijama što su se odvijale pod okriljem njegove nadbiskupije, i to na visokim razinama. Rezultat njegovih dvadeset godina na čelu ovdašnje Crkve jest afirmacija uskih klerikalnih shvaćanja društva i sekularnosti, kao i poticaj njegovanju međuetničkog nepovjerenja, ponajprije onog hrvatsko-srpskog, te osnaživanje zazora prema manjinskim grupacijama i pravima žena. Rezultat je zatvorena i rigidna Crkva, čijim se glasnogovornicima ispostavljaju ljudi poput biskupa Košića, Ivana Miklenića, Stjepana Razuma, gradišćanskog biskupa Živkovića… U ta dva Bozanićeva desetljeća marginalizirani su gotovo svi liberalniji i kritičniji glasovi unutar Crkve, dok se istovremeno, barem iz jednog njezinog krila, podupiru akcije i stavovi udruga kao što su U ime obitelji i Vigilare. Ništa se nabolje nije promijenilo ni u prošlih pet i pol godina, koliko je na kormilu Rimske crkve papa Franjo. Štoviše, situacija se i pogoršala. U tome je i glavni razlog micanja kardinala Bozanića.
Pedesetogodišnji biskup Kutleša, koji je doktorat iz kanonskog prava obranio na Papinskom sveučilištu Urbanianum i čija je karijera općenito prilično impresivna, nije nikakav revolucionar u bilo kojem smislu i od njega ne treba očekivati brze i drastične reformske zahvate u javno vidljivom crkvenom djelovanju i unutrašnjem političkom raspoloženju. Kutleša je inteligentni, samozatajni, dobro obrazovani i praktični crkveni pravnik, sabran i racionalan, koji je u potpunosti odan konceptu poslušnosti papi i vatikanskoj administraciji, u kojoj je za godina školovanja te rada u dvjema tamošnjim kongregacijama očito razvio dobre veze i stekao povjerenje utjecajnih ljudi u Rimskoj kuriji. Nije mu bilo na odmet ni to što ga je, s punim pokrićem u njegovim sposobnostima i radnim navikama, protežirao mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, također čovjek s dugogodišnjim ozbiljnim ugledom i prijateljstvima u Vatikanu. Kutleša je svoju bespogovornu lojalnost crkvenoj hijerarhiji i zapovijedima dokazao u dva krupna slučaja, koji mu sigurno nisu priskrbili simpatije u ‘suverenističkom’ miljeu, ali nisu u javnosti izazvali gotovo nikakav odium prema Kutleši, valjda i zato što njegova dosadašnja funkcija nije doživljavana toliko bitnom, a i stoga što njegova uloga u tim slučajevima nije detaljnije razmatrana u javnosti. Kad postane zagrebački nadbiskup, to bi se ipak moglo u nekoj mjeri promijeniti. Prvi slučaj je već spomenuta Dajla: za razliku od biskupa Milovana, Kutleša je hladno obavio vatikanske naloge u korist talijanskih benediktinaca, protiv interesa Republike Hrvatske. Drugi slučaj je važniji i mogao bi se ispostaviti većim problemom u Kutlešinom povezivanju s pastvom, a do određenog stupnja povezivanja morat će doći, jer će zagrebački nadbiskup naprosto morati biti manje samozatajan od porečko-pulskog biskupa. Riječ je Kutlešinom odnosu prema međugorskom fenomenu i o njegovoj aktivnoj ulozi u dugotrajnom sukobu biskupa Perića i dijecezanskog klera s hercegovačkim franjevcima u pogledu raspodjele župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.
Iako rođen i odrastao u Tomislavgradu, točnije u Prisoju na Buškom jezeru, uz samu hrvatsko-bosanskohercegovačku granicu, u kraju gdje katolici – predvođeni dominantnim franjevcima – otpočetka snažno vjeruju u Gospina ukazanja u Međugorju, Dražen Kutleša stao je na stranu nepopustljivog stava lokalne biskupije – i dvojice biskupa: Pavla Žanića i Ratka Perića – da se u Međugorju nije dogodilo i da se ne događa ništa nadnaravno i uzvišeno, već da se radi o blasfemičnoj manipulaciji iza koje stoji Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije. Što se tiče sukoba oko župa, Kutleša je bio poslan da od pobunjenih franjevaca preuzme župu Grude i godinama je bio jedan od najvažnijih pravnih savjetnika biskupa Perića u rečenom sporenju. Je li imenovanje ovakvog čovjeka za prvog među hrvatskim katolicima ujedno i papin nagovještaj kakav će biti njegov pravorijek o Međugorju? Je li se papa Bergoglio naumio još oštrije zamjeriti hrvatskim katoličkim vjernicima, među kojima ionako nije naročito omiljen? I što se više čeka s proglašenjem svetim kardinala Alojzija Stepinca?
Dražen Kutleša bit će, uza sve ostalo, zagrebački nadbiskup po mjeri premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Em su generacijski bliski, em su lišeni ideološke zadrtosti i zadojenosti, em pragmatični i fleksibilni tehnokrati, em suočeni s opozicijom u vlastitim redovima, pri čemu je Kutleša u nešto komfornijoj situaciji zbog naravi organizacije kojoj pripada – ako ga posluži zdravlje i ako ne bude šokantnih obrata, može još dvadeset i pet godina biti na čelu Zagrebačke nadbiskupije. To je razdoblje u kojem se može provesti dubinska modernizacija Crkve u Hrvatskoj, ako se Kutleša pokaže kapacitiranim za takav pothvat. Plenković, međutim, nije toliko zainteresiran za dugoročnu mijenu Crkve, njemu je važnije ono što ubrzo dolazi, odnosno važno mu je da osigura blagonakloniji odnos Crkve u idućih godinu-dvije, kad će se dogoditi europski, predsjednički i parlamentarni izbori. U proljeće 2019. na red dolazi i novi Zakon o pobačaju, što bi mogao biti povod za novu političku ofenzivu ultrakonzervativnih organizacija na HDZ, pa je važno kako će se postaviti Crkva: hoće li raspaljivati niske strasti te podržavati Željku Markić i njezinu družinu, ili će biti konstruktivno nastrojena prema HDZ-u i Vladi, prema glavnoj struji desne i demokršćanske politike? Ako se ispune Plenkovićeva očekivanja od Kutleše, to će značiti kaptolsko podizanje zida prema paracrkvenim grupacijama, koje nastupaju s ekstremnim idejama i konkretnim političkim interesima. Iz toga će, naravno, odmah proizići, tihi ili manje tihi, otpor novom nadbiskupu, otpor koji će nesumnjivo postojati i na razini Hrvatske biskupske konferencije. Bit će to prvi test vještine, pameti i namjera Dražena Kutleše.
portalnovosti
Premda još uvijek nema službene objave ili potvrde iz Vatikana, čini se da je gotova stvar odlazak kardinala Josipa Bozanića s pozicije zagrebačkog nadbiskupa, s pozicije koju zauzima od 1997. godine. Glas o Bozanićevom odlasku iz Zagreba na funkciju u nekoj od manje važnih vatikanskih kongregacija pronosi se već nekoliko mjeseci, a zajedno s tim i glas da će upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom preuzeti Dražen Kutleša, koji je za porečko-pulskog biskupa zaređen 2011., u vrijeme pape Benedikta XVI. Svi članovi Hrvatske biskupske konferencije, naime, bili su prošli tjedan u Rimu, u posjetu ‘Ad limina apostolorum’, odnosno ‘na grobovima apostola’, što je kodno ime za biskupsko podnošenje petogodišnjeg pisanog izvještaja papi o svome radu. Nakon skupnog susreta, papa Franjo primio je prošlog četvrtka nasamo Josipa Bozanića, i to – kako je službeno saopćeno – u funkcijama člana Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i Kongregacije za katolički odgoj te Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije. Dan poslije, papa se u četiri oka sastao s Draženom Kutlešom, o čemu je također poslana vrlo štura službena obavijest. Papa ovim susretima – njihovim redoslijedom i obavještavanjem javnosti da su se dogodili – kao da je htio neformalno potvrditi ono što se pisalo, pričalo i komentiralo prije pet ili šest mjeseci u vezi s promjenom na vrhu Zagrebačke nadbiskupije.
U dva Bozanićeva desetljeća marginalizirani su gotovo svi liberalniji i kritičniji glasovi unutar Crkve, dok se istovremeno podupiru akcije udruga kao što su U ime obitelji i Vigilare
Teoretski, naravno, može biti da se papa odvojeno sastao s Kutlešom zbog slučaja Dajla, to jest zbog spora države i Crkve te unutarcrkvenog prijepora oko nekretnina župe Dajla u Istri, zbog čega je svojedobno smijenjen Kutlešin prethodnik biskup Ivan Milovan jer je neuspješno zagovarao da se te nekretnine vrate državi umjesto ranije obeštećenim talijanskim benediktincima. Može biti i da je do sastanka došlo zbog toga što je porečko-pulski biskup Kutleša ispred Hrvatske biskupske konferencije zadužen za odnose s državom. No ta dva konkretna područja zasigurno nisu i ne mogu biti tako važna iz perspektive Rima e da bi papa o njima povjerljivo razgovarao sa samo jednim biskupom, ako papa uopće vodi razgovore o temama lokalnog operativno-financijskog karaktera. Čak kad bi i bilo tako, teško da bi se službeno puštale vijesti o sastancima toga tipa. Papa se, dakle, nije u četiri oka susreo ni sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, ni sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, predsjednikom HBK-ovog Vijeća za nauk vjere, nego – uz jedinog kardinala u delegaciji – baš s biskupom Kutlešom. Sve se tu čini jasnim i očitim, osim kad će se dogoditi ustoličenje novog zagrebačkog nadbiskupa i kamo će potom otići kardinal Bozanić. Zasad se kao najvjerojatnija opcija spominje da će Bozanić u razdoblju od najduže šest mjeseci dobiti novi posao u Vatikanu.
Kad se dogodi, postavljanje Dražena Kutleše za zagrebačkog nadbiskupa, realno najmoćnijeg svećenika u Hrvatskoj, bit će važna i dobra vijest za ovu zemlju, naravno, gledano u kontekstu sadašnjeg duhovnog stanja Crkve u Hrvatskoj i političkog utjecaja Crkve na ovu zemlju. Točnije, on je bolja vijest za Hrvatsku od Bozanića ili nastavka Bozanićeve orijentacije pod nekim drugim imenom i prezimenom. Bozanić, koji je u građanskim i liberalnim krugovima dočekan s nerealno visokim očekivanjima u pogledu otvaranja Crkve suvremenijim razmišljanjima i uspostavljanja čvršće distance prema dnevnoj politici, u proteklih više od dvadeset godina bio je prvi čovjek pretvaranja Crkve u moćnu polugu nacionalističkog i antimodernog pritiska na društvene i političke procese. Pokazalo se veoma brzo da Bozanić nije dorastao položaju i tituli koje mu je udijelio papa Ivan Pavao II.: kad je shvatio da svojim intelektualnim dosezima i karizmom nije kadar nametnuti autoritet Kaptolu, prepustio se nacionalističkom crkvenom mejnstrimu i udaranju u revizionističke timpane, uz maksimalnu toleranciju prema mutnim financijskim i poslovnim operacijama što su se odvijale pod okriljem njegove nadbiskupije, i to na visokim razinama. Rezultat njegovih dvadeset godina na čelu ovdašnje Crkve jest afirmacija uskih klerikalnih shvaćanja društva i sekularnosti, kao i poticaj njegovanju međuetničkog nepovjerenja, ponajprije onog hrvatsko-srpskog, te osnaživanje zazora prema manjinskim grupacijama i pravima žena. Rezultat je zatvorena i rigidna Crkva, čijim se glasnogovornicima ispostavljaju ljudi poput biskupa Košića, Ivana Miklenića, Stjepana Razuma, gradišćanskog biskupa Živkovića… U ta dva Bozanićeva desetljeća marginalizirani su gotovo svi liberalniji i kritičniji glasovi unutar Crkve, dok se istovremeno, barem iz jednog njezinog krila, podupiru akcije i stavovi udruga kao što su U ime obitelji i Vigilare. Ništa se nabolje nije promijenilo ni u prošlih pet i pol godina, koliko je na kormilu Rimske crkve papa Franjo. Štoviše, situacija se i pogoršala. U tome je i glavni razlog micanja kardinala Bozanića.
Kutleša je inteligentni, samozatajni, dobro obrazovani i praktični crkveni pravnik, sabran i racionalan, koji je u potpunosti odan konceptu poslušnosti papi
Pedesetogodišnji biskup Kutleša, koji je doktorat iz kanonskog prava obranio na Papinskom sveučilištu Urbanianum i čija je karijera općenito prilično impresivna, nije nikakav revolucionar u bilo kojem smislu i od njega ne treba očekivati brze i drastične reformske zahvate u javno vidljivom crkvenom djelovanju i unutrašnjem političkom raspoloženju. Kutleša je inteligentni, samozatajni, dobro obrazovani i praktični crkveni pravnik, sabran i racionalan, koji je u potpunosti odan konceptu poslušnosti papi i vatikanskoj administraciji, u kojoj je za godina školovanja te rada u dvjema tamošnjim kongregacijama očito razvio dobre veze i stekao povjerenje utjecajnih ljudi u Rimskoj kuriji. Nije mu bilo na odmet ni to što ga je, s punim pokrićem u njegovim sposobnostima i radnim navikama, protežirao mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, također čovjek s dugogodišnjim ozbiljnim ugledom i prijateljstvima u Vatikanu. Kutleša je svoju bespogovornu lojalnost crkvenoj hijerarhiji i zapovijedima dokazao u dva krupna slučaja, koji mu sigurno nisu priskrbili simpatije u ‘suverenističkom’ miljeu, ali nisu u javnosti izazvali gotovo nikakav odium prema Kutleši, valjda i zato što njegova dosadašnja funkcija nije doživljavana toliko bitnom, a i stoga što njegova uloga u tim slučajevima nije detaljnije razmatrana u javnosti. Kad postane zagrebački nadbiskup, to bi se ipak moglo u nekoj mjeri promijeniti. Prvi slučaj je već spomenuta Dajla: za razliku od biskupa Milovana, Kutleša je hladno obavio vatikanske naloge u korist talijanskih benediktinaca, protiv interesa Republike Hrvatske. Drugi slučaj je važniji i mogao bi se ispostaviti većim problemom u Kutlešinom povezivanju s pastvom, a do određenog stupnja povezivanja morat će doći, jer će zagrebački nadbiskup naprosto morati biti manje samozatajan od porečko-pulskog biskupa. Riječ je Kutlešinom odnosu prema međugorskom fenomenu i o njegovoj aktivnoj ulozi u dugotrajnom sukobu biskupa Perića i dijecezanskog klera s hercegovačkim franjevcima u pogledu raspodjele župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.
Iako rođen i odrastao u Tomislavgradu, točnije u Prisoju na Buškom jezeru, uz samu hrvatsko-bosanskohercegovačku granicu, u kraju gdje katolici – predvođeni dominantnim franjevcima – otpočetka snažno vjeruju u Gospina ukazanja u Međugorju, Dražen Kutleša stao je na stranu nepopustljivog stava lokalne biskupije – i dvojice biskupa: Pavla Žanića i Ratka Perića – da se u Međugorju nije dogodilo i da se ne događa ništa nadnaravno i uzvišeno, već da se radi o blasfemičnoj manipulaciji iza koje stoji Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije. Što se tiče sukoba oko župa, Kutleša je bio poslan da od pobunjenih franjevaca preuzme župu Grude i godinama je bio jedan od najvažnijih pravnih savjetnika biskupa Perića u rečenom sporenju. Je li imenovanje ovakvog čovjeka za prvog među hrvatskim katolicima ujedno i papin nagovještaj kakav će biti njegov pravorijek o Međugorju? Je li se papa Bergoglio naumio još oštrije zamjeriti hrvatskim katoličkim vjernicima, među kojima ionako nije naročito omiljen? I što se više čeka s proglašenjem svetim kardinala Alojzija Stepinca?
Dražen Kutleša bit će, uza sve ostalo, zagrebački nadbiskup po mjeri premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Em su generacijski bliski, em su lišeni ideološke zadrtosti i zadojenosti, em pragmatični i fleksibilni tehnokrati, em suočeni s opozicijom u vlastitim redovima, pri čemu je Kutleša u nešto komfornijoj situaciji zbog naravi organizacije kojoj pripada – ako ga posluži zdravlje i ako ne bude šokantnih obrata, može još dvadeset i pet godina biti na čelu Zagrebačke nadbiskupije. To je razdoblje u kojem se može provesti dubinska modernizacija Crkve u Hrvatskoj, ako se Kutleša pokaže kapacitiranim za takav pothvat. Plenković, međutim, nije toliko zainteresiran za dugoročnu mijenu Crkve, njemu je važnije ono što ubrzo dolazi, odnosno važno mu je da osigura blagonakloniji odnos Crkve u idućih godinu-dvije, kad će se dogoditi europski, predsjednički i parlamentarni izbori. U proljeće 2019. na red dolazi i novi Zakon o pobačaju, što bi mogao biti povod za novu političku ofenzivu ultrakonzervativnih organizacija na HDZ, pa je važno kako će se postaviti Crkva: hoće li raspaljivati niske strasti te podržavati Željku Markić i njezinu družinu, ili će biti konstruktivno nastrojena prema HDZ-u i Vladi, prema glavnoj struji desne i demokršćanske politike? Ako se ispune Plenkovićeva očekivanja od Kutleše, to će značiti kaptolsko podizanje zida prema paracrkvenim grupacijama, koje nastupaju s ekstremnim idejama i konkretnim političkim interesima. Iz toga će, naravno, odmah proizići, tihi ili manje tihi, otpor novom nadbiskupu, otpor koji će nesumnjivo postojati i na razini Hrvatske biskupske konferencije. Bit će to prvi test vještine, pameti i namjera Dražena Kutleše.
portalnovosti
