Pa pa proleteri...: politička kriza i tehnološki razvoj (2)

U prvom dijelu ovog ogleda ukazao sam na povijesnu genezu procesa automatizacije, njegovu ulogu u produbljivanju kapitalističke akumulacije i prepreke koje stoje na putu predviđenoj drastičnoj zamjeni radnika strojevima u bliskoj budućnosti. U drugom dijelu ukazat ću na socijalne i političke konzekvence destabilizacije društva rada u slučaju da i takvom, djelomičnom automatizacijom dođe do strukturne nezaposlenosti većih razmjera. Ako se, kao što nam navješćuju radikalni tehnooptimisti, singularisti i akceleracionisti, naziru tehnološki uvjeti za dokidanje nužnosti rada, možemo li se nadati da će se ostvariti i društveni uvjeti? Ako će predstojeće tehnološke promjene, naprotiv, biti postupne i donijeti nastavak restrukturiranja tržišta rada ostavljajući bez posla daljnje segmente radne populacije, kakvim mjerama možemo umanjiti njenu socijalnu nesigurnost i omogućiti produktivan radni vijek? Naposljetku, kakav stav trebaju zauzeti inženjeri, znanstvenici i društvena zajednica naspram procesa tehnološkog razvoja? Treba li ga društveno usmjeravati ili ne?

Globalizacija, tehnološka nezaposlenost i politička kriza

U modernim društvima tržište rada je osnovni mehanizam socijalne integracije. Većina mora naći zaposlenje kako bi za sebe i svoje bližnje osigurala hranu na stolu i krov nad glavom, a u razvijenim potrošačkim društvima i pokoju drugu blagodat. Oni koji ne uspijevaju naći zaposlenje, kao i oni koji nisu radno sposobni, egzistencijalno su ugroženiji i ovisni o uvijek oskudnim mehanizmima socijalne redistribucije. Ugrožena egzistencija rezultira smanjenom fizičkom spremnošću i kognitivnom sposobnošću za rad te često padom u trajnu nezaposlenost i socijalnom stigmatizacijom. Nezaposlenost uslijed tehnološke promjene zahtijeva prekvalifikaciju. Međutim, budući da su radna znanja visoko specijalizirana i da je povod restrukturiranju najčešće krizna faza ekonomskog ciklusa, naći novo zaposlenje u promijenjenim uvjetima na tržištu rada je teško, čak i uz snažnu socijalnu podršku. Nezaposlenost stoga često rezultira disciplinarnim pritiskom socijalnih službi na one koji ne nalaze način da iznova postanu ekonomski aktivni.

Proteklih četrdesetak godina globalnog restrukturiranja dovelo je u mnogim razvijenim ekonomijama do razgradnje dominantnog modela stabilnog zaposlenja koje je srednjekvalificiranom industrijskom radniku jamčilo redovnu plaću, socijalnu zaštitu i penziju. Taj model je zamijenjen modelom fleksibiliziranog rada u kojem dio radne snage ne nalazi ni adekvatnu nadnicu ni adekvatnu količinu posla da sebi osigura stabilnu egzistenciju. I dok su nadnice u prosjeku stagnirale, došlo je do značajnog socijalnog raslojavanja. Ono što je masovno industrijsko radništvo prelaskom u uslužne djelatnosti izgubilo od nadnice, nadoknađeno je visokim plaćama u svega nekoliko sektora - kao što su informatički, financijski i energetski - koji pak ostvaruju ogromnu produktivnost po zaposlenom, ali zapošljavaju srazmjerno malo radnika. I dok su se ti sektori fokusirali na razvoj znanja i tehnologija radi podizanja produktivnosti, komercijalni sektor i industrijski poslodavci težili su transformaciji u globalne proizvodne lance koji koriste ogromne razlike u cijeni rada da bi izbjegli prevelika ulaganja u proizvodne tehnologije. U podizanju produktivnosti dovoljno im služi tržišni pritisak na vlasnike proizvodnih pogona u Jugoistočnoj Aziji koji preuzimajući poslove za te multinacionalke na sebe preuzimaju i zadatak povećanja intenziteta i trajanja rada novog industrijskog radništva.

Pored fleksibilizacije i pojačanog socijalnog raslojavanja, učinak neoliberalnog restrukturiranja bio je i povećanje strukturne nezaposlenosti. Strukturna nezaposlenost je neuspjeh nacionalne ekonomije da osigura radna mjesta adekvatno broju i sposobnostima raspoložive radne snage. Strukturnu nezaposlenost prati i povećanje neaktivne radne snage koja odustaje od daljnjeg sudjelovanja u tržištu rada. Generator te neadekvatnosti u velikoj su mjeri danas tehnološke promjene koje su proteklih desetljeća značajan dio industrijske radne snage i njenih radnih kvalifikacija učinile suvišnima. Primjerice, prema istraživanju koje je početkom 2016. godine objavila Obamina administracija, udio radno aktivnih muškaraca u dobi od 25 do 54 pao je u proteklih pola stoljeća s 98% na 88%, ponajviše zahvaljujući tehnološkim promjenama (ali i rekordnom broju radno sposobnih Afroamerikanaca koji doslovno crnče u američkom zatvorsko-industrijskom kompleksu). Odmah po izbornoj pobjedi Donalda Trumpa - nošenoj obećanjem da će vratiti američka radna mjesta koja su otišla u Kinu i Meksiko - oglasio se niz vodećih ekonomista rada koji su ustvrdili da se glavnina izgubljenih radnih mjesta ne može vratiti jer ih je tehnološko povećanje produktivnosti u međuvremenu učinilo redundantnima. Dok je globalizacijskim procesima Kina preuzela američkoj industriji nekih 2,4 milijuna radnih mjesta, automatizacija ih je dokinula čak 5 milijuna. General Motors je u 1970-ima proizvodio manje vozila s trostruko više radnika. Walmart kao najveći privatni poslodavac na svijetu zapošljava 2,6 milijuna radnika, a njegov budući konkurent Amazon svega 340.000. Ako je suditi prema dosadašnjem rastu, kada Amazonovi prihodi dosegnu Walmartove, trebat će mu milijun i pol radnika manje.

Dvostruko i povezano restrukturiranje tržišta rada globalizacijom i tehnološkim promjenama prethodnih desetljeća postalo je presudnim političkim pitanjem. Kao što su pokazali recentni politički potresi, radnička klasa, uglavnom bijeli stariji muškarci i njihove obitelji koje se sjećaju ere "dobrih poslova" što su činili kičmu nacionalne ekonomije, sada su fokalizacijska točka političkih strategija usmjerenih protiv establišmenta. Uspon ekstremne desnice u središnjim zemljama zapadnog kapitalizma - SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj - svoj je legitimacijski zamašnjak našao u socijalnom nezadovoljstvu tog dijela glasačkog tijela. Međutim, gubici radnih mjesta u prethodnim desetljećima nisu ništa u odnosu na ono što donose naredna desetljeća, ako je vjerovati alarmantnim upozorenjima. Podsjetimo, u utjecajnoj studiji o budućnosti zaposlenja, Carl Benedikt Frey i Michael Osborne predviđaju da će 47% američkih radnih mjesta postati zamjenjivo. U prvom valu kompjuterizacija će posve izgledno zamijeniti većinu radnih mjesta u transportu i logistici, dobar dio u administraciji i proizvodnji, a u drugom valu i dio radnih mjesta u uslužnim djelatnostima, maloprodaji i građevinarstvu. Inovacije na kojima su Frey i Osborne temeljili svoje zaključke u ovom trenutku nadiru u tempu tehnološke revolucije. Dok prije petnaestak godina nisu bile ni na vidiku, danas novinske stupce pune njihove primjene u vidu autonomnih vozila, 3D printanja proizvoda u rasponu od igračke do zgrade, ili pak umjetne inteligencije koja izvršava kompleksne kognitivne zadatke poput pisanja novinskih članaka, analize pravnih dokumenata ili medicinske dijagnostike.

Iako alarmantna upozorenja trebamo trezveno svesti u granice faktora koji ograničavaju primjenu automatizacije i o kojima je bilo riječi u prvom dijelu ovog teksta, već i gradualna zamjena radnika strojevima opravdan je povod za zabrinutost. I to ne samo na sjeverozapadnim obalama Atlantika. Tako je Europski parlament, potaknut istim tim alarmantnim upozorenjima, početkom ove godine glasao o prijedlogu Odbora za pravna pitanja o uspostavi regulatornog okvira za rješavanje etičkih, pravnih i ekonomskih pitanja što se otvaraju budućom primjenom napredne robotike i umjetne inteligencije. Među prijedloge blok ljevice je uvrstio tri dodatne mjere: zajamčen temeljni dohodak, porez na robotizaciju proizvodnje i institut pravne osobnosti za autonomne robote. Zajamčeni temeljni dohodak osigurao bi socijalnu stabilnost za one koji uslijed robotizacije izgube radno mjesto. Porez na robotizaciju financirao bi takav temeljni dohodak i prekvalifikaciju nezaposlenih. Institut pravne osobnosti uredio bi pitanje materijalne odgovornosti za štete nastale (ne)funkcioniranjem autonomnih robota. Međutim, dok je prijedlog Odbora prihvaćen, te tri mjere nisu dobile podršku desne većine u Parlamentu. Prevladalo je mišljenje desne većine da je prerano za regulaciju tog tipa jer još ne vidimo jasno posljedice robotizacije, a uvoditi porezno opterećenje usporilo bi proces inovacije i time oslabilo poziciju Europske unije u globalnoj tržišnoj utakmici.

Izvještavanje o parlamentarnom odlučivanju kod nas je, uz rijetke iznimke, proteklo u tonu ismijavanja iskaza koje je europarlamentarka Marijana Petir iznijela obrazlažući niz amandmana koje je predložila ispred grupe konzervativnih poslanika. Ta grupa poslanika posve je očekivano zahtijevala brisanje predloženih mjera temeljnog dohotka, svaki spomen tehnološkog unapređivanja čovjeka i instrument pravne osobnosti za autonomne robote. Unatoč anegdotalnom izvještavanju, ova rasprava otvara niz političkih pitanja koja ipak zahtijevaju podrobnije razmatranje: nastavlja li buduća automatizacija trendove dosadašnjeg restrukturiranja tržišta rada, s klasnom dimenzijom nezaposlenosti i socijalnom dimenzijom nesigurnosti? Imamo li u uvjetima postojećeg raslojavanja socijalni model kojim disruptivnu tehnološku promjenu možemo učiniti društveno prihvatljivom? Možemo li osigurati uvjete socijalne stabilnosti, mogućnost stjecanja novih znanja i široku dostupnosti tehnologija koji prekarnu fleksibilnost mogu pretvoriti u ekonomsku slobodu? Gdje smo u svemu tome mi, na periferiji nove tehnološke revolucije? Što bi, naposljetku, uopće trebalo značiti da je prerano za društveno reguliranje primjene novih tehnologija?

 

Monopolni kapital, nova tehnološka nezaposlenost i socijalne mjere 

Nositelji procesa kompjuterizacije od kojeg polaze predviđanja tehnološke nezaposlenosti velikim dijelom su informatički giganti koji dominiraju globalnom digitalnom ekonomijom. Oni činjenicu da raspolažu pozamašnim računalnim kapacitetima, velikim setovima kontekstualnih podataka i potrebnim inženjerskim znanjem nastoje kapitalizirati intenzivnim ulaganjima i akvizicijama na polju robotike i umjetne inteligencije. Primjerice, Amazon je 2012. kupio Kiva Sysmtes kako bi robotizirao skladišno poslovanje, a 2017. je otvorio posve automatiziran dućan. Google već godinama razvija autonomna vozila, 2013. kupio je proizvođača robota vojne namjene Boston Robotics, a 2014. i kompaniju DeepMind koja prednjači na polju primjene umjetne inteligencije. Facebook, Apple, Intel i IBM ne zaostaju u nastojanjima da zauzmu svoje mjesto u budućoj raspodjeli kolača na tržištu industrijske automatizacije. Riječ je uglavnom o globalnim monopolistima koji koriste ogromne zalihe kapitala s financijskih tržišta i neplaćenih poreza kako bi se repozicionirali kao tehnološka infrastruktura buduće automatizacije u ostalim sektorima: industrijskoj proizvodnji, zdravstvu, logistici, vojsci ili financijskom sektoru. Ovo visokokapitalizirano nadmetanje ima tri važne konzekvence za razumijevanje karaktera predstojećeg vala automatizacije. Prvo, idući val automatizacije neće biti revolucija mikroproizvodnje u kojoj će i najmanji proizvođač biti u posjedu vlastitog autonomnog robota, već automatizacija koncentrirana u rukama i razvojnoj logici nekolicine korporacija. Drugo, većini će ona postati dostupna kao usluga koju zakupljuju od tih korporacija. Treće, kao što se pokazalo u pokušajima Europske unije da zaštiti privatnost ili naplati porez, djelovanje globalnih korporacija s adresom u SAD-u bit će teško regulirati.

Strukturna nezaposlenost će, stoga, za nove generacije izgledati donekle drugačije negoli za generaciju koja je doživjela fleksibilizaciju polazeći od normativnog modela stabilnog zaposlenja. Ona neće biti lokalizirano nestajanje radnih mjesta. Kao što ukazuju istraživanjaUrsule Huws, konvergencijom triju procesa - ekonomskog oporavka bez oporavka tržišta rada, posljedičnog povećanja prekariziranog neformalnog, tercijarnog i kreativnog sektora te mrežnog posredovanja netipičnih formi rada u vidu platformi poput Mechanical Turka ili Upworka - ona će se očitovati kao pojačana globalna konkurencija u kojoj je sve teže doći do sve rjeđih poslova. Strategija nalaženja posla bit će daljnje rušenje cijene rada ili pokušaji "prekarnog poduzetništva" koji će iziskivati ubrzanu prilagodbu radne snage. U zemljama kapitalističke periferije poput Hrvatske, gdje je postojeća tehnološka baza niskoproduktivna, a ulaganja u tehnologiju oskudna, ubrzani tehnološki razvoj i povećana produktivnost u središtu zapadnog kapitalizma dovest će do daljnjeg gubljenja priključka i pojačanih pritisaka na cijenu rada, što će dodatno produbiti radnu nesigurnost i osiromašenje za sve one koji ne uspijevaju na brzinu steći novo radno znanje u visokokvalificiranim zanimanjima poput programera ili dizajnera. Naposljetku, pojačana nezaposlenost u zemljama zapadnog kapitalizma mogla bi donijeti i smanjene prilike za izvoz radne snage.

Nekoliko je strategija koje regulatori mogu pokušati u tom procesu kako bi osigurali konkurencijsku prednost domaćoj radnoj snazi i socijalni mir kod kuće: povećati temeljnu socijalnu sigurnost podzaposlenima u trajno fleksibiliziranim uvjetima zaposlenja, intenzivirati obrazovne procese koji razvijaju podjednako instrumentalna radna znanja i ponajmanje zamjenjive kreativne vještine, te demokratizirati dostupnost sredstava za proizvodnju. U suprotnom, ugrožen će biti osnovni društveni integracijski mehanizam - sudjelovanje na tržištu rada. Na drugoj strani, erozijom kupovne moći široke baze potrošača, regulatori bi se mogli naći suočeni i s problemom nedostatne potražnje.

Sluteći konzekvence masovne nezaposlenosti i krize hiperprodukcije, reformisti s lijeva, neoliberali, libertarijanci i stupovi nove ekonomije poput Elona Muska podjednako razmišljaju o zajamčenom temeljnom dohotku kao potencijalnom redistribucijskom mehanizmu koji bi mogao osigurati novi socijalni mir. Očekivanja tih često suprotstavljenih aktera posve su različita, a razlike se primarno ogledaju u pretpostavljenoj visini temeljnog dohotka i preduvjetima za stjecanje prava na nj. Dovoljno visok temeljni dohodak imao bi dvostruku funkciju - dokinuo bi prisilu da se socijalna sigurnost mora steći isključivo plaćenim radom, a ujedno bi stvorio potražnju za proizvodima i uslugama koje nezaposleni lišeni nadnice ne bi mogli kupiti. Međutim, postojeći mlaki eksperiment u Finskoj (2000 nezaposlenih prima 560€/mj.) koji zajamčeni temeljni dohodak postavlja na razinu minimalne socijalne pomoći i nešto izdašniji u nizozemskom Utrechtu (250 nezaposlenih prima 960€/mj. i dodatnih 150€/mj. uz uvjet volonterskog rada) privlačni su kao mjera štednje kojom vlade u trenutnoj krizi javnog duga mogu reducirati ostale socijalne programe, racionalizirati troškove socijalnih službi i frizirati statistike nezaposlenosti laganim poticajem netipičnih oblika zapošljavanja. Temeljni dohodak koji ne bi bio praćen značajnim smanjivanjem socijalnih programa i koji bi omogućio dostojan život donio bi povećanje javne potrošnje, veće poreze i otpor kapitala. Kapitalu je temeljni dohodak zanimljiv u onoj minimalnoj mjeri u kojoj može osigurati pristanak siromašnijih slojeva stanovništva na ekstremnu koncentraciju bogatstva. Za siromašne on bi bio opravdan ako bi smanjio pritisak da se pravo na socijalnu pomoć mora opravdavati često besmislenim prekvalifikacijama i potragom za zaposlenjem. Međutim, za njih je problematičan utoliko što bi imao i inflatorni učinak podižući cijene osnovnih proizvoda poput hrane i stanovanja, čime bi anulirao pozitivan učinak upravo za one koji socijalnu pomoć najviše i trebaju. Zbog svih ovih problema u načelu i primjeni, uvođenje zajamčenog temeljnog dohotka ostavlja puno otvorenih pitanja, neslaganja između njegovih zagovaratelja i sumnji u njegovu opću primjenjivost.

Istodobno, obećanje da će nove tehnologije potaknuti opću razinu stručnosti radne snage u suprotnosti je sa smanjivanjem dostupnosti besplatnog obrazovanja i inzistiranjem na njegovoj uskoj instrumentalnosti. Propulzivni sektori u konačnici imaju bitno manju potrebu za radnom snagom no stari industrijski sektori i iziskuju bržu prilagodbu, što postavlja gornju granicu na to koliko podizanje stručnog znanja može postići u dosezanju potpune zaposlenosti. Naposljetku, unatoč upumpavanju ogromnih količina novca u bankarski sektor, nakon krize 2008. on nije previše spreman riskirati ulaganjem u novu proizvodnju i neizvjestan rast, već novac radije drži u obveznicama s negativnom kamatom, otežavajući time ekonomsku aktivnost. Gledano u cjelini, opći trend u ekonomijama uklopljenima u globalnu podjelu rada prema reduciranju triju regulatornih mehanizama - socijalne sigurnost, dostupnosti obrazovanja i kontrole nad ekonomskom moći - rezultira i manjom sposobnošću amortizacije posljedica ubrzane tehnološke nezaposlenosti.

 

Tehnološki determinizam, znanstveno-tehnološka zajednica i tehnološka politika

Zbog očigledne kontradikcije između pritiska da se društva prilagode zaoštrenim uvjetima globalnog restrukturiranja i potrebe za značajnim redistribucijskim i regulacijskim zahvatima kako bi se prilagodila novim tehnološkim promjenama, diskursi koji dominiraju javnom diskusijom o automatizaciji često redukcionistički tumače kompleksnost međuuvjetovanja tehnološkog razvoja i društvenih procesa. Tako s jedne strane možemo čuti prometejski diskurs tehnoloških titana Silicijske doline i navijanje njihovih slavitelja koji sebe - nimalo bezinteresno - vide na čelu promjene koju mistificiraju kao nezaustavljivu silu tehnološkog napretka koju će društvo naprosto morati prihvatiti. Nasuprot njima možemo čuti diskurs iščekivatelja i požurivatelja samourušavanja kapitalističkog sistema koji tu prirodnu silu vide kao završni čin društvene drame kapitalizma koja će nas konačno uvesti u društvo izobilja. Ta dva diskursa Janusova su lica tehnološkog determinizma.

Znanstvena i tehnološka zajednica također ponekad olako prihvaća da je proces inovacije autonoman proces lišen društveno zadanih svrha. Ta autonomija legitimira djelomičnu samostalnost njenog rada u uvjetima u kojima sredstva za svoj rad mora u krajnjoj mjeri opravdati svojim doprinosom procesu akumulacije. Međutim, tehnologije naposljetku razvijaju akteri koji mogu djelovati naspram kompleksnih uvjetovanja u kojima su se zatekli. Kao što je prije tridesetak godina zabilježio David Noble, "[a]ko se društvene promjene pred nama čine nužnima, to nije zato što proizlaze iz neke neuhvatljive tehnološke logike, već iz društvene logike - koju svi slijedimo. Vidjeti tehnološki razvoj kao društveni proces, a ne autonomnu, transcendentnu i determinističku silu naprosto je oslobađajuće".

Dakle, ako je tehnološka promjena društveni proces, odnos koji određuje tko na koga prenosi rad i tko može uvjetovati kako će se ishodi tog rada distribuirati u društvu, politička intervencija u tehnološki razvoj je presudna za njegovo društveno preusmjeravanje. Neuspješan prijedlog bloka ljevice u Europskom parlamentu prema tome nije ni preuranjen niti neopravdan već - nedovoljan. Društvene svrhe tehnološkog razvoja određene su antagonizmom i politički sukob čini taj antagonizam eksplicitnim. Tobožnja preuranjenost ove intervencije samo je indikacija usiljenosti konsenzusa da tehnološki razvoj treba naprosto prepustiti tržištu i da u njegove tržišno postavljene svrhe ne treba zadirati.

Daljnje socijalno raslojavanje uslijed tehnološkog napretka donosi visoke rizike u kojoj progresivne političke snage moraju djelovati sada ako ne žele da ubrzani procesi urušavanja dodatno svedu strateški prostor na puko spašavanje zadnjih preostataka socijalne infrastrukture u kojem ne preostaje drugo nego ponavljati mantru da alternativa ovakvom ekonomskom modelu ne postoji. Politički izazov ljevice je baza raslojena na staro industrijsko radništvo urušeno desetljećima restrukturiranja, radništvo u prekarnim, uslužnim i nižim administrativnim zanimanjima kojima prijeti sljedeća runda automatizacije te visokokvalificiranu srednju klasu koja je nositelj ove tehnološke promjene i kojoj će ta tehnološka promjena pogodovati. Kako spojiti disparatna očekivanja protekcionizma, društvenu anomiju i uzdanje u tehnološku promjenu koji razdvajaju te grupe, vrhunsko je pitanje tehnološke politike danas.

 

Što da se radi?

Kao što smo zaključili u prvom dijelu, otpor, inercija i antagonizam sastavni su dio procesa uvođenja novih tehnologija. Oni omogućuju da se otvore društvena pitanja koja određuju sudbinu tehnologija u primjeni i oblikuju daljnji tehnološki razvoj. Godine 1949. Norbert Wiener, otac kibernetike i u kontekstu Hladnog rata izričiti protivnik agnostičkog pristupa razvoju tehnologije, sročio je pismoWalteru Reutheru, predsjedniku sindikata United Automobile Workers, o prijetnji koju buduća automatizacija donosi po radništvo. Na obraćanje sindikatu ponukala ga je prethodna ponuda jedne korporacije da im kao savjetnik pomogne u kreiranju automatskog stroja koji bi mogao voditi "tvornicu bez radnika". Opisavši ukratko funkcioniranje servomehanizama, tehnološku izglednost masovne nezaposlenosti i ropske uvjete rada koje donosi rad u konkurenciji s robotom, Wiener se stavio na raspolaganje sindikatu bez obzira oduči li se sindikat suprotstaviti razvoju automatizacije ili na alternativni razvoj tehnologija kojim bi upravljali predstavnici radnika. Wiener je svoj doprinos kibernetici vidio kao doprinos formalizaciji interakcije čovjeka i stroja, u kojoj čovjek ne služi stroju, već stroj služi čovjeku u ovladavanju sve kompleksnijom zbiljom. Stoga nije dvojio da po pitanju tehnologija postoji prostor političke borbe i društvenog odlučivanja. Moguće je razviti tehnološke sisteme koji polaze od čovjeka, koji proširuju njegove spoznaje i njegovu moć djelovanja. Tehnološki razvoj je naposljetku društveni izbor. Postoji automatizacija koja polazi od tehnologije i automatizacija koja polazi od radnika. Poslužimo li se analogijom, postoji šah čovjeka protiv stroja i postoji šah čovjeka sa strojem. Stroj je nadmašio čovjeka. Međutim, čovjek u suradnji sa slabijim strojem može nadmašiti i najmoćniji stroj.

Pa ipak, razvoj tehnologije koji polazi od čovjeka nije dovoljan. Wienerova gesta ukazuje da je potreban, kako je to Noble sročio, "politički, moralni i kulturalni (...) otpor sistemu dominacije koji se izdaje za napredak". Pred ekonomski razvijenijim društvima jedinstveni je tehnološki izazov. Ako žele osigurati naglu dekarbonizaciju i spriječiti rast globalnog zagrijavanja preko 2°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, potreban je ubrzani proces razvoja i primjene tehnologija koje mogu u kratkom roku osigurati velika smanjenja emisija stakleničkih plinova. Prema znanstvenim analizama scenarija koje su vlade zemalja-potpisnica Pariškog sporazuma koristile u prijedlozima dobrovoljnih doprinosa smanjenju emisija, tempo pretpostavljene zamjene tehnologija novima je bez presedana i zahtijeva ništa manje do novu tehnološku revoluciju. Možda zahtijeva i odustajanje od daljnje ekspanzije određenih tehnologija. Naša informacijsko-komunikacijska infrastruktura trošit će do 2030. prema nekim predviđanjima i do 50% globalne proizvodnje struje i otpuštati 23% globalnih emisija CO2. Transportna industrija doprinosi 25% emisija CO2. Zgrade i građevinska infrastruktura doprinose 40% emisija CO2. Upravo tehnološki sektor na kojem se temelji novi ciklus automatizacije i ekonomski sektori u kojima će se potencijalno dogoditi najveća zamjena radne snage zahtijevaju radikalnu i usmjeravanu transformaciju u cilju postizanja općih društvenih ciljeva. Pitanje je stoga može li se nova automatizacija provesti u okvirima ekoloških granica planeta i kako?

Odgovor na političko pitanje - kako objediniti razjedinjene baze ljevice - i odgovor na netom postavljeno ekološko pitanje - kako dekarbonizirati ekonomiju i učiniti je održivom - djelomično se poklapaju. Presudno je možemo li tehnološki razvoj nakon desetljeća prepuštenosti "prirodnim" silama tržišta vratiti u okvire društvenog usmjeravanja i možemo li promijeniti društvene mehanizme raspodjele bogatstva tako da smanjimo ukupnu ovisnost o radu i disruptivnom tehnološkom razvoju koji treba donijeti rast pod svaku cijenu. Prvi korak u tome su otpor i inercija koje u bezuvjetni tehnološki razvoj unosi političko suprotstavljanje. Ako tehnologije mogu biti društveno disruptivne, može i društvo biti tehnološki disruptivno.

kulturpunkt