Hrvatski zdravstveni sustav je ovoga ljeta bio pod izraženijom pažnjom političke javnosti. Zaključci koje možemo izvući kažu: sustav je podešen tako da nitko iz vladajuće garniture nije odgovoran, a ako je posrijedi su međusobni obračuni njenih frakcija. Pacijenti su kolateralna šteta.
Reviziju javnozdravstvenog sustava neformalno provodimo valjda svaki dan otkako je taj sektor s pandemijom došao u prvi plan. Otad su na vidjelo bez rezerve izašle sve njegove vrline i mane. No budući da je zdravstvo jedan od aspekata organizacije društva, tim bolnije postajemo neizbježno svjesni karaktera njegove teške političke ucijenjenosti i zapuštenosti. Izdvojit ćemo dva markantna aktualna momenta koji svjedoče baš o tome.
Medijska konferencija stručnog medicinskog povjerenstva za ispitivanje okolnosti smrti novinara Vladimira Matijanića jest neupitno prvi među njima. I to do mjere u kojoj vjerojatno ne treba ni ponavljati glavne pojedinosti slučaja. Ta je bizarna tragedija, zahvaljujući činjenici javnog posla Matijanića i njegove životne partnerice Andree Topić, postala zacijelo najprezentnija afera dotičnog sustava u 21. stoljeću. Ipak, zbog toga su napori njegove vrhuške u zataškavanju još veći negoli je uobičajeno, pa ćemo svakako ponoviti nekolicinu značajnijih fakata.
Dirigirana presica
Ministar zdravstva RH Vili Beroš postavio se na tom skupu kao moderator ukupnog nastupa članova povjerenstva čiji je sastav inače bio zatajen do same te prigode. Nije zastupao toliko ni vlast u kojoj participira, a pogotovo ne javnost, nego same liječnike. Štoviše, nije ih zastupao koliko im dirigirao, vidno usklađujući zacrtane njihove dubiozne iskaze pod svaku cijenu. Većinu je kritičnih mjesta u iznesenom stajalištu već podcrtalo Hrvatsko novinarsko društvo, zahtijevajući potom i Beroševu ostavku.
Oglasili su se u međuvremenu i faktično svi domaći mediji, ali i vjerodostojniji dio medicinske struke, mada češće anonimno. Matijaniću nije pružena obavezna zdravstvena pomoć, osim što nije ni pregledan kako je morao biti, a prije svega – nije bio hospitaliziran. Izostalo je uvjerljivo objašnjenje toga što mu nije prepisan obavezni lijek Paxlovid.
Pola godine zanemarivana narudžba za potonji antivirotik usput je razotkrila krunski propust ministra zdravstva, pa je i to gurnuto pod debele tepihe. Ministar i povjerenstvo ostali su na startnim pozicijama svemu usprkos, dakle, uopće se ne obazrevši na primjedbe da ne mogu tako negirati očite greške sustava. Povrh svega, naime, smrt Vladimira Matijanića ostaje možda najpotpunije dokumentiran zločin našeg doba i podneblja. Jezovite snimke njegovih poziva i razgovora s predstavnicima javnog zdravstva, zabilježene posljednjih mu dana života, funkcioniraju kao autentični, malne ilegalni snuff-materijal.
I nije zločinački sam taj telefonski, pseudotrijažni postupak kojim su ga se otresli, koliko ove naknadne manipulacije. A, naravno, sve to dobiva izuzetan javni značaj uslijed spoznaje da se slična zbivanja odvijaju u hrvatskom zdravstvu takoreći svakodnevno. Previše ima žrtava nalik Vladi Matijaniću, ali za koje širi publikum nije nikad čuo.
Takve stradavaju u krugu najbližih, daleko od publiciteta i pijeteta, zatajene poput kakve sramote. No bilo bi jako naivno pomisliti da sustav, koji im tako mučki dolazi glave, djeluje kao homogena zavjerenička organizacija s jedinstvenim ciljem. I u njegovu se krilu stalno odvijaju burna interna previranja. Distribucija vodećih funkcija uređuje se pri najjačoj stranci, HDZ-u, usporedivo sa situacijom u podjednako uzurpiranome nam pravosuđu. Ulog je pozamašna gomila statusnih i materijalnih prava kojih ipak ne dostaje u izobilju za sve dionike branše.
Mutni obrisi riječke priče
Korisnici javnozdravstvenih usluga, građani te pacijenti, tu figuriraju u svojstvu kolateralne štete koju prije otpisa valja temeljito financijski iscijediti. Osiguranički tj. radnički namjenski doprinos pretpostavljao bi i određeni viši stupanj demokratičnosti sustava, ali ni zdravstvo nije dotle izoliran sektor. Korupcija ga je ipak osvojila primarno izvana, odozgo.
Ilustrativan je u tom pogledu slučaj koji se prije nekoliko dana zbio u Rijeci, točnije na onkologiji tamošnjeg KBC-a. U razmjernoj sjeni, doduše, s obzirom na opisani mračni cirkus oko nedjela što je života koštalo Matijanića. A to je ujedno i drugi najavljeni primjer fatalno udešenog političkog konteksta hrvatskog javnog zdravstva. Ukratko, vodstvo središnje riječke bolnice uručilo je izvanredne otkaze predstojnici Klinike za onkologiju i dvjema odjelskim medicinskim sestrama. Razlog su bili nepropisno pohranjivani i stoga upropašteni citostatici u vrijednosti između sedam i osam milijuna kuna.
Odnosno, tako je to predstavljeno javnosti, dok smo prikraćeni za informaciju o nalogodavcu i provoditeljima istrage o tome, preciznim nalazima i procesuiranju krivnje. Nekoliko dana kasnije, sve je zadobilo još mutnije obrise. Ispostavilo se da je u odlukama o otkazu navedena samo jedna sporna kutija skupog lijeka za rak. Nije iznesen uvid u tragove bolničke evidencije o izdanim i (ne)potrošenim lijekovima, jer takvi zapisi ni tamo ni drugdje u RH uopće ne postoje.
Nadalje, čini se da je istraga provedena neformalno i mimo svake službene procedure, prema onome što se u KBC-u Rijeka naveliko govorka. Policija i DORH, ako smo dobro upućeni, nisu bili pozvani upomoć ni u jednom trenutku. Nadležni sindikat nije ni obaviješten ni konzultiran, protivno jasnim odredbama granskog kolektivnog ugovora. U međuvremenu saznajemo i da takvih otkaza u hrvatskoj onkologiji nikad bilo nije, a pogotovo ne upadljivo šlampavo i nemarno provedenih. Konačno, na mjesto otpuštene predstojnice ustoličena je jedna liječnica druge specijalnosti, pored više kućnih onkologa.
Čitav je taj događaj zatim poklopila šutnja, pa je podalje od medija ostala vijest da je nakon svega Vlada RH smijenila šefa uprave KBC-a Željka Plazonića. Ne zbog otkaza na onkologiji, po svemu sudeći, nego mu je smjena bila namijenjena još i prije toga. Drugim riječima, prije će biti da je afera svjesno naštimana upravo radi njegove pripreme nekih budućih odnosa u toj ustanovi. Uostalom, otkazi nisu opozvani, ali će za taj potez šansu imati pravosuđe, ono isto koje smo već spomenuli.
Nije baš neko otkriće, ali svejedno moramo ponoviti: zdravstvo i ukupni politički sustav ovdje ne služe nama, nego eliti. To važi podjednako u slučaju Vladimira Matijanića, kao i onih 12 vatrogasaca na Kornatima, ili afganistanske djevojčice Madine Hussiny. Odgovornost i krivnja povlaštenih individua i vladajućih struktura zataškavaju se pod svaku cijenu. Naročito onda kad je plaćaju svi ostali, a primjeri su toga sve češći.
